gluvarenje u rupi

. . .
Negdje, blizu, ispred mojih misli
kiša je ispirala vanjštinu okamenjenih skulptura.
Po ulici, po noći, po nebu.
Iz mojih umornih kapaka. Poplava. Bujica.
Odakle dolaze te napamet pristigle oluje.
Ja i tuga. Tuga i ja.
Zajedno razgledavamo moje blijede, u prazninu umotane oblake.

Ja više nisam nisam sretna, ili kako god.
Okrugli patuljci su promijenili moje lišćem ogreble korake.
Samo ponekad u gluho predvečerje
osluhnem nijeme krikove ptica. Razbojnika. Kradljivaca.

Ti si odnekud došao i ostavio mi portret svoga bića.
Snažan. Apstraktan. Umrtvljen. Umrtvljujući.
Nejasno blizak.
Kao neprekinut san vjetra i umorne tišine.

Bogovi su se upleli i upropastili, ušutkali moje ruke.
Boje su se posušile i ostavile olovne tragove
nerazumljivih obrisa tvojih ruku
sa cigarom u lijevoj ruci.

Zašto sam upijala, do vraga, tvoje riječi. Riječi.
Riječi. Riječi. Još riječi.
Odnos prema vlastitim riječima.
Metafore ili . . . ?

Samo ponekad u gluho predvečerje
osluhnem nijeme krikove ptica. Razbojnika. Razvratnika.


Ja i Ti - slučajni, napamet usnuli prolaznici.



(20.02.1967. da je živ imao bi 40.godina)

Kako mi se u inspiraciju petljaju neke više sile protiv kojih ne mogu evo teksta sa prijemnog ispita Đorđa Balaševića.
Sve što je napisao davne 1975. potpisujem.


"U susret budućnosti"

Zazvučaće to, možda, pomalo patetično (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnuo
rukom), ali ja mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa, samo zato
sto sam rodjen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa mislima koje pripadaju
prošlosti ili budućnosti, da sanjam i da virim u oblake, da čeznem za vremenom kad je
postojalo plavo nebo i crveno vino, i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni
sudari sa vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam želeo
pobeći.
Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošću, sa ljudima i stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da
bi bilo mnogo lakše da se to dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrćući se.
Svako svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam propustio, ponovo
sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno stižuci do ćorsokaka.
Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena. Došao sam u godine kad počinje da mi
smeta što prolazi vreme. Valjda starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram.
Ljudima koje sam voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem
"neko", da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih stremljenja.
Razmišljajuci o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima svog stana, niti kancelariju sa
nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za
kakvu budućnost ću pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo česće smeje. Želim da sa
tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a ne samo o tome
kako moji vršnjaci već rade i guraju kolica sa nasmejanim bebama. Biću miran i zadovoljan
tek onog trenutka kad se, kao nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad
ona tamna, jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim.
Ja možda neću postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Zelim samo da postanem
"nešto", da se ponovo vratim medju ljude i da pokušam da dokažem da nesto ipak vredim. A
stihovi koje sam, čini mi se, davno napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost.

Ja, Tihi Don Kihot,
Ptica bez matičnog gnezda,
Saputnik vetrova
I visokokvalifikovani brojač zvezda,
Jos jednom krećem
Na vetrenjače.

Pismeni na prijemnom ispitu na
Prirodno matematickom fakultetu
19.11.1975.
Đordje Balašević

Što su moje ruke tebi,

ta znaš li koliko sam samoća već pokopala

u koliko se priča zagrcala.

Danas sam opet ostala sama,

samovoljno zakopana u tišini.

Ti ostavljaš svakodnevne zvukove neke potrošene budućnosti.

Unaprijed smo odredili i ratove i bitke i bjelinu propale zastave.

Otvaraš li dlanove i poklanjaš li ljubav nekoj davnoj meni

tek u prošlosti mogu da ti pravu ruku dam.

Ovo što pjevamo sada odbačena je pjesma jednog davnog Irskog raskošja.

utišana cimbala svih mojih krikova.

Poželiš li pobjeći u potragu za svršetkom svijeta

i tamo čuvati svo blago svilenih pokreta i postanaka.

