Goldeneye
28.04.2006., petak
Ne gubiti sebe
|
Lako se vežemo za neke ljude. Nekad i do te mjere da mislimo da ne možemo bez njih. Ako ne možemo sami izaći na kraj sa sobom, onda nam naše praznine neće moći nadopuniti niti jedna osoba. Kad zbrajate račune, uvijek vidite da ste u nekim, vama bitnim trenucima, ipak bili sami. Drugi ljudi su nam potrebni da ih volimo i da nas vole, da im pomognemo i da nam pomognu, da budemo prijatelji, jer društvena smo bića. Druga nas osoba treba obogatiti, nečemu naučiti. Ona nije tu da ovisimo o njoj, jer što ako nestane iz našeg života. Nestaje li onda i naš život? Možemo li se prilagoditi drukčijem načinu života? Često je ta vezanost za drugu osobu takva, da kada dođe do razdvojenosti, patimo i čini nam se da bez te osobe ne znamo živjeti. Sjećam se kraja osnovne škole, svi su plakali nakon osmog razreda, kao kako ćemo jedni bez drugih. Za godinu-dvije nismo se većina ni pozdravljali međusobno. Taj osjećaj povezanosti još je snažniji kod maturanata. Misliš da ćeš se raspasti od tuge bez svoje ekipe, a za koju godinu postajete totalni stranci i vidiš da možeš bez njih. Dečki koji su bili u vojsci, posebno ako su prošli i rat, znaju za neka prijateljstva za koja su mislili da će biti vječna. S tim ljudima se još i pozdravimo ako smo negdje blizu, ali priče o razmjeni adresa su smiješne. Nisam čuo, iako vjerujem da ima primjera, da se dečki i nakon vojske čuju, dopisuju. Tako je i kad imate partnera. Nakon raskida ne dišete, ne jedete, očajni ste, ubijate se. Zašto? Volite ga (nju)? Mislim da volite samo sliku koju ste stvorili o toj osobi, a vrijeme pokaže da je bilo tako, no dane patnje vam nitko ne može vratiti. Prava ljubav ne leži u zasljepljenosti, ona je bezuvjetna, baš onakva kakvu imate prema Bogu ili djetetu (to znaju oni koji vjeruju i imaju djecu). No, nikada ne treba izgubiti sebe u drugoj osobi (pa ni u djetetu) jer su rastanci prebolni ma kakvi bili. |
27.04.2006., četvrtak
Da
|
Kad ti je teško, ne trebaju ti riječi. Ne trebaju kritike. Ne treba odgurivanje. Ne treba ni slušanje. Ni pogled. Ništa... Samo zagrljaj... |
26.04.2006., srijeda
Kako izgleda more?
|
Jedan me slijepi prijatelj pitao - Goldy opiši mi more. Kako čovjeku koji ne vidi od rođenja, kojemu ne možeš slikama pojasniti, uopće išta reći. On čuje, njegova iskustva baziraju se na sluhu i opipu. Ako mu kažem more je kao najljepša Oliverova pjesma. Jesam li mu malo približio? Možda. Ni jedan posto. Ako uroni ruke u vodu hoće li mu biti jasnije? Možda. Opet je to premalo da spozna išta o moru, o toje ljepoti. Opet, moguće da je on zadovoljan i da će svaki puta kad čuje Oliverovu pjesmu misliti na more. A što ako je njegov slijepi prijetalj pitao nekog svog poznanika da mu opiše more, a ovaj mu kaže da je to kao najljepša simfonija i da je dovoljno da ako čuje kako cvrčci cvrče da može osjetiti more?! Stigao je i treći slijepi prijatelj. Njega nikada nije zanimalo da zna kako more izgleda. Jednostavno nije želio čuti ni riječi o tome. No, slušao je razgovor prve dvojice slijepaca. More je kao Oliverova pjesma kaže prvi. Ne, tvrdim ti da je kao simfonija i ne možeš mi sad pričati o Oliveru kad to nema veze s mozgom. Gotovo da su se posvađali, kada u tom trenutku treći slijepac odgovara - kakvi ste vi glupani, pa more ne postoji, kako možete znati da postoji? Zar samo zato što vam je netko drugi rekao?! Zar vidite da i oni koji vide ne znaju kako ga opisati. To mi je dovoljan razlog da ne vjerujem. I opet stade prepirka... Razmislite malo o čemu pišem... |
