gluvarenje u rupi

Evo kako se nisam odavno javljala, toliko toga se izdogađalo u međuvremenu pa nisam imala vremena. Uglavnom nije za javnost!!!!!!
Buduci da su svi fino podvili rep i otišli doma lijepo se najesti, naspavati i raditi sve ono što nisu zadnjih jaaaaaaaako duuuuuuuuuuuugo. Al samo su najveće face ostale, tko ne zna koje su to, naka se i ne raspituje jer nije važno. Uglavnom evo je i Ina umiremo od dosade pa smo otišle malo do računalne ubit vrime. Sinoć smo prodale 60 boca i kupile duvane i vino, malo smo se zgazile pa otišle do Maye čagat. Uglavnom bilo je pun kufer ljudi i muzika je bila ok, ako izuzmemo par pisama tipa Shakira, al nema veze. Donile mi bambus smućkan u fis cola boci i onako objeručke to ispijale, fensišmensi ekipa se zgražala. KAD NARASTEM ŽELIM I JA BITI DIO FENSIŠMENSI AUDITORIJA pa da i ja jednom u životu kušam kakav je osjećaj zgražati se nad ruljom koja sa sobom vuče litre lošeg vina, dobro se izblamira i ide kući pjevajući. Ma znate šta ću ja vama reći, bez pardona, ja mislim da su oni fensišmensi likovi i njihove fensišmensi curice samo zavidni kak se mi dobro sprdamo i boli nas kufer za sve dok ispijamo zadnji gutljaj iz fis cola boce.
Malo nemam baš inspiracije, danas pa sorry šta malo kakim kvake. Nije lako tjedan dana biti pristojan student, ići na predavanja, učiti za ispite, ulizivati se profesorima, ići na njihove prezentacije knjiga, ići na izložbe samo iz razloga što zasigurno znate da će se tamo pojaviti jedan od vaših najdražih profesora, a kad vas upita kako vam se svidjela izložba vi onako ko iz rukava izbiflate cijeli predgovor,kritiku sve ono čega ste se mogli domoći prije izložbe ili neke druge manifestacije, samo da biste mogli briljirati!!!
Eto nije mi bilo lako priznajte, takav mi je bio ovaj predbožićni tjedan, napamet sam učila sve ono što je bilo zagarantirano, sve ono što se moglo svidjeti masi pa tako i mojim obožavanim profesorima, stupovima našeg društva.

Čula sam da vam je bilo zanimljivo na tulumu u domu, čuh da je bila masa ljudi kako onih koji obitavaju u domu tako i onih koji su načuli da će biti soka, keksa i pistačija. E pa kad mi netko kaže da ja ne radim ništa osim gluvarenja...odoliti izlascima nikada nisam mogla, još od malih nogu ljudi su bacali oklade na račun mojih društvenih zahebancija....a vidite već mjesec dana nisam bila vani, neznam ni kako više rupa i maya izgledaju bla bla bla

Ma KVRAGU GLAVNA MISAO VODILJA ME ODAVNO NAPUSTILA I NEDA MI SE MAZATI VAM VIŠE OČI, EVO ISTINA JE IZAŠLA NA VIDJELO, PA PRIZNAJEM I SEBI I ELIJU PISKU, VEĆ DUŽE VRIJEME OSJEĆAM KAKO GUBIM I JETRU I PLUĆA A SVE U SVRHU ISTRAŽIVANJA POD NAZIVOM " KAKO MLADI DANAS ŽIVE ", , znam da se ovo neće svidjeti nekim vladinim organizacijama al jednostavno moja jetra je dala sve od sebe, moja pluća više ne mogu ni bijeli Marllboro da podnesu. Ako tko vidi Interpol kako se mota oko studentskog doma neka mi se ne ustručava prenijeti te informacije jer eto ja ću se predati bez puno opiranja...troškove ovog istraživanja ću izdati u javnost tako da Ministarstvo ima točan uvid u sve troškove jadnog običnog studenta. Kad vide kojiko troši student, i to onaj sa normalnim potrebama za duhanskim proizvodima i proizvodima koje ne bih ovom prilikom puno reklamirala, samo ću iskusnima natuknuti da se radi o visokokvalitetnim vinima i pivama koje dolaze iz Irske, jer neće običan student sebi dopustiti da pije svašta, tipa Ribara i kjupekicu iz cite.
Nadam se da će, kad ministar vidi sve ove troškove koji se gomilaju već četvrtu godinu zaredom, povisiti stipendije, ukinuti porez na dodanu vrijednost (P.S ako ne znate šta je to pitajte Tanju i BB-a ),alkoholu i cigarama, jer moramo priznati da današnje studiranje nije nimalo jeftin poduzetnički pothvat, rezultate i odgovor cijenjenog nam ministra ću uskoro objaviti !!!

Uglavnom ovo istraživanje me skoro stajalo glave, jedina sretna okolnost je ta što sam morala piti isključivo visoko kvalitetna vina iz Francuske i najbolje pivo iz Irske, cigarete su mi stizale iz US&A-ja.