Osjećaš li koliko sam nepomična

tapkajući između sunca i slučajnosti ušutkanih samica.

Što su moje ruke tebi

melem, sloboda il oblaci kišni.

OTKAZANA PREDSTAVA

Pitala si što se s nama događa
i da li imam vremena
da te u oči pogledam

Htio sam ti ruku uzeti
Ti si se tiho bojala
da je opet ne izgubim

Ima li u ovom proljeću još mjesta za nas?
Loša društva su nam uvijek na suncu stajala

Otkazana predstava, zbog neuke publike

Pod usnama još čuvaš lijeve poljupce
Ponekad ih pronađem
zataškane,
bačene

Pitala si zašto kiša uvijek padne subotom
I da li imam snage da o svemu pričamo

Prehladno je, malena, za dobar odgovor

Odšetali smo skupa mnogo slijepih ulica
Htio bih ti nešto reći
Al' ne znam što osjećam
Možda te još volim,
Možda sam ponosan.................................Slaven Slišković(Slipčević)- Slija


...i pitao sam jesi li ti stvarnost?
i rekao sam da ne želim biti sam.
A bio sam sam.
U čijem god naručju bio, bio sam sam............................................Ivan Slamnig

ZAR SI TRAŽILA SLATKE STIHOVE

Zar si od mene tražila slatke stihove?
Zar si smatrala, da je ono što sam nekad pjevao, tako
teško slijediti i razumjeti?
Zato što nekad ti nisam pjevao, da slijediš i razumiješ
ne ću ti ni sada;
-Što su takvima kao ti, pjesnici kao ja? - zato ostavi
moja djela,
I idi, uspavljuj se onim, što možeš razumjeti;
Jer ja nikoga ne uspavljujem - i ti me nikada ne ćeš
razumjeti..................................................................................Walt Whitman

Nema mjesta za nesuvisle riječi
slikama ću prepustiti taj dvosjekli mač
samouništenja i brige za svaku poslanicu mudraca...

Haustor, album: Bolero,1985

Jedna od meni najdražih...pjesama i najkvalitetnijih... bandova, ne samo sa područja bivše Yuge nego i puno puno šire.



šal od svile

Ja sam bio pogresan
Kad sam ti stavio ruku na rame
Tamo je drzao dugo
I govorio rijeci

Ja sam bio pogresan
Kad sam trazio da mi kazes
Koja si strana
Postoje pravila igre
Ti znas da ne mozes sama

Ispod svih tih zastava
Sto vijore svud oko nas
Ne postoji mjesto
Gdje mogla bi stati
Visoko dignuti ruke
I pjevati nasu pjesmu
I pjevati nasu pjesmu

Protiv volje umijesan
U staru zavjeru strana
U staru zavjeru nada
Ja sam jednoga dana
Slucajno nasao put
Ispod svih tih zastava
Sto vijore..

Kapi s oboda
Sada padaju na uze i gun
Ja sam slobodan
Neka s moga vrata vijori sal od svile..
Kapi s oboda
Sada padaju na uze i gun
Ja sam slobodan
Neka s moga vrata vijori sal od svile..