25.04.2006., utorak
Vrijeme ljubavi
Kako je vrijeme doista relativan pojam, jeste li kada razmišljali o tome?  Ono jednako teče u ritmu kazaljke na satu, ali ipak nama se ponekad čini kao da stoji ili kao da leti. Kada smo u nekakvoj čekaonici, kod doktora, u banci  , trgovini, na radnom mjestu sve ide tako sporo da u nama rađa nervozu. Opet, vrijeme jako brzo prolazi u trenucima ugode, a najbrže kada smo s osobom ili osobama koje volimo. Za ljude u ljubavi, tako, vrijeme ne postoji. Zaustavite ga Voli vas Goldy  |
24.04.2006., ponedjeljak
Što sam rekao
|
Igrom slučaja jučer sam razgovarao s potpuno nepoznatom ženom. Kao što to obično biva, meni se uvijek svi prikrpaju, od dječice, gradskih klošara, pa sve do staraca. Ova je bakica, svojih 85 godina sjela do mene, skockana, sunčane naočale nabacila. Pokazuje mi ruku u šljivama od injekcija koje je primila u bolnici. U nekoliko je minuta istresla cijeli svoj život pred mene. Ja sam je slušao, a ona je sve više pokazivala tugu, da bi na kraju i zaplakala. Plakala je kao da se cijeli život srušio i kao da ništa u njenom životu nije imalo smisla. Bilo mi je glupo nekome tko mi može biti baka govoriti o životu, ali usudio sam se. Na kraju sam dobio osmijeh. Nešto kasnije šetao sam s mojim Goldićima, a moj maleni nosio je cvijeće svojoj baki, kao znak pažnje, nikakav običan dan. Sreli smo tu bakicu koja je polako vukla nogu za nogom. Pozdravio sam je, a ona je zastala, pogledala moje Goldiće i rekla, bili ste u pravu. Poslala mi još jedan osmijeh i krenula u nepoznato. Što sam joj rekao? Nije pitalica, nego više onako za sebe nek svatko odgovori i kaže što je sreća i što je potrebno da na kraju životnog puta iz naših očiju ne krenu suze. Voli vas Goldy |
22.04.2006., subota
Zaustavimo mržnju!
|
Nisam još do sada prijavljivao one koji na ovaj ili onaj način vrijeđaju bilo koji osjećaj. No, ne mogu svi u borbu protiv bolesnika. Često razni blogeri sa ateističkim ili sotonskim inačicama dolaze na kršćanske blogove i otvoreno vrijeđaju. Znam da postoji opcija da se takvi maknu iz blogosfere, ali ne znam koliko je to učinkovito. Možda bi nas uredništvo moglo obavijestiti i o učincima svoje "policijske akcije". No, ne završi sve na blogu. Oni koji u svojim boxovima imaju ugrađen mail, nerijetko preko njega dobivaju nastavak priče. To što je netko vjernik ili pripadnik nekog drugog naroda i danas u 21. stoljeću nailazi na opasne ispade. Znam i da je lako pod krinkom nekog tajanstvenog nicka biti hrabar i prijetiti i da su to gotovo u pravilu samo prijetnje bez osnova, ali i sam osjećaj da ti netko prijeti i vrijeđa te samo zato što si druge nacije i vjere, to je strašno. Sjetimo se što su Muslimani napravili zbog onih karikatura u danskom tisku. Sve je sličilo na početak velikih nereda u svijetu i trajnog nereda. Ono što gledamo svakodnevno na Bliskom istoku ostavlja nas ravnodušnim jer su vijesti gotovo iste već godinama, samo se mijenja broj mrtvih i ranjenih. A ako mislite da je to daleko od nas, onda živite u zabludi. Povijest, ne tako