Toliko od mene za danas ŽELIM VAM SVIMA LIJEPE BLAGDANE, DA SE MALO DOMA IZNORMALIZIRATE I VRATITE ODMORENI I SPREMNI ZA NOVE AVANTURE ( čitaj pizdarije )!!!

Takozvana "figuracija" pop art-a, prvi put se javlja u sjevernoameričkoj umjetnosti kada Robert Rauschenburg u svojim "combine paintings" koristi industrijske proizvode, fotografije i komade krpa.
U to vrijeme Jasper Johns radi slike čiji je motiv nacionalni simbol, zastava SAD-a, mijenjajući njihov prepoznatljivi kolorit, igrajući se likovnim formalističkim jezikom, bez naizgled, bilo kakvih drugih pretentija. Slika realistično, živim koloritom, konzerve piva "Campbell", kao ironičnu antitezu apstraktnom ekspresionizmu.




Dok su u Americi dadaističke demonstracije protiv "Umjetnosti", činile začetnicu Pop art-a, u Engleskoj je to bila autohtona Subkultura, čije su glavne medije za rasprostiranje činile reklamne plakate, žuti tisak, ilustracije znanstvene fantastike i stripa.
Poznati njujorški umjetnici zajedno sa svojim kolegama sa Zapadne obale,
Claes Oldenburg, Roy Lichenstein, Andy Warhol, Tom Wesselmann, James Rosenquist, Wayne Thieband i Edward Ruscha, koriste privlačne fluorescentne boje, koje suvremeni čovjek lako prepoznaje na neonskim reklamama, komercijalnih trgovačkih centara i industrije spektakala, polazeći od njihove "slučajne egzistencije", transformirajući tako svakodnevicu u jedan novi spektakl "super star".


Tako Claes Oldenburg proizvodi gigantske plastične telefone, kupatila, utičnice i prekidače koje pravi od platna i oblaže ih transparentnom plastikom, (dodajući im karakter surealističnog sadržaja), također stvara monumentalne torte i sendviče koje poslije izlaže na trgovima gradova kao "public sculpture".

Wesselmann slika Great American Nudes, pretvarajući Pin-up Glamours u obične stilističke ambleme.

Andy Warhol stvara konzerve juhe i boce Coca-Cola-e, "superzvijezda", isto onoliko kao što su to filmski idoli i zvijezde rock-and-roll-a.

Lichstenstein ukazuje na estetske vrijednosti vinjeta iz stripa preslikavajući ih na ogromne table tehnikom retikulacije. umjetnici sa zapadne obale SAD-a, pokušavaju preko nadprirodne reprodukcije tiska i plakata,objasniti tehnike grafičke propagande i njene posljedice.

Engleski Pop art sa David Huckney-om, Allen Jonnes-om, Richard Hamilton-om, Pete Blake-om, Pete Philips-om, Jim Dine-om i R.B.Kitaj-om, pokušava preko tehnika improvizacije i spontanosti, prikupiti elemente momenta za vlastiti kreativni repertoar.

Karakteristično za sve umjetnike Pop art-a je korištenje tehnike "collage", preko kojeg se poslije ironično plasira vitalni sadržaj modernog čovjeka, koji je izmanipuliran konzumističkim društvom, socijalnim fetišizmom, preko trivijalnih idola i potrebe za čistim razbacivanjem.
Tako Pop-art izlaže okolnosti jedne civilizacije označene industrijskim napretkom, kritizira modernu merkantilističku kulturu i ujedno sudjeluje u samom mehanizmu. Koje li trivijalnosti !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!



"Pop-art želi, bez ikakve iluzije, da stvari govore same za sebe", izjavio je Andy Warhol.

Sve je počelo idilično, 18 dragih, blagih i mladih licašca dočekahu studentice koje su došle odraditi praksu. Učiteljica isto bješe prekrasna, upozna pomladak sa onim što im tek trebaše predstavljati budući autoritet. A onda počeše ozbiljan rad i nauku; OBRADA SLOVA F, pisanog ali i štampanog.
I tekle su minute, tekle iz dječjih očilu frcale su iskre znatiželje, a Perka, Batko i ine djeve utažiše njihovu žeđ za znanjem o glasovitom slovu f. I svi su u šarenom razredu znali kazivati svakojake riječi koje počinju slovom f, pa tako kazaše svi u glas : foooootografija!!!!!!!!!!!!!!! jeeeeeeeeeeee!!!!