Nikada zaista nije znala odakle je dolazio osijećaj pribojavanja od nekih stvari, naime Vanda je bila djevojka koju je društvo jako dobro prihvaćalo. Naizgled je izgledala nasmijana, otvorena, normalna. Garancija koja joj je priskrbila hrpu ljudi koji su često stvarali nekakav nerazumljivi osijećaj težine bila je provjerena. Nakon par godina koje je provela u drugom gradu, na fakultetu, Vanda je osijećala kako se promijenila. Shvaćala je kako su stvari postajale sve teže, kako je često znala biti bezvoljna. Osijećaj sreće za kojim je neprestano tragala bio je izgubljen, poklonjen, ukraden od strane nekih nevažnih ljudi. Znalo se događati, da su postojali trenuci kada bi osijećala potpuno tupilo. Znala je danima tupiti ispred televizora, neosijećajući apsolutno ništa osim praznine. Takvi dani su bili najporazniji, znala je da nakon toga treba ponovno ispočetka, a to je bilo najteže. Često je mislila da ne pripada ovamo, da se jednostavno ne uklapa u nikakve kalupe, okvire i nametnute situacije. Ne iz razloga što je loše društvo, što je dosadna, nepristupačna. Njezin osijećaj otuđenosti dolazio je povremeno ali snažno. Iz nje same, iz njezine potrebe da odbacuje površnost, kao kada tijelo odbacuje presađeni organ. Za takve stvari katkada ni najbolji stručnjaci nemaju opravdano i razložno objašnjenje Jednostavno nije imala snage za površnost a ponekad joj je očajnički trebala ta labava i osunčana predvidivost. Ponekad je sva ta jednostavnost bila signal da i dalje živite, da dišete, da vam srce i dalje kuca, da ste još tu i da niste nikamo otišli. Nedostajao je u određenoj mjeri i pod prihvatljivim kutom gledanja osjećaj neodgovornosti, neozbiljnosti. Previše bi sebe davala nekim lijevim, uobraženim ljudima. Zbog čega je to radila nikad joj neće biti jasno. Zbog čega se dovodila u napast svaki put kad bi situacija to zahtijevala. Nikad nije sebi znala reći ne, ili nije htijela ostavljati te začudne trenutke. Uvijek je išla provjeravati sve stavove, sve kritike, sve tuđe gluposti. Koje su je kasnije, kad je pokušala sve zbrojiti dosta stajale normalnosti i osobne slobode.
Čudila se kako je svijet u potpunosti apstraktan, kako je neuhvatljiv, promijenjiv.
Činilo joj se kako je jednodimenzionalna, dvodimenzionalna, netransparentna...neuhvatljiva. Prije svega opuštena i pitoma...činilo se kako je naučila ublažavati ili skrivati sve one "krikove" koje osijeća duboko u sebi , čiji su oblici nastali paralelnim nizanjem linija. Linije se pružaju dijagonalno, horizontalno i vertikalno. Po karakteru su različite: valovite i ravne, tanje i deblje, dugačke, ali nestalne. Nejednako su raspoređene, mjestimično se zbijaju i prelaze u crnu plohu ili se razilaze, pa na tim mjestima podloga izviruje kao bijela ploha. Između toga su prijelazi koji postepeno vode od bijelog do crnog, odnosno od svijetlog do tamnog. Budući da su linije isprekidane, naujednačene i valovite, djeluju pokrenuto i nemirno, a iz njihova međusobnog odnosa proizlazi pokrenutost i uznemirenost čitave slike.
Bilo je teško uzeti u obzir da se toliko zajedničkoga moglo pronaći u jednoj prestrašnoj slici, toliko međusobnih poveznica sa krikovima cijeloga svijeta

Ne rastužuj me, dosta je bilo, prolaznosti sam puna
i mijena mi je dosta.
Danas se osijećam napola spremnom da viknem upomoć.
Da se opet gotovo pa iznevjerim, da ruku dam onom tko je neće.
Vjerujem u to da ću se možda i uspijeti obraniti od same sebe.
Samo ne rastužuj me, danas sam staklasta i mogao bi me razbiti.
Budi oprezan i okreni leđa vjetru.