davna, donijela je u Drugom svjetskom ratu stradavanje milijuna Židova, a ne zaboravite i velikog broja Slavena, posebno mojih zemljaka, Poljaka. Možda i ne treba ići tako daleko. Evo nam zadnjeg rata u Hrvatskoj, Bosni, pa i na Kosovu. Ubijalo se i protjerivalo nekoga samo zato što je druge nacije. To što je moj Vukovar proživio, Osijek, Dubrovnik, Škabrnja, pa Srebrenica, Sarajevo, to je strašno. Zato treba dići glas na svaki napad, pa i na ovaj posljednji na jednu sjajnu blogericu, samo zato što je židovka. Dajmo joj podršku da ne odustane od bloganja i oduprimo se svakom etiketiranju po nacionalnom, vjerskom ili rasnom ključu. Kliknite za podršku |
21.04.2006., petak
Najveća ljubav
|
Razmišljam neki dan kakvih sve ljubavi ima i koliko nas ona, zapravo, okružuje. Nekako je najtoplija ona prema djetetu (to znaju oni koji imaju klince). Ta ljubav kao da je skrivena negdje u nama i s pojavom tog malog stvorenja izađe van u punom sjaju. I kad pomislimo da svoje dijete ne možemo voljeti više nego volimo onda baš naučimo lekciju. Majka možda misli da se njeno dijete ne može voljeti više, da je ljubavlju dosegla plafon. No, kad dijete zaglavi u bolnici, ona otkriva kako je ljubav prema djetetu beskrajna. I mnogi blogovi koji se bave ljubavima uglavnom kao notu imaju i malo boli. Uglavnom su to djevojke ili žene koje su ludo, a većinom i nesretno zaljubljene. Iz boli se rađa još veća ljubav. To znaju i oni koji su doslovno ostali bez svojih najdražih. Nakon smrti voljenih, kao da ih sada još više vole. Postoje i one prijateljske ljubavi i tu zna doći do bolnih trenutaka. Već sam pisao kako je cijela moja ekipa prijatelja u ratu ili malo nakon rata svoj mladi život završila smrću. Nema dana da se ne sjetim barem jednoga od njih. Bolni su i rastanci s prijateljima i ne može mi nitko reći da kada dva prijatelja odu na dva kraja svijeta to prijateljstvo i dalje može imati jednak intenzitet. Sreća današnjeg dana, ljubavi prema Goldici i Goldiću, mojim roditeljima, prijateljima, to je ono što život čini ljepšim. Nekako mi se čini da je svaki novi dan bolji od onog proteklog. Ljude bez kojih ostajemo kroz život ne možemo zamijeniti, ali Bog se uvijek pobrine da nikada ne ostanemo sami, da uvijek možemo nekoga voljeti i da uvijek postoji netko tko voli nas. A ljubav, ne brinite se ako se iz boli rađa, jer najveća je tako dokazana... |
20.04.2006., četvrtak
Samo ti čekaj
Prošao je Uskrs i sva očekivanja od šunke, jaja, djeci od poklona. I sad - praznina? Slično kao i kad se očekuje Božić i Nova godina. Sve je super i sve je za pet i onda kada ti blagdani dođu i prođu osjeća se praznina. Vojnici žive za dan skidanja iz vojske. U tu svrhu nabavljaju malene kalendariće kako bi križali dan, za danom, a na životu ih drži činjenica datuma izlaska. Čekamo upis u neku školu ili njezin svršetak. Čekamo ključni ispit na faksu, diplomu, maturu. Čekamo da se odselimo od staraca. Čekamo da uđemo s nekim u zajednički život. Onda živimo za očekivanje kada će doći bebica. Čekamo posao. Čekamo termin kod zubara. Znam jedan primjer gdje je jedna bakica rekla da živi za dan kad njen unuk dobije posao. E, onda mogu umrijeti. Mislite da nije umrla nekoliko dana nakon što je unuk dobio posao. Pa mi i smrt tempiramo po očekivanju! Katastrofa!!! Čekanje i život za nešto što će se dogoditi u budućnosti. Jel to život?! Kako bi bilo, za promjenu, da prestanemo očekivati i stalno živjeti za nešto što se tek treba dogoditi. Svaki je dan predivan u svakome se može dogoditi takva čarolija, koja nam može ispuniti i srce i dušu. Dani radosti, dani brige ionako će, htjeli mi to ili ne, doći sami po sebi. No, čekajući ih, ne primjećujemo kako vrijeme prolazi, a mi, kao na stanici samo promatramo kako autobus života upravo prolazi pokraj nas.  |