A onda iznebuha ničim izazvan Julijan iz zadnje klupe reda do prozora usmjeri sav svoj neodgoj kojeg je kako se nagađa nakupio ni manje ni više nego kod svoje kućice.
Pa zamahnu svojom još nejakom desnicom preko ramena i pogodi Perku buduću učiteljicu, brižno nakupljenim govnima iz nosa ravno u čelenku. Ona skromna kakvu je znamo zadrža tu sramotu i ruglo za sebe, čvoknu ono govno s klupe gdje je palo nakon što se odbilo od čela.
I eto nakon dugotrajnog prešućivanja i držanja ogromne količine gnjeva, odluči ovu neopisivu dogodovštinu podijeliti sa mnom, na moje vidno ždraljenje. Naravno ja sam to sve zadržala za sebe ha ha ha.
Dakle, još jedna stara indijanska se polako obistinjuje : " VUK KOJI KOPA NOS NE ČUVA GOVNO ZA SUTRA"!!!!!!!
Eto pa vi ajte na praksu u Petra Preradovića i vratite se posranog čela kući.

Evo ljudi moji da vam malo predstavim i livu i desnu ruku lika koji mi pomaže stavit sve ove slike kojima vas obasipam u zadnje vrime.

Ovo su vam neki od umjetničkih momenata ovog maštovitog i nadasve nadarenog mladog izdanka koji nam pomaže da u ovom "staračkom domu" ne umremo od dosade.
Eto pa samo procijenite jer slika govori više od VAN TAUZNT VORDS !!!!!!!!!!!!


Gamby


Neki od njegovih radova...


Upload Photos with PicTiger


U sklopu ovih Gambyjevih radova posebno sam izdvojila ovu sliku svima nam znane i drage "RUPE" koja nas je sve lipo spojila, u kojoj smo ostavili i još ostavljamo svoju mladost, jetru i pluća. Ajd da ne budem tako oštra, volimo mi svoju Rupicu i nadamo se da ćemo tamo provesti i doživiti puno lipi studentskih momentića koji će biti zabilježeni za cili život. Jedino šta nije u redu je to šta je ona sad cila išarana, isprolivana i usmrđena. Bilo bi lipo kad bi se netko sitio to malo sanirat ili ako se već šara neka se nađe netko tko ima želje dati malo oduška svom umjetničkom duhu i nacrtati nešto u skladu s afinitetima ljudi koji se tamo skupljaju!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Rupa; Buža ili Debilana

Picture Host - PicTiger

Ja i Perka


Ja i Ina


Suvišno je trošiti riječi


After party u Mayi

Budući da obećah svojim podanicima u opisu ovog uzvišenog i nadasve neiskomercijaliziranog bloga da ću uz gluvarenje po zadarskim rupama za koje nam eto hvala svim očuvanim silama ne treba diploma, napisati riječ, dvije o toj svima nam dragoj umjetnosti koja postoji odkad je Eva zahebala Adama pa on nije znao šta će, pa je otišao razbijat glavom od predmet koji je na njegovo čuđenje stvarao buku, pa je Adam zaplesao, pa je došla druga Eva mnogo privlačnija i gluplja od svoje prethodnice i tako je Adam napravio prvi band koji je napočetku stvarao buku onda malo manju buku da bi na kraju shvatio da je on ustvari najhebenija faca i da mu ta buka olakšava život u mnogo stvari.
Na kraju života Adam je imao puno GRUPI žENA KOJE SU GA PRATILE CIJELI ŽIVOT, imao je par albuma na kojima je zabilježeno njegovo urlikanje, psovanje, pokoju sjetnu baladu i mnogo mnogo neopisivih trenutaka iz mladosti.
A sve zbog gadure Eve koja ga je dobro zajebala. Eto još jednog dokaza da žene vladaju svijetom.
Da nije bilo Eve ne bi bilo ni prvog Adamovog urlika i plesa, ne bi bilo prvog opredjeljenja, prvog pravca, prve pjesme posvećene nekoj novoj Evi.

Eto da ja više ne bi trošila svoju pilu s električnim motorom i upilavala vas svojom bujnom maštom, najbolje da se bacim na posao.
Napomena : ovdje nisu uvršteni svi pravci i glazbeni pokreti nego samo oni koje sam ja SMATRALA
NAJBITNIJIMA !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

A KAO...

ALTERNATIVA
Alternativni pristup određenom glazbenom žanru zagovara otklon od priznatog, službenog i već općeprihvaćenog stila nakon što je on iscrpio svoju kreativnu fazu. Alternativni pristup zalaže se za kreativnu uzbudljivost umjesto daljnje eksploatacije prihvaćenih žanrovskih konvencija. Alterntivna glazba stoga je uvijek istraživačka i najčešće nekomercijalna. Ili bi takva morala biti.


