Marketing
Nepomična mora...
Što su moje ruke tebi,
ta znaš li koliko sam samoća već pokopala
u koliko se priča zagrcala.
Danas sam opet ostala sama,
samovoljno zakopana u tišini.
Ti ostavljaš svakodnevne zvukove neke potrošene budućnosti.
Unaprijed smo odredili i ratove i bitke i bjelinu propale zastave.
Otvaraš li dlanove i poklanjaš li ljubav nekoj davnoj meni
tek u prošlosti mogu da ti pravu ruku dam.
Ovo što pjevamo sada odbačena je pjesma jednog davnog Irskog raskošja.
utišana cimbala svih mojih krikova.
Poželiš li pobjeći u potragu za svršetkom svijeta
i tamo čuvati svo blago svilenih pokreta i postanaka.
Osjećaš li koliko sam nepomična
tapkajući između sunca i slučajnosti ušutkanih samica.
Što su moje ruke tebi
melem, sloboda il oblaci kišni.
Post je objavljen 17.02.2007. u 03:06 sati.