19.04.2006., srijeda
Pločice
Kako skinuti sedam kilograma u samo 40 dana?! Ja sam to uspio iako mi to nije bio cilj u korizmi. Neke sam granice postavio i rezultati su sjajni. Sjećam se prošle godine kada sam šest mjeseci odlazio na fitness, kao birao što jedem, vozio bicikl, pio dvije vrste tableta. Rezultat dvije kile dolje. Katastrofa. Ovo što sam prošao u 40 dana zapravo mi je pokazalo put. No, da ne pilim sad bez veze reći ću kako je to izgledalo. Prvo i osnovno ograničio sam posljednji obrok na 16 sati nakon čega sam isključivo pio samo običnu vodu. Dakle, bio gladan ili žedan obična voda. Do 16 sati jeo sam baš sve osim slatkoga.  Taj sam si gušt ostavljao za nedjelju, iako ni tada nisam pretjerivao. Ništa se posebno nisam kretao, jer je i vrijeme bilo loše. Ključ je bio u tome da se nisam prežderavao u večernjim satima, da nisam iza svakoga obroka morao nešto slatko, da sam izbacio svaku vrstu sokova  nakon 16. Sada nakon uskrsnih blagodati u obliku šunke, jaja i kolača, samo ću malo popustiti uzde u odnosu na korizmu, ograničivši posljednji obrok na 17 sati. Sve ostalo bit će isto, uz bolje vremenske uvjete i više bicikla, košarke s Goldićem i dugih šetnji s Goldicom. Iako kontam, ja na more idem na Krk, a tamo isfuravaju čednu zonu pa ne znam gdje da pokažem svoje nove pločice hehehe  |
18.04.2006., utorak
Ludilo brale
|
Blagdani su iza nas, a ovi su bili posebni. Osim jedne moje velike privatne pobjede, obiteljsko je okruženje bilo sjajno, puno smijeha i ljubavi. Hodali smo mi Goldići kroz grad, svi troje držeći se za ruke. Nismo mogli proći nezamijećeni. Ti, naoko, obični događaji urezali su mi se u srce i imam dojam da će me još dugo pratiti kao akumulirana zona iz koje ću u trenucima tuge izvlačiti sreću. I nije sve prošlo samo na obiteljskoj razini za pet. Jučer sam se naime prvi puta našao s dvoje blogera estrogenom, koja je bila gost našega grada i sitkeom, s kojim me veže posebna priča. No, prvo nešto o dami. Estrogena, zelenooka ljepotica koja svakoga jutra među prvima dođe na moj blog otvorena je i vesela osoba, koju sam između pedesetak ljudi koji su šetali osječkom promenadom, odmah prepoznao, iako nisam imao ikakvog pojma kako ona izgleda. Kako je barem dvaput godišnje u Osijeku, nadam se da je ovo bila tek prva kavica A Sitke, taj šmeker, koji neodoljivo podsjeća na Željka Pervana, posebna je osoba. Nevjerojatno je da se s njim mimoilazim gotovo trideset godina, a spojio nas je virtualno blog i vizualno Estrogena. Čovjek produhovljen od kojega možeš učiti iz samo jedne rečenice. Lik s kojim poželiš sjediti satima i pričati o bilo kojoj životnoj temi. Inače, ja i dalje odmaram i na godišnjem sam, a ove retke mnogi će čitati dok još spavam (pisano je sinoć op.g.). Društvo, ljubi vas Goldy |
15.04.2006., subota
Šah - mat!