ART ROCK
U širem smislu stigma art rock označava korištenje iskustva drugih umjetnosti u kontekstu rock glazbe. Među art-rockere se mogu uvrstiti autori i izvođači koji su početkom sedamdesetih bili dijelom britanske "progresivne rock scene" u čijem su se iskazu nalazili zamjetni elementi zapadnjačke klasične glazbe :
YES

King Crimson



Genesis


Emerson


Lake & Palmer

Procol Harum

Renaissance



nadahnuti Roxy Music, glazbenici bliski europskoj avangardi (Brian Eno, Kraftwerk, Can...), Frank Zappa & Mothers Of Invention (skloni multimedijskom iskazu, vodvilju, jazzu te avangardnoj glazbi; posebice onoj radikalnog Edgarda Varesea), ali i Magazine, David Byrne i Talking Heads ili Laurie Anderson.
Premda je art-rocka zbog čestih identifikacija s britanskim "pseudo-klasičnim" progresivnim rockom sedamdesetih kod kritičara (posebice američkih, poput Johna Rockwella, autora nadahnutog ogleda u Rolling Stoneovoj "Ilustriranoj povijesti rock & rolla") bio shvaćen kao deevolucija i izdaja izvornih načela rocka, prihvaćen kao autorski postupak - art-rock je doživio procvat u devedesetima.

TIPIČNI IZVOĐAČI I ALBUMI
GENESIS " Selling England By The Proud " (1973.)
EMERSON LAKE & PALMER "Tarkus" (1971.)
ROXY MUSIC "Roxy Music" (1972.)
Frank ZAPPA & THE MOTHERS OF INVENTION "Hot Rats" (1969.)
BRIAN ENO & ROBERT FRIPP "No Pussyfooting" (1973.)
EDGAR FROESE "Aqua" (1974.)
TALKING HEADS "Remain In Light" (1980.)
LAURIE ANDERSON "Big Science" (1992.)

Evo dvije slije " Frank Zappa & The Mothers Of Invention "



David Byrne

Napokon se svi iščistiše iz sobe, Ina i Gamby odoše na ručak, druga cima je otišla crnčit u Merkura a Batko i Perka su na praksi otišle malo zagorčavati živote jadnoj dici. Ajd šalim se malo, znam ja da će one svojim šarmom i neizlječivim smislom za humor motivirati dječicu ako ne za učenjem a ono makar za pozornim slušanjem.

E i da napomenem da smo sinoć kao išli van, doduše je da smo stigli na zadnju pismu, al nema veze.
Bilo je predstavljanje nekog srednješkolakog časopisa kajeg se mogu postiditi i naki fakultetski " časopisi ", poslije je bila projekcija filma i zatim svirka tri srednjoškolska banda na koja smo mi fino zakasnili al šta se može, uglavnom o tom će biti više riječi kad mi Gamby uruči taj časopis pa ću vas malo upilavat !!!!!!!!!!!!!!!

Eto sinoć odjeb lansiran za sve luzere koji su mislili besplatno ući na koncert " Dubioza kolektiv ", pet ljudi uspilo ući dok je ostalo stado stajalo isprid i pokušavalo uhvatit koji akord, eto i opet ona stara " plati pa se rugaj " ovdje ima mjesta ( sorry šta pišem po "građanski" baš mi se tako oće večeras ).
Toliko o urbanoj kulturi mladih u Zadru, koja pušiona.

Sad mi je žao što nismo skupili zadnji atom snage i smisla za ozbiljnu muziku pa otišli na Karlovačko live u Jazine gdje nastupaju izdanci, korijenje i ostalo samoniklo bilje kao što je loša iz plavog orkestra, toni cetinski i drugi najbolji tamburaši poznati u svojoj kljeti i okolici kao gazde.








Čula sam da će slijedeći album koji izdaju u diskografskoj kući " Pasha ", biti i zaštićen od svih moždanih vijuga koje su zaslužne da nešto dobro zvuči, tekstopisci će kako mediji nagađaju biti tonči i vjekoslava huljić dok im se kao desna ruka ponudio zrinko tutić. Sjetimo se tutića i njegove uspješnice od koje i danas dobro živi :

" Doooooris, oduvijek smo znali preskočiti žice
Doooooris, ne plaši se ni močvare ni perja ni ptice "....(čovjek zaista zna svoj posao)



Uglavnom da ne duljim, željno se iščekuje album, prepoznat ćete ga po etiketi koja vam garantira da ste kupili pravu stvar i da nećete prestati slušati ovo remek djelo dok se ne izliže, a ako se to dogodi u roku od 15 dana oni vam poklone nove stvari koje glavom i bradom potpisuje rajko dujmić.



Kako ne želim izostaviti nikoga,imamo mi u Hrvatskoj još zvijezda koje ukrašavaju kako hrvatsko tako i susjedno nebo. Prvi koji mi pada na pamet a neophodan je kada pričamo o tekstualnim dosjetkama, glazbenim varijacijama na zadanu temu i samoj pojavi na stageu jest duško lokin.
Svaka slijedeća riječ koju bih napisala može samo da umanji njegov doprinos svemu gore navedenom pa ću samo staviti slike a vi sami prosudite o količini talenta koji je utkan u cijelokupan rad.

















