Marketing
Nikada zaista nije znala odakle je dolazio osijećaj pribojavanja od nekih stvari, naime Vanda je bila djevojka koju je društvo jako dobro prihvaćalo. Naizgled je izgledala nasmijana, otvorena, normalna. Garancija koja joj je priskrbila hrpu ljudi koji su često stvarali nekakav nerazumljivi osijećaj težine bila je provjerena. Nakon par godina koje je provela u drugom gradu, na fakultetu, Vanda je osijećala kako se promijenila. Shvaćala je kako su stvari postajale sve teže, kako je često znala biti bezvoljna. Osijećaj sreće za kojim je neprestano tragala bio je izgubljen, poklonjen, ukraden od strane nekih nevažnih ljudi. Znalo se događati, da su postojali trenuci kada bi osijećala potpuno tupilo. Znala je danima tupiti ispred televizora, neosijećajući apsolutno ništa osim praznine. Takvi dani su bili najporazniji, znala je da nakon toga treba ponovno ispočetka, a to je bilo najteže. Često je mislila da ne pripada ovamo, da se jednostavno ne uklapa u nikakve kalupe, okvire i nametnute situacije. Ne iz razloga što je loše društvo, što je dosadna, nepristupačna. Njezin osijećaj otuđenosti dolazio je povremeno ali snažno. Iz nje same, iz njezine potrebe da odbacuje površnost, kao kada tijelo odbacuje presađeni organ. Za takve stvari katkada ni najbolji stručnjaci nemaju opravdano i razložno objašnjenje Jednostavno nije imala snage za površnost a ponekad joj je očajnički trebala ta labava i osunčana predvidivost. Ponekad je sva ta jednostavnost bila signal da i dalje živite, da dišete, da vam srce i dalje kuca, da ste još tu i da niste nikamo otišli. Nedostajao je u određenoj mjeri i pod prihvatljivim kutom gledanja osjećaj neodgovornosti, neozbiljnosti. Previše bi sebe davala nekim lijevim, uobraženim ljudima. Zbog čega je to radila nikad joj neće biti jasno. Zbog čega se dovodila u napast svaki put kad bi situacija to zahtijevala. Nikad nije sebi znala reći ne, ili nije htijela ostavljati te začudne trenutke. Uvijek je išla provjeravati sve stavove, sve kritike, sve tuđe gluposti. Koje su je kasnije, kad je pokušala sve zbrojiti dosta stajale normalnosti i osobne slobode.
Čudila se kako je svijet u potpunosti apstraktan, kako je neuhvatljiv, promijenjiv.
Činilo joj se kako je jednodimenzionalna, dvodimenzionalna, netransparentna...neuhvatljiva. Prije svega opuštena i pitoma...činilo se kako je naučila ublažavati ili skrivati sve one "krikove" koje osijeća duboko u sebi , čiji su oblici nastali paralelnim nizanjem linija. Linije se pružaju dijagonalno, horizontalno i vertikalno. Po karakteru su različite: valovite i ravne, tanje i deblje, dugačke, ali nestalne. Nejednako su raspoređene, mjestimično se zbijaju i prelaze u crnu plohu ili se razilaze, pa na tim mjestima podloga izviruje kao bijela ploha. Između toga su prijelazi koji postepeno vode od bijelog do crnog, odnosno od svijetlog do tamnog. Budući da su linije isprekidane, naujednačene i valovite, djeluju pokrenuto i nemirno, a iz njihova međusobnog odnosa proizlazi pokrenutost i uznemirenost čitave slike.
Bilo je teško uzeti u obzir da se toliko zajedničkoga moglo pronaći u jednoj prestrašnoj slici, toliko međusobnih poveznica sa krikovima cijeloga svijeta
Post je objavljen 07.02.2007. u 22:30 sati.