|
Bio sam Preko Stigao tako daleko Od vrućine ni sjediti nisam mogao S Luciferom igrao šah Prije njegova matna poteza Odlučih žrtvovati najjaču figuru Sebe Nisam pobijedio Samo sam uspio pobjeći Prije toga uzeti šahovsku ploču I odalamiti ga po ušima Tražeći trag svijetla Ono je pronašlo mene I tada spoznah Sada igram šah s Njim I dobivam Jer On je unaprijed žrtvovao Svoga Sina |
14.04.2006., petak
No sikiriki
|
Opet sam vjerovao ljudima. Slijepo. Uvijek tako postupim, bez obzira koliko me puta povrijede ili koliko puta ispadnem smiješan i jadan zbog toga. Sinoć sam ispao totalni papak jer sam vjerovao jednoj osobi. No, kad sto puta prođete slične situacije ili se naučite pameti, pa si ne dopustite da vas netko vuče za nos, ili trpite i ne date se živcirati (a i doktor je rekao - Goldy - no sikiriki!). A i od danas sam na godišnjem, sve do četvrtka (opet po doktoru - Goldy - uspori malo, odmori, misli na zdravlje). Da danas ne mudrujem previše, svima želim sve najbolje za Uskrs! Voli vas Goldy |
13.04.2006., četvrtak
Smile
|
Blog je sjajan medij upravo zbog komunikacije koja postoji među blogerima. Često razmišljam o tome tko će uopće čitati moj post i hoće li to imati utjecaja na bilo koga. I onda dobijem mailove i od ljudi koji uopće nisu blogeri ali redovno čitaju postove, koji kažu da ne mogu zamisliti jutro da prvo ne otvore Goldeneye. O blogerskim poznanstvima i prijateljstvima da ne govorim. Zbog svega što je posljedica pisanja bloga, isplati se svakoga jutra staviti novi post. Evo, jutros me na mailu dočekala pjesma. Reći ću samo da ju je napisala jedna Sandra (namjerno nisam dao nick s bloga). OSMIJEH NA USNAMA Sasvim slučajno našla sam se u djeliću Tvoga svijeta, zastala među redovima Tvoje duše.. neka nevidljiva nit dotaknula me posred srca, ili je to Tvoja ruka bila, a nisam svjesna. Dani su lakši otkako si tu, duša je punija.. Ti si mi osmijeh na usnama.. Hvala Ti! Ti daješ mi hrabrost kad se bojim, vjeru kad posrnem, nadu kad srce zaboli.. tek kratko Te poznajem a tako si mi drag.. svaka Tvoja riječ liječi, svaka je rečenica utjeha.. Hvala Ti što me čuvaš, a Bogu hvala što postojiš! |
12.04.2006., srijeda
Sve bi dao!
|
Sjećam se kako sam za vrijeme prošloga rata, dok sam čučao u podrumu ili bio na položaju znao imati samo jednu želju - jednu noć odspavati u vlastitom krevetu. Znao sam reći - "Bože, sve bih dao da barem jednu noć odspavam u svojoj sobi ispod dekice!" Što su tek govorili prognanici i izbjeglice ili što još govore?! Kad nam je netko od najmilijih bolestan isto znamo reći - "Bože, samo da ozdravi sve bi dao". Često je i kad se dvoje koji se vole a rastali su se govore - "Bože, sve bi dao da mi se vrati!" I što kada nam se doista ispuni ta "pogodba"? Zaboravljamo da smo rekli da bi sve dali, nego na najmanji životni problem morogamo, gubimo vjeru, ljubav. Gube li smisao naša obećanja kada ih tako lako zaboravljamo i znamo li zahvaliti kada se konačno dočepamo kreveta, zdravlja i ljubavi. Sve ovo kao hipotetička pitanja postavljam i samome sebi... |
11.04.2006., utorak
Zanimanje
|