Za večerašnje javljanje i osvijetljavanje obraza svojim favoritima gore navedene rubrike, moram još spomenuti i elija piska grdelina iz Istre, bilo je davno kad sam se prvi put susrela sa njegovim uratkom, radilo se o pjesmi " Piše draga svuda piše ".
Bila sam brucošica, željna zabave, novih pogleda na život, muzike i svih ostalih stvari koje te obilježe za cijeli život. Baš u tom trenutku sam se susrela s likom i djelom elija piska.
Pjesma ide ovako :

" Piše draga svuda piše, na toplom moru poslije kiše
u svakom kutu piše.............................." ( kratko ali oštroumno... )



Budući da elijo piše i tekst i muziku, ponekad se i okuša u aranžiranju ja više ne bih ništa dodavala, on je priča sam za sebe.






Više o ovom kreativnom i nadasve specifičnom kantautoru koji za sebe voli istaknuti da je drugačiji od drugih možete naći na www.eliopisak.comElio ti si živući dokaz da kod nas vrijedi ona stara indijanska :" što se mora nije teško " , hvala ti na pronicljivosti !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Evo spremamo se za izaći van, u domu umiremo i nememo više šta pit, popili smo dvi litre Ribara pomišanog s kolom bez šećera, ako nas ne pusti onaj šupak od portira, nije Donat, razbit ću mu njušku i popit ne na češe već na bačve. To je plan, dok ja budem razbijala njuške ekipa će utrčat u trenutku nepažnje pa ćemo regat i dabirat na bosnijen ingliš, rasta men iz in d" providurova.

Uglavnom Perku češe nepce, pa ga češka Ribarom jo jo, mi ćemo sad do doli pa ću vam javit sutra šta je bilo, znam da ćete jedva izdurat do sutra al šta se može, za dobru priču se isplati biti malo na čeki.
Eto lipi moji šest ljudi koji ćete ionako svjedočit gore navedenom sutra pročitajte kako nam je bilo.

Možda MMS ( molim malo struje ) bude tamo pa ćemo to i zabilježiti okom kamere.
Hvala "mladim Šest" koji su pomogli u smišljavanju ovog teksta. See you man....................................................................................................................................


JANG SIKS in the Zabok = The Providurs palace

Evo ovako je to sinoć bilo.
Jednom davno u skrivenoj zemlji zvanoj " Studentsi dom " u Zadru, grupa protuha prodala je dosta plastike da kupi tri kutije najodvratnijeg duvana kojeg u Luzerzemlji nazivaju MC. Kad je to bilo riješeno dobra djeca su se morala pobrinuti i za tekuće gorivo koje je moralo malo zagrijati cijelu dugoočekivanu situaciju. Ina i Gamby su otišli do Cite i donili dvi litre visoko cijenjenog francuskog vina koje na svojoj etiketi ima sve garancije visoko kvalitetnog vina Tin, pokušaj aludiranja na Tina Ujevića, sram ih bilo.
Uglavnom svi se okupišmo u domu, Inge je također riješila još jednu litricu, a i Mirko nam je podario litru ipo neke ole!kole tak da smo bili " primorani" napraviti bambus.
Ea sad počinje prava peripetija. u 20:20 starta emisija koja nam je već mnoooogo puta omogućila besplatan upad u Pub, bez velikog crnjačenja. Uglavnom zovemo mi i zovemo i zovemo i nikako da dobijemo jebenu radio i tele mrežu, to nam propada al mi se nedamo, šaljemo liku koji vodi emisiju prijeteće poruke da ćemo mi ipak doć pokupit karte itd itd, uglavnom pilamo lika.
Pognute glave upućujemo se u grad, nosimo svoj bućkuriš od bambusa i dolazimo u Providurovu na "Trance is my dance", kad tamo samo 2,3 pasa i dva para ljudskih sjena koje se prisiljavaju malo ljuljkati i tak.
Kako nas je ta situacija bacala u depru odlučismo ipak ponit svoju pilu bez motora i otić malo upilat lika da nam da karte za Pub. Lik je bio dobrog poteza i "poklonio" nam PEEEET karata.

Još smo malo bavuljali po gradu, potegli do Zodiaca, pa ravno do Maye Puba. Malo smo čekali da počne koncert, bilo je i pokušaja da se ogrebemo još za neki alkohol al nam nije baš uspilo.
I tako, ušli smo bez onog slavnog dijaloga :
IZBACIVAČ: " PA DOBRO DI ĆEŠ TI, DI TI JE KARTA" ?
MI: " A NEMA JE, JEL MOŽE BESPLATNO, NISMO ODAVNO BILI" ?
IZBACIVAČ: " NIŠTA OD TOGA, KUPI KARTU INAČE SVI LETITE
MI: " A NEMAMO PARA, ZNATE KAKO JE,STUDENTI,A BAŠ SMO MISLILI MALO POSLUŠAT ,NEĆEMO DUGO,BRZO ĆEMO IZAĆ.......
IZBACIVAČ: "MA NEMOJTE ME ZAJE.....IL UNUTRA IL VANKA, AJMO, AJMO SVI VANKA !!!!!!

