Goldeneye
24.04.2006., ponedjeljak
Što sam rekao
|
Igrom slučaja jučer sam razgovarao s potpuno nepoznatom ženom. Kao što to obično biva, meni se uvijek svi prikrpaju, od dječice, gradskih klošara, pa sve do staraca. Ova je bakica, svojih 85 godina sjela do mene, skockana, sunčane naočale nabacila. Pokazuje mi ruku u šljivama od injekcija koje je primila u bolnici. U nekoliko je minuta istresla cijeli svoj život pred mene. Ja sam je slušao, a ona je sve više pokazivala tugu, da bi na kraju i zaplakala. Plakala je kao da se cijeli život srušio i kao da ništa u njenom životu nije imalo smisla. Bilo mi je glupo nekome tko mi može biti baka govoriti o životu, ali usudio sam se. Na kraju sam dobio osmijeh. Nešto kasnije šetao sam s mojim Goldićima, a moj maleni nosio je cvijeće svojoj baki, kao znak pažnje, nikakav običan dan. Sreli smo tu bakicu koja je polako vukla nogu za nogom. Pozdravio sam je, a ona je zastala, pogledala moje Goldiće i rekla, bili ste u pravu. Poslala mi još jedan osmijeh i krenula u nepoznato. Što sam joj rekao? Nije pitalica, nego više onako za sebe nek svatko odgovori i kaže što je sreća i što je potrebno da na kraju životnog puta iz naših očiju ne krenu suze. Voli vas Goldy |