Zaželila se snijega. Onog plavičasto bijelog ugođaja tišine, spokoja i mira. Takve stvari su je uvijek vraćale u djetinjstvo. U razdoblje koje je bezuvjetno bilo najsretnije od svega onoga što će u kasnijim godinama pokušati potisnuti. Uspomene su navirale koliko god ih ona svom silom željela cenzurirati.
Po noći bi zapao snijeg i pokrio cijelo selo. Probudila bi se i izišla vani. Imala je cijelu opremu. Šal, kapu i dva para crvenih rukavica koje su bespovratno urezane u Vandino sijećanje. Dječjem uzbuđenju nije bilo kraja. Sanjkali bi se, radili snješka, obećavali roditeljima da neće dobiti gripu, da će još samo malo ostati vani, još samo jedan spust nabrzinu napravljenim sanjkama. S vremena na vrijeme zamišljala je kako im u tom trenutku obećaje i to da će cijeli život ostati sretna. Makar upola koliko je bila sretna grudajući se sa svojim malim prijateljima.
Uvijek kad se sjeti tog razdoblja, pokušava suspregnuti suze, pokušava izbrisati trenutke djetinjstva. Osijeća da je iznevjerila samu sebe, da ju je odrastanje prisililo na promjene i da im se ona nije oduprla. Nije imala snage, bila je napola prazna, usamljena, nesretna. Zaboravila je ili je bar pokušavala zaboraviti kakva je prekrasna djevojčica bila. Nikako se nije mogla pomiriti sa osijećajem bijesa kojeg je osijećala svaki put kada bi shvatila da pripada odvratnome svijetu odraslih. I to zato jer je prljav, očajan, neiskren, pretežak.
Sijeća se trenutka za kojeg je znala da će ostati usađen u njoj zauvijek. Bilo je hladno, bila je zima, snijega je bilo do koljena. Na prekrasno bijeloj livadi nedaleko od kuće ostala je sama. Po prvi put u svom malom životu osijetila je miris snijega, osjećaj potpune tišine prostrujao je njenim tijelom. Bilo je kasno popodne, iz daljine je jedva čujno dopirao lavež pasa. Vanda je sjedila na malom plastu sijena s kojeg se pružao neponovljiv pogled cijele seoske udoline. Po prvi put se osjetila spokojno, blaženo i mirno. Takve osijećaje će dosta kasnije pokušavati prizivati, pokušati se vratiti u djetinjstvo ali godine koje su je odvojile od nevinih trenutaka su učinile da izblijedi sve ono što se negdje duboko urezalo u nju.
Često puta je znala sama sa sobom zaključiti da njezina potreba za poezijom dolazi upravo iz ovog neponovljivog osijećaja koji je dolazio iz prošlosti, i ostavio u njoj sve ono što je kasnije povezivala sa srećom koja joj je toliko puta u životu pomogla da prebrodi nepodnošljive osjećaje tuge.
Činilo se da svaki trenutak u kojem se osijećala iscijeljenom dolazi od tog prosinačkog bijelog popodneva u kojem je jedna djevojčica bila sigurna da živimo da bismo osluškivali svoje disanje, svoje korake koji su pucketali pod čvrsto napadanim snijegom.
I eto, Vanda je sad starija 16 godina ili 100, nikad nije znala koliko je zaista vremena prošlo. Ponekad je imala osijećaj da nije prošao ni trenutak, da je ista ona zamišljena djevojčica koja promtra bjelinu pahulja koje se svakim njenim treptajem, iznova pretvraju u plavičasto bijele dragulje namijenjene upravo njoj koja je bila uvjerena da je otkrila najveću tajnu u cijelome selu, na cijelome svijetu. Nikada nikomu nije otkrila tajnu, to je nešto što je pripadalo samo njoj i njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Danas dok razmišlja o tome, osijeća koliko je nazadovala, kako nema smisla uvjeravati samu sebe da će sutra biti čišća, iscijeljenija, normalnija. Sutra neće donijeti ništa novo, donosi samo varijacije onoga na što smo se već opekli, donosi spoznaju da smo mali, nemoćni i truli. Vanda je znala i to da ponekad nije ni bitno što će donijeti sutrašnjica, koliko će biti promjenjiva, bolna ili isprazna. Od ranog djetinjstva znala je da u njoj postoji nešto što ju čini jedinstvenijom i čišćom, bez obzira na sadašnjost i budućnost. Sadašnjost i budućnost su ionako samo parafraze djetinjstva koje nas je naučilo svemu što trebamo znati, živjeti i osijećati. Sve ostalo što smo s godinama nakupili predstavlja teret, nagomilane nakupine kojih se teško otarasiti, koje nas prisiljavaju da se udaljimo od samih sebe.
Slijedeći put kad padne snijeg, navući ću svoje crvene rukavice i otići plesati pod zvijezdama. Dan će biti kao stvoren za bezvremensko oponašanje anđela u snijegu, ja ću opet biti malena i tražit ću ljude da mi budu prijatelji, tražit ću od prijatelja da budu djeca, od djece ću tražiti da nikad, nikad ne odrastu - razmišljala je Vanda i svakim trenutkom bivala bliže sebi i svojoj budućnosti.