Nevjerojatno je, ali svaki dan se dogodi najmanje jedan događaj u kojem ne reagiram onako kako se očekuje. Postoje ljudi koji bi se svađali čim progledaju, zatim oni koji su vam nadređeni pa bi baš na vama trenirali strogoću, a i oni s kojima dođete u priči do razmimoilaženja. Za svađu je potrebno dvoje i ako je nekome potrebno istresanje, pustim ga. Šefove ne možete promijeniti, nego samo tvrtku. Onda zašto proturječiti. Kad vidim da je netko toliko krut u dokazivanju i onih stvari u kojima sam siguran da nije u pravu i tu popustim. Nije to popuštanje i predaja. Uvijek pokušavam lijepim riječima i smireno riješiti eventualni nesporazum ili priču okrenuti na osobnu razinu pitanjima o problemima koji te ljude muče. Nema čovjeka bez problema i ako pokažete interes za njih, te ljude, kao mrežom, privučete sebi. Tada prestaje ljutnja, tada prestaje odnos šef-poslodavac i tada nisu bitne razlike u stavovima. Bez obzira tko ste i što ste vi mislite da su vaši problemi najveći na svijetu, a depresija zna doći i od toga da vam se čini kako nikoga nije za to briga. Kada netko pokaže zanimanje za vas i kada vidite da pamti detalje od zadnje priče, što znači da vas sluša, dobijete famozne rezultate. Tako nakon protijeka kraćeg ili dužeg razdoblja ti se ljudi ispričaju za ranije ponašanje, pred vama sruše svoj ego i zavole vas. Pokažite zanimanje za ljude koji vas okružuju bez obzira volite ih ili ne. Rezultati su zapanjujući. Vjerujte Goldiju. |
10.04.2006., ponedjeljak
Dah
|
Tvoj dah udišem Osjećam te Hvala ti na ljubavi Hodam slobodno Dobar je to osjećaj Još jučer sam ti mahao Sada znam put Sve dok ti dah ne vratim |
08.04.2006., subota
Nešto zgodno
|
Nemam običaja "kopipejstirati" ali ovo je tako jednostavno i dobro i poučno i duhovno i ljudski, da sam morao prenijeti: Radi kao da ne trebaš novac. Ljubi kao da nećeš biti povrijeđen. Pleši kao da te nitko ne gleda. Pjevaj kao da te nitko ne sluša. Živi kao da je nebo na zemlji. (skac) |
07.04.2006., petak
Šimun
|
Svi mi imamo iskustva da smo se tužno ili ružno rastajali s nekim koga smo voljeli odnosno koji su nas voljeli. Jedan dan se grlite i ljubite, poštujete, a već sljedeći ili dan iza njega potpuni ste stranci. Ponekad je taj jaz toliki da često sve preraste i u mržnju te osobe prema vama iako je vi možda još uvijek volite. Koliko ste puta dopustili drugima da vas uvrijede, ponize... Gdje se izgubi ta ljubav u samo dan, dva... Zanimljivo je da mi nerijetko i dalje volimo ljude koji su nas povrijedili. Znao sam jednu ženu koja je obožavala svog muža, a on ju je varao, tukao, vrijeđao. Cijeli naš život prožet je lijepim i ružnim događajima. I vidim ljude koji su nesretni. Vidim ljude koji su pali jednom i ustali, kada su drugi puta pali možda više nisu imali snage, a što je s trećim padom. Ljubav je vrijedna ustajanja. No, mi smo društvena bića i nerijetko su nam potrebne osobe koje će nam pomoći ustati i dio našeg puta biti nam od pomoći, biti naši anđeli. Takve ljude trebamo prepoznati, ne treba se samosažaljevati, nego prihvatiti ruku pomoćnicu. I ako i dalje volite one koji su vas ranile, dobro činite. Voli vas Goldy  |
06.04.2006., četvrtak
Žutica
|
Već sam sto puta rekao da više neću gledati niti jedne vijesti, dnevnik ili neku emisiju u kojoj se govori o raznim temama iz života Hrvatske. Jednako je s novinama i radijom. Iako se već 20 godina bavim novinarstvom, doduše, od prije tri godine u bitno izmijenjenom obliku, znam o čemu pričam. Toliko je žutila i senzacionalizma da to nije normalno. Radio sam jedno vrijeme za sarajevske Večernje novine, pa sam dobio ponudu od tabloida (tada prvog u Jugi) As da radim za njih. Kao golobradi dečec, prihvatio sam (naivan) objeručke. Teme koje su njih zanimale mene su zgražale i ja nisam mogao gaziti po ljudima