Eto uglavnom, ušetali smo bez prepucavanja s Donatom, ugnjezdili se na svoje misto i čekali da počnu svirat. Radi se o bandu koji svira u čast Beatlesima, par likova je iz Belfast Fooda, bar sam ja pripoznala Erika. Eto i da napomenem da je poslije Gamby doda priko prozora Batku i Perki već okinute karte, Donat ih je pustio na drugi set i svi smo sretni i zadovoljni skakutali na prekrasne pjesmice pune harmonije, optimizma i svega onoga što je već odavno nestalo koliko god mi šutjeli o tome.

" Love, love me do
you know I love you
I always be thrue
so please, please love me "

Evo i nekoliko slika od sinoć:





''L'' kao luzerice


Beatles revival band


United colors of luzers


Koje je pravo Batkovo oko


Pronađi uljeza


Napokon unutra


Don't let me down


Raznolika ponuda


Ko tu koga prca


Samo na trenutak su bili tu


Bježžžžžžžžžžžžžžžž!!!!


Ususret Božiću i Ininom štucanju


We all live in yellow submarine........

... Jutros sam podcrtala sve ono što se činilo
razumljivim
na platnu nerazumljive stvarnosti...



...Prestala sam biti ona koja je znala
kamo će odletjeti sutra
...sada sam samo tišina koja mijenja proljeće u jesen




...Brzinom pregaženih godina
jesen je nečujno ponijela tvoje hladne ruke.
Na kraju grada
miris proljeća podsjeća me na tragove tvojih koraka





Opet se osjećam slobodnom
Napokon proljeće miriše na buđenje
tamne misli su nestale daleko ispod
mostova...
Opet mogu prolaziti kroz ogledala
i plesati s vilenjacima
Zbogom dimnjačari - otkrila sam stvarnu sebe





" gnjevan se ratnik
stalno sukobljavao
sa svojim plemenom "



Plašim se njezina duha

Četvrt sata nakon
suncem oslobođenog ljeta
rukama si beskućniku svijeta
prodao siluetu moga bića.

Istočno od mojih tužnih usana
nestali su tvoji tromi koraci
muzikom prošlosti,
zvukom kamenih podruma
protkani tišinom mojih glasnih sloboda.

Stotine malih bogova
sada opet mogu plesati svoje
vulgarne pantomime i smijati
se oko izgubljenog duha.

Pospremi svoje haljine
i jednostavno izmisli ključeve
otvori zamišljene vrata
i izmoli još jedan odlazak u strah.

Možda si se uplašio moga
lutajućeg duha, mojih nevinih ruku,
mojih beskonačnih igara na sreću.

Naoštri svoja pera i razlij crnu
tintu.
Pronađi me na papiru neuništive
hladnoće.




POST SCRIPTUM

Sve su moje sumnje samo tišina bile, ustajalost
kao razgovori mrtvi. Trijumfalna praskozorja,
trijumfalni porazi. Izgubljena mora.

U umornoj mreži vječnosti snivala je noć
Nad okruglim rijekama, kao usnuli zbor
vrištale su ruke moje.

Vojnici su tiho koračali a nepomično vrijeme
nastavljalo je put.

Sada rovovi nemira prekrivaju dane
Izbrisana svijetlost na licima mojim
I skrivena ostade samo ruševina ljeta
u gorkoj čeljusti
razbacanih zvijezda.

Vojnici su tiho koračali a nepomično vrijeme
nastavljalo je put.

Simetričnost ulica korake mi sputaje
poklonjene vjetru, prozaičnim pustinjama.

Sve su moje sumnje samo tišina bile
ustajalost kao razgovori mrtvi. ( čitajući Vesnu Parun)





18.01.2005

Opijaš me poroznim gutljajima klaustrofobičnoga
vina.
Prešutjet ću ti da te volim.
Već je kasno i čemu govoriti nešto što neće imati
značaja.
Grlim te onda kada si najsamiji, kada nemaš
majke,brata,mora,vina.
Siromašna je ljubav kojom si me hranio.
U kući punoj nesporazuma i neispitane samoće
ljubila sam tvoju kosu prepunu nekih lijevih,
sveprisutnih prstiju.
Sunce je udarilo o škure i promijenilo boju tvojih
krvoločnih očiju.

To je vrijeme iščitavanja utrnulih trenutaka.

Govorila sam ti kako moram otići negdje gdje
nikada nisam bila.
Ne znam zašto i kada ali jednostavno moram.
Ljeto i zima u Lubenicama.
Proljeće i jesen u Amsterdamu.
Dok ti držim uzdrhtalu ruku u svojoj i slušam
djelove tvojih nerazumljivih snova,
kako da ti kažem da volim.

Život izgleda tužno ako s crvenog kreveta promatramo
pčele u krletci.
Nešto poput Dalijevih slika i francuske komedije.
Pod mojim prozorom koru divljeg kestena gaze
dvojnici usput pristiglih prolaznika.
Nakon brodoloma, otoci ponekad i nisu tako
pusti.
Samo su ogoljeni, nenastanjeni, krijeposno osamljeni.