Dobro došli u Amsterdam, London, Dublin...govorila je spikerica na aerodromu...
Ponekad bi se usudila poželjeti da ode odavde na .......
Ne zauvijek, teško bi mogla bez ovoga grada, toliko toga je veže. Sve ono što je ikada ikom bilo važno, njoj je bilo smješteno u vrijeme kojim se protezalo par nesnosno dosadnih ulica. Možda je to samo faza, možda prezasićenost istim stvarima, dosada. U zadnje vrijeme često je sanjala u crvenoj boji, prije je to bila nekakva zelenkasto-plava, dosta hladnija od crvene.
Sanja stare prijatelje, iako sad više ne zna kojim imenom bi ih nazvala. Sanja kako odlazi, kao ilegalac, ima samo jednu torbu i gitaru, na granici je uhvate i vrate natrag. U snu joj nestaje gitara, panduri se opravdavaju da oni s tim nemaju ništa, žele joj sve najbolje i nestaju. U snu joj se jasno pokazuje koliko je ljudi u životu izgubila i nepodnošljivo odvratan osijećaj krivnje. Ili nečega sličnog, ne zna.
Želja za odlaskom se počela javljati u intervalima, sa ushićenjem. Sanja kako živi sama, oslobođena od različitih ispada, od težine koju stvaraju istrošeni osmijesi i unaprijed predviđene riječi.
Moja želja za bježanjem od konstantnosti bila je oduvijek vezana uz mržnju istosti i svega vezanog uz dosadne depresivne ljude. Razmišljala je Vanda dok je sjedila u kavani i ispijala prve gutljaje jutarnje na brzinu skuhane kave. Konobaru se valjda žurilo, a i dosadilo mu je gledati svako pet minuta kako kava mora ispasti savršena.
Do vraga i kava i svi ovi besposličari koji je neprestano ispijaju, mrštio se konobar. Zaboravivši da upravo zbog ovih besposličara on ima posao i sigurnu plaću svakog desetog u mjesecu. Pa ipak, iako uvijek namršten, bio joj je drag. Nekako topao, poznat i osamljen.

Dođe mi da skupim prnje i stvarno odem, možda da ni ne kažem nikom, sve one kojima bi trebalo biti stalo sam deportirala iz života. Prije kad bi se sjetila ovakvih stvari Vanda je nezaustavljivo plakala, osijećala strahove od samoće, neželjenosti, duboko negdje u sebi se nadala da će već jednom sve biti u redu. Samo jebeno normalan život, zar je to nerealno tražiti, pa i životinja bi trebala imati donekle normalan i lijep život. Jer čemu onda sve ovo, što je onda funkcija...nije valjda svrha svega da se napatiš ko luđak i onda kad netko odluči da si se onako pošteno napatio možeš onako nonšalantno odapeti papcima. Jednom joj je netko rekao, ako misli da nešto zaslužuje neka ode igrati loto ili neku drugu igru na sreću. Nikada nije otišla igrati loto.

Vanda se smijala glupo složenim rečenicama u svojoj glavi. Osijećala je kako lagano opet postaje stijena, tako je manje bolna, manje krhka a prije svega manje ranjiva. Ovih dana koji su prebrzo prolazili Vanda je razmišljala o svemu što se izdogađalo u posljednje vrijeme. Najgore je bilo to što uopće nije imala ni snage ni volje nositi se sa stvarima zbog kojih je opet izgubila samu sebe, zbog kojih se opet kockala sama sa sobom. Ponekad joj se činilo da je negdje izgubila osjećaj za pripadnost, osjećaj za opuštenost, osjećaj da osjeća nešto. Mišljenje o nekim stvarima više nije ni imala, čemu trošiti riječi na nešto što više nije ni bitno. Tješila se. Previše je misli, osijećaja, razuma i volje potrošeno a tek su joj bile 22 godine. Za sebe je govorila da se vjerojatno rodila prije krista sa svim problemima i nedaćama stare i nove ere, tako da je više ništa ne može iznenaditi, iako duboko u sebi Vanda se bojala svake nepravilnosti, neparalelnosti koja bi mogla srušiti njezinu paralelnu stvarnost.