bez argumentacije (kada je uopće primjereno gaziti po ljudima?). Slično se dogodilo i mojim angažmanom u jednom listu koji je navodno najtiražniji u Hrvata (prvo sam napisao koji je pa sam skontao da bi me možda i mogli tužiti) gdje sam bio od prvog dana, pa sljedeće dvije godine. Meni je bilo neshvatljivo da ih nije zanimalo što se dogodilo na jednoj sportskoj utakmici na terenu, nego jesu li čelnici kluba psovali, svađali se, što su pričali i slično. I što je vrijeme išlo dalje svi mediji su polagano dobivali žutu boju, i ja u tome nisam htio sudjelovati. Bio sam šef na jednom radiju gdje sam i sam ipak u nekoliko navrata pokleknuo žutilom. Nezamislivo mi je da se istim služi i jedan HTV, koji je morao zadržati dignitet i ozbiljnost, za razliku od komercijalnih Nove i RTL-a koji od žutoga žive. Najgore je što se nabaci jedna teza, posve žuta i senzacionalistička i onda se od nje prave rezanci koji se provlače danima. Donose se informacije o pojedincu, skupini ili poduzeću, a sve na temelju početne neutemeljene informacije. Mediji tako stvaraju javno mišljenje na bazi laži, neistina i poluistina, mržnje prema političkim neistomišljenicima, pripadnicima pojedinih naroda, religija i skupina. Ovdje sam samo zagrebao, malo, a mogao sam još i više, no zadržao bi anonimnost. Tek radostan sam što u posljednje vrijeme uopće ne gledam informativni program, na radiju gledam da preteže glazba i kad počnu vijesti mijenjam stanicu, dok u novinama odradim samo dio mog sadašnjeg posla. |
05.04.2006., srijeda
Jaja
 Vanjski znakovi! Zašto su nam toliko bitni i zašto nam je tako često važno što će drugi misliti o nama i našim postupcima? Uoči Božića mnogi su pisali tekstove o komercijalizaciji ili o tome kako blagdan nema više onaj osjećaj vjere koji ga prati. No, fenomen postoji i oko, zapravo, najvećeg kršćanskog blagdana - Uskrsa. Gledam žene u mojoj tvrtki koje uzimaju godišnje odmore kako bi oprale prozore i napravile generalku u svojim domovima. Kupuju se boje za jaja, naručuju šunke, kupuju pokloni. I sve to ne bi i bilo tako loše (dapače) kada bi se i na trenutak pomislilo na ono što predstojeći blagdan želi reći. Tko uopće od tih ljudi vjeruje u Krista ili u njegovo uskrsnuće?! U crkvu znam da ne idu, stavove koji su sve samo ne kršćanski, također znam. Čemu onda ceremonije spremanja i kuhanja šunke i jaja? Ili jesi ili nisi! |
04.04.2006., utorak
Hvala!!!
Hvala svima na lijepim željama jučer!  Ja nisam htio dramiti ali izgleda da je tako ispalo. Vidim i pljucu  po alternativcima (ovo je naš kućni prijatelj), a nitko nije vidio da je u tekstu pisalo da sam bio kod najboljeg osječkog interniste (privatno) i da mi je sve isto rekao. No, ne želim više o tome. Ja sam zdrav, potpuno! Samo malo više paziti na sebe. Više u prirodu, ne razbijati se u masnom i ne daj Bože alkoholu , nisam pušač  , ne sekirati se (zato sam i posao promijenio - nominalno lošiji, ali samo nominalno). Prihvatit ću i vaše sugestije oko izmjene designa bloga, ali je tu Goldica kumovala, jer je rekla da se napreže dok čita komentare  . Pa ću eto mijenjati, odmah.Mislio sam o nečemu sasvim drugome pisati, ali ću to ostaviti za neku drugu priliku.  Ovaj post, tek je zahvala svima vama koji mislite na Zlatookog.  NADOPUNA: Vidio sam da vam se svidio moj komentar kod moje dobrice pa ga evo stavljam i ovdje - postoji najmanje jedan dokaz da ti pravi prijatelj može biti i osoba koja te nikada nije dotaknula. možda je samo spustila ruku na monitor |
