Prošao je Uskrs i sva očekivanja od šunke, jaja, djeci od poklona. I sad - praznina? Slično kao i kad se očekuje Božić i Nova godina. Sve je super i sve je za pet i onda kada ti blagdani dođu i prođu osjeća se praznina. Vojnici žive za dan skidanja iz vojske. U tu svrhu nabavljaju malene kalendariće kako bi križali dan, za danom, a na životu ih drži činjenica datuma izlaska. Čekamo upis u neku školu ili njezin svršetak. Čekamo ključni ispit na faksu, diplomu, maturu. Čekamo da se odselimo od staraca. Čekamo da uđemo s nekim u zajednički život. Onda živimo za očekivanje kada će doći bebica. Čekamo posao. Čekamo termin kod zubara. Znam jedan primjer gdje je jedna bakica rekla da živi za dan kad njen unuk dobije posao. E, onda mogu umrijeti. Mislite da nije umrla nekoliko dana nakon što je unuk dobio posao. Pa mi i smrt tempiramo po očekivanju! Katastrofa!!! Čekanje i život za nešto što će se dogoditi u budućnosti. Jel to život?! Kako bi bilo, za promjenu, da prestanemo očekivati i stalno živjeti za nešto što se tek treba dogoditi. Svaki je dan predivan u svakome se može dogoditi takva čarolija, koja nam može ispuniti i srce i dušu. Dani radosti, dani brige ionako će, htjeli mi to ili ne, doći sami po sebi. No, čekajući ih, ne primjećujemo kako vrijeme prolazi, a mi, kao na stanici samo promatramo kako autobus života upravo prolazi pokraj nas. 
|