Na mojim rukama odmarao si svoje tijelo
kao odbjegli besramnik nakon krvoprolića.
Prešutjela sam da te volim
i zadržala u rukama pogled.




19.01.2005

Puštaš me da ti ljubim
zvučne komadiće izgovorenih riječi
iz tvojih raspucanih usana.
Ovih dana bura je lomila mostove.
Ti dolaziš.
A ni ljubiti te nisam htjela.
Počelo je nenamjerno, jedan pogled,
gotovo pa slučajno.
Neizvjesna situacija između osjećaja
i onoga što si moramo opraštati.
Folklorni plesovi na zidu novootkrivene
nastanjene
ništavosti.
Svijetlo se prelamalo kroz blijedožutu koru
usmrđene naranče
ustoličene u tvojim smrznutim rukama.

Griješ me, a hladno je.
Još samo da postaneš nepremostiv
i onda možeš u smiraju ozakonjeno zaspati.

Daljini pripadaju raspucana usta koja mi
dozvoljavaš da ljubim uvijek u suprotnom smijeru.
Na raskrižjima bura je samovoljno okrenula more.
A hladno je..... a ognjišta nema.






23.04.2005

Na današnji dan Židovi su
izišli iz egipatskog ropstva.
A ja sam još u potrazi
za plodovima pliminih oseka.
Jesen je bahato pobjegla i
jedino što je ostavila bilo
je nebo tirkizno nakostriješene boje.
Sve se ruši samo od sebe,
ničim izazvano, kao mali stakleni
komadići na površini ostakljenog zvonca.

Ovaj grad se promijenio i svakodnevno
potkradao moje korake.
Pronašla ga je mala seljančica
koja se htjela svidjeti svima.
I to je jedina novost.
Ja sam postala kapljica
na licu uplakanog djeteta.
Neki bi me htjeli voljeti
ali im smetaju moje suze, moji
duboko ukorijenjeni korijeni.

Oštrina je ugrebena u boju moga glasa.

Sakrit ću se u sutone
i umrijeti za one koji
izazvaše slapove na mojim obrazima.

Oslobodiva sam
uzvodno od tirkizno nakostriješenog
Neba




!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Moje su sjenke opet zamaglile Nebo
Svetinje je nestalo i koraci se gube
Uskoro će proljeće i ja mu se tako želim radovati
Neka se netko smiluje i probudi me

Riječi se raspadaju u trenutku
kada izgrađuju tišinu
Snaga se odsad mjeri putem slabosti
Sve se dogodilo slučajno
kao u snu kada želiš bježati a ne možeš

Samo zbog krivo postavljenog vremenena
Meni je najteže izgubiti samu sebe





ZABRANJUJEM

Zabranjujem sve ove tugom uzdrhtale vlati
Sa skica skidam sve ove okove vaše
nerazumljive ljubavi
Dosta je bilo svratišta i napola razlomljenih
isprika

Mojim rukama je hladno, proljeće je
opet preskočilo zvukove

Slikali smo ulice Izgubljenog grada
Gradili smo hramove od prijetećeg praha
I izgubili u koracima muziku

Harmonija se bezvoljno pretvarala
u jutra otkrivena kišom naših pogleda

Potopili smo horizonte i nastavili
plesati onako kako su bogovi
pokušavali svirati

Metriku smo poklanjali
nagluhim slijepcima
istočno od stidom prekrivenih zidova




Plantaže neizgovorenih riječi

Nedjeljama, dok si mi besramno
krao dio uzglavlja
ja sam potkradala tvoje usnule,
gotovo nametljive beskrajnosti.
Jutro je silazilo s tvoga čela
dok sam u šaku sakupljala tvoju kosu
i pokušavala otkotrljati skelet neutaživog svijetla.
Naizgled upriličen mir tvojih ruku, odjeven
u ždralove za nepregledna proročanstva.
Otančanim vlatima daha dodirnula sam tvoje
snove, razbacane po prostoru neutvrđenih odlazaka.
Pod lažnim strepnjama razbacivala sam se pogledima,

Tvoje tijelo nedužno okrenuto moru

Prokrijumčena mladost u jutarnjoj sjemenci
snivala je ravnodušno, naizgled izmišljeno,
u naručju krošnje prepune ograničenja.
Ogrezli o grijeh, ribari su trivijalno preselili priprosto sunce
iznad sobe okrenute samolosnim seobama.
Nehajno sam čitala šutnju i razgledavala sjene
umotane u ostatke prešućene nečujnosti.
Poljubac : neizmjerna vlastitost na licu neispitane
umješanosti.
Još jedan poljubac, nježan, obgrljen
u beskrajan plamen zazidanih korijenja.

Bez riječi zaboravljeno su koračale sumaglice.




...

Ustoličena vječnost
popunjavala je prazninu
između redaka namjerno
odabranih riječi.

