Zaželila se snijega. Onog plavičasto bijelog ugođaja tišine, spokoja i mira. Takve stvari su je uvijek vraćale u djetinjstvo. U razdoblje koje je bezuvjetno bilo najsretnije od svega onoga što će u kasnijim godinama pokušati potisnuti. Uspomene su navirale koliko god ih ona svom silom željela cenzurirati.
Po noći bi zapao snijeg i pokrio cijelo selo. Probudila bi se i izišla vani. Imala je cijelu opremu. Šal, kapu i dva para crvenih rukavica koje su bespovratno urezane u Vandino sijećanje. Dječjem uzbuđenju nije bilo kraja. Sanjkali bi se, radili snješka, obećavali roditeljima da neće dobiti gripu, da će još samo malo ostati vani, još samo jedan spust nabrzinu napravljenim sanjkama. S vremena na vrijeme zamišljala je kako im u tom trenutku obećaje i to da će cijeli život ostati sretna. Makar upola koliko je bila sretna grudajući se sa svojim malim prijateljima.
Uvijek kad se sjeti tog razdoblja, pokušava suspregnuti suze, pokušava izbrisati trenutke djetinjstva. Osijeća da je iznevjerila samu sebe, da ju je odrastanje prisililo na promjene i da im se ona nije oduprla. Nije imala snage, bila je napola prazna, usamljena, nesretna. Zaboravila je ili je bar pokušavala zaboraviti kakva je prekrasna djevojčica bila. Nikako se nije mogla pomiriti sa osijećajem bijesa kojeg je osijećala svaki put kada bi shvatila da pripada odvratnome svijetu odraslih. I to zato jer je prljav, očajan, neiskren, pretežak.
Sijeća se trenutka za kojeg je znala da će ostati usađen u njoj zauvijek. Bilo je hladno, bila je zima, snijega je bilo do koljena. Na prekrasno bijeloj livadi nedaleko od kuće ostala je sama. Po prvi put u svom malom životu osijetila je miris snijega, osjećaj potpune tišine prostrujao je njenim tijelom. Bilo je kasno popodne, iz daljine je jedva čujno dopirao lavež pasa. Vanda je sjedila na malom plastu sijena s kojeg se pružao neponovljiv pogled cijele seoske udoline. Po prvi put se osjetila spokojno, blaženo i mirno. Takve osijećaje će dosta kasnije pokušavati prizivati, pokušati se vratiti u djetinjstvo ali godine koje su je odvojile od nevinih trenutaka su učinile da izblijedi sve ono što se negdje duboko urezalo u nju.
Često puta je znala sama sa sobom zaključiti da njezina potreba za poezijom dolazi upravo iz ovog neponovljivog osijećaja koji je dolazio iz prošlosti, i ostavio u njoj sve ono što je kasnije povezivala sa srećom koja joj je toliko puta u životu pomogla da prebrodi nepodnošljive osjećaje tuge.
Činilo se da svaki trenutak u kojem se osijećala iscijeljenom dolazi od tog prosinačkog bijelog popodneva u kojem je jedna djevojčica bila sigurna da živimo da bismo osluškivali svoje disanje, svoje korake koji su pucketali pod čvrsto napadanim snijegom.
I eto, Vanda je sad starija 16 godina ili 100, nikad nije znala koliko je zaista vremena prošlo. Ponekad je imala osijećaj da nije prošao ni trenutak, da je ista ona zamišljena djevojčica koja promtra bjelinu pahulja koje se svakim njenim treptajem, iznova pretvraju u plavičasto bijele dragulje namijenjene upravo njoj koja je bila uvjerena da je otkrila najveću tajnu u cijelome selu, na cijelome svijetu. Nikada nikomu nije otkrila tajnu, to je nešto što je pripadalo samo njoj i njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Danas dok razmišlja o tome, osijeća koliko je nazadovala, kako nema smisla uvjeravati samu sebe da će sutra biti čišća, iscijeljenija, normalnija. Sutra neće donijeti ništa novo, donosi samo varijacije onoga na što smo se već opekli, donosi spoznaju da smo mali, nemoćni i truli. Vanda je znala i to da ponekad nije ni bitno što će donijeti sutrašnjica, koliko će biti promjenjiva, bolna ili isprazna. Od ranog djetinjstva znala je da u njoj postoji nešto što ju čini jedinstvenijom i čišćom, bez obzira na sadašnjost i budućnost. Sadašnjost i budućnost su ionako samo parafraze djetinjstva koje nas je naučilo svemu što trebamo znati, živjeti i osijećati. Sve ostalo što smo s godinama nakupili predstavlja teret, nagomilane nakupine kojih se teško otarasiti, koje nas prisiljavaju da se udaljimo od samih sebe.
Slijedeći put kad padne snijeg, navući ću svoje crvene rukavice i otići plesati pod zvijezdama. Dan će biti kao stvoren za bezvremensko oponašanje anđela u snijegu, ja ću opet biti malena i tražit ću ljude da mi budu prijatelji, tražit ću od prijatelja da budu djeca, od djece ću tražiti da nikad, nikad ne odrastu - razmišljala je Vanda i svakim trenutkom bivala bliže sebi i svojoj budućnosti.
Post je objavljen 06.02.2007. u 01:25 sati.