Strpljenja, samo srtpljenja, moja mala prijateljice. Nitko ne ide tamo gdje ne pripada a svi nekamo pripadaju. Kroz polušalu doviknuo je konobar i probudio ju iz preteških misli. Vanda je platila svoju kavu, zahvalila i izišla na ulicu. Kad god bi ovuda prolazila zamišljala je da su 60-e, da iza ugla klinci sviraju nekakav nedefinirani rock-blues, da se lagano vozi u cadillacu i da joj vjetar neprimjetno zapliće kosu. Dok se vozi uživa u svakoj sekundi. Promatra dio grada koji joj polako odmiče iz vidokruga. Ulazi u dio u kojem nema nikoga, samo stabla koja plešu posljednji valcer s jesenjim lišćem, prekrasne crveno- žute boje otkrivaju pitomost trenutka u kojem se nepovratno osijeća sretnom, sviježom i vječnom. Nema nikoga tko bi je mogao rastužiti, nema nikoga tko bi mogao transparentno propovijedati kako je život prekrasan samo ga treba takvim učiniti. Samo...

Ubrzo su je automobilske sirene vratile u 2006-u, a crveno na semaforu podsjetilo na to kako cijeli život provedemo čekajući nekog ili nešto.
Kad se upalilo odobrenje obojano zelenom bojom koje je davalo dozvolu da se može krenuti, Vanda je ubrzala korak shvativši da je danas zadnji dan i da mora prijaviti ispite. Na putu je naišla na Boba Marleya, na Budhu, na Curta Cobaina, na Majku Terezu i ostale smiješne likove koji kada odu na faks stopostotno se produhove, odjedamput počnu mijenjati i shvaćati glazbene stilove, postaju tajanstveni, cool i štatijeznam šta. Vanda se smijala, ovaj put na glas, smijala se ljudskoj predvidivosti, njihovu ništavilu i licemjerju. Jedan ju je 50 cent s podsmijehom pogledao. Vanda je to uočila i još se glasnije nasmijala.
Red za prijavu ispita je bio veličine kineskog zida. U redu je bilo šaroliko društvance i 100 cura koje su manje-više izgledale jednako. Plava duga kosa, ispeglana, izblajhana, ukrašena plavom našminkanom glavom koja je bila spojena na trup, a trup na noge, a noge presvučene hlačama uvučenim u čizme. Tužno, pomisli Vanda, baš tužno, i utipka šifru na studomatu od kojeg joj se kosa dizala na glavi.
Danas će opet biti vjetrovito, pomisli, hm možda i nešto hladnije nego obično...

Usliši mi...


Jutro se razmještalo po ulici,
tražilo zaboravljene osmjehe u zamagljenoj tišini.
Grad je neprestano bivao sve nenaseljeniji,
ptice su odletjele i sa sobom odnijele svježinu besanih mora.
Konstantnost se umorila od dominantne mješavine iritantnih pčela
i rojeva besmislenih pokreta i riječi.
Kome pičaš te nerazumljive istine
ponavljala si je naprestano.
Ostavi sve onako kako si pronašla,
možda je prekasno da sad spašavaš svijet.
Zar ne vidiš da je previše uprljan,
ukrali su mu lice i trup i kožu.
Makar danas
ostavi se igranja boga,
da je znao i on bi ga napravio ljepšim mjestom za igranje.
Kada kažeš "svijet", to mi zvuči ozbiljno,uznemiravajuće,otužno,razbacano,
na daljinu je besmisleno pričati o smislu.
Skini te drangulije što težinu ti stvaraju,
ta stvorena si da budeš ogoljena i čista.
Pusti neka kiši, tu ionako ništa ne možeš učiniti.
Pusti neka ova magla i južina prođu,
sutra već, možda, život će izgledati manje upotrebiv,
manje iznošen, manje nedostojan.
Pusti još danas neka tišina vlada, tako mi godi
ovaj bezvremenski mamurluk.
Nuspojava je samo loše raspoloženje dovedeno do maksimuma.
Pusti neka kiši...
već sutra sakupit ću sve svoje molitve i otići
po sva svoja uslišenja utkana duboko u sakriveno more.