03.04.2006., ponedjeljak
Mojih pet godina
|
Moj život do prije samo par godina nije bio dobar. Na stotine loših navika, autodestrukcije, negativnog razmišljanja, uživanja u samoljublju. Sve sam to platio. Vrhunski internistički pregled donio je rezultat - mladiću, vi bi u sljedećih pet godina mogli zaraditi infarkt ako ne promijenite način života. Promijenio sam posao, nisam više bio podstanar, došlo je kasnije i do klasičnog obraćenja, palo je gotovo deset kilograma. Vjerovao sam da sam se izvukao jer nekako ovih dana istječe "mojih pet godina". Za vikend, posve slučajno, dobio sam potvrdu ili kako hoćete to nazvati od dosta pouzdane osobe koja se bavi alternativnom medicinom. Rečeno mi je da sam, pogađate - u predinfarktnom stanju. Dijagnoza je išla tako daleko da mi je rečeno da kada bi mene srce sastavilo da bi to bilo konačno. To je osoba koja na meni ne zarađuje jer meni to napravi besplatno, dakle nema me interesa strašiti. A oni blogeri koji me poznaju, znaju da često imam poteškoća. Eto, da i to znate, ako jedan dan ne osvane novi post |
02.04.2006., nedjelja
Vjerodostojnost
|
Prije nekih mjesec dana nazvala me kolegica s kojom sam nekada radio, doduše kratko, ali dovoljno da se upoznamo. Poziv je stigao iz Zagreba. Pitala me nešto, znam li kakvu informaciju o jednom poslodavcu. Nisam znao za što joj treba, pa sam govorio svoje mišljenje o njemu kao osobi. Onda je htjela i neki podatak o njegovoj tvrtki. Slučajno i to znam. Zahvalila se i nisam znao što je ona zaključila iz mojih riječi. Uglavnom, sretoh je nakon desetak dana u Osijeku i pitam jel pristala na njegovu poslovnu ponudu? Odgovorila je - za mene je tvoja riječ uvijek bila kao zakon! U prvom trenutku sam mislio da me malo i zeza, ali je još jednom to ponovila. Ne mogu reći da mi nije bilo drago što me je poslušala. Nije prošlo dugo, uslijedila je još jedna priča. S jednom iznimno sposobnom osobom do koje ja držim razgovarao sam telefonom. Rekla mi je - ja ono što ti kažeš ne provjeravam, jer znam da je to tako! Kaže stara narodna kad te ljudi počnu hvaliti odmah trebaš gledati gdje si pogriješio. Možda griješim i sada jer pravim sebi pozitivan PR, ali je lijepo saznanje da te ljudi doživljavaju tako kao ove dvije drage osobe, od kojih to i nisam očekivao. Vjerodostojnost onoga što govorite, a i što je najvažnije - da živite onako kao što govorite, to najbolje govori o osobi. Bitno je da ne muljate, da uvijek govorite istinu (sjećam se jednog svog posta u kojem sam se susreo - kao nikada do tada - sa suprotstavljanjima kada je u pitanju govorenje istine pod svaku cijenu), ma koliko vas to koštalo. Istina oslobađa čovjeka. P.S. Na današnji je dan umro moj zemo Karol. Uz sve to veže me jedno iskustvo, koje jednostavno ne mogu napisati na blogu jer je preintimno, ali koje je produbilo moju vjeru i što je najvažnije pomoglo da ljubim sve oko sebe. |
01.04.2006., subota
Blogeri moji dragi
|
Nakon prekrasno provedene subote dođe čovjeku da zaplače. Onako, iskreno, jako. Baš neka suze idu. Radosnice. Saznanje kakvih divnih ljudi ima... Kad te prijatelji do toga dovedu da ti je duša ispunjena. I da to napišem nekome bi izgledao dan kao svaki i što bi to bilo tako posebno. Dva blogera uživo, jedan preko telefona i nekoliko preko mailova. Svaki je ugradio kockicu u jedan predivan dan. Toliko sam radostan da i radost moram kroz suze proživljavati. |