Arenu su odavno ispraznili krvoločni
tirani zbog neumornog dresiranja
napamet ušutkanih ptica,

Zar zagrcah se u vlastita
milozvučja ?
Preuređene sjenke na dlanu izmišljenog lica
još jednom šutke
podsjećaju na prizvuk
porozne tišine
sklupčane mi među desnim srednjakom,
kažiprstom i palcem.

Zbog taktova tvojih neumorno razbacanih
koraka
(nalik na Schumannov "Karneval" )
prodavala sam porculanskim bogovima
cijeli jedan orkestar
kretnji i glasova.

Dirigentskom palicom sada upravlja
nepremostiva bespomoćnost vremene.

Na kraju kolosjeka
koracima slučajnika
odlazi tišinom zaštićen pijanist.

Neznajući (teško je bilo uhvatiti pogled
djevojke pristigle iz provincije)
ukrao si mi za proljeće haljinu.

Evo malo da se javnem, naslov sam "ukrala" od Siniše Sliškovića-Slije, frontmana splitske grupe Mr.No u kojoj su svoje karijere počeli mnogi izdanci današnje urbane glazbene scene. Jedan od najpoznatijih je Ognjen Pavlović-OGI, basista TBF-a.

Uglavnom ako koga zanima Slija osim šta svira i piva u spomenutom bandu za sobom ima tri izdane zbirke pjesama : " Šibe poznatih maćeha" , " Tvoja nevinost je popularna u mojoj ulici" i posljednja
" Prodavaonica lakog streljiva i optičkih ciljnika" pa eto ako budete u prilici pročitajte to obavezno.

Kad sam već kod "krađe" tuđih tekstova evo još jednog koji me se dojmio zadnjih dana.


Htio bih biti orao. Tad bih mogao letjeti.
Htio bih dva orla biti. Tad bih letio i sebe
gledao kako letim. Htio bih tri orla biti.
Tad bih letio i gledao sebe kako letim iza
sebe. (Parafraza iz Hegelstangeove "Igre bogova")

Kako je sve počelo pitaj malog muju. Ni sama ne znam kak da počnem, ovo bi kao trebao biti blog o ekipi iz RUPE, o gluvarenju, mistima odnosno mistu di odlazimo kad se dobro izblamiramo u rupi a svi znamo da je to onoj fucking pub di uvik žicamo za upad pa onda razočarani odlazimo i žalimo se kako je život dosadan, kako bi moglo biti puno bolje da se malo potrudimo i bla bla bla.
Evo trenutno pada kiša, ja umirem u studentskom domu i zazivam muze da mi udjele promil inspiracije al ništa, muze me redovito odjebaju ima veeeeeeć jako dugo. Jebene muze.
Mislim da je sve počelo onog trenutka kad smo skužili da nemamo di kad se u 21:oo, zatvori cita, za one koji ne znaju to vam je jedina menza faaaast fuda za studente koja u svojim kazanima i zamagljenim podrumima čuvaju hektolitre piva koje kupujemo po jaaaaaaaaaaaaaaaaaako povoljnim cijenama.
I eto tako smo se počeli skupljati u općepoznatoj Rupi u koju nosimo ostatke alkohola iz cite i tamo se malo blamiramo, konverzacija je svedena na minimum, tipa: 'ajme stariiiiiiiiiiiiiiiiii, kako smo se sinoć ubili, razvalija san onaj kontenjer, užicali smo dupina od pleksiglasa u Zode, crnili smo se milu majku po Kalelargi itd,itd...
Ovaj vikend je počeo projekt 'Jesen u mom gradu', u petak smo pili u domu pa smo išli u Providurovu, svirao je band iz Mostara zvani 'Vuneny' bilo je skroz solidno, imali smo svi svoju kutiju duvana, aj dobro ja sam žicala i duvane i vino al nema veze, poanta je u tome da smo imali dovoljno da ne žicamo druge. Ja i Inge smo se ogreble za upad i uvele još par ljudi.
Dok smo pili u domu zvali smo radio i tamo užicali ni više ni manje nego SEDAM ulaznica za Mayu pub, da se osiguramo i ne izvisimo poslije providurove. U Maye je svira 'Free way' band na relaciji Filipjakov - Zadar. Do Maye smo se jedva dovukli i ponosno treći put zaredom izbacivaču pokazali ulaznice koje smo dobili na radiju. Lik uopće nije imao volje da nas pita odakle nam ta dva, tri papira na kojima već treći vikend zaredom pišu ista imena i prezimena.
Uglavnom bilo je ok, a i da nije nitko ne bi skužio, svi su bili poprilično zgaženi, neko malo više neki puno više, ha ha ha Gamby ovo nije provokacija samo drugi put ostavi malo više mista za troving up u wc-u. Šala mala !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

U subotu su u providurovoj svirala četiri banda, mješavina punka, hard core i metala. Ponte Del Carla iz Šibenika, E.N.D iz Zadra, Žminjina Dica iz Pule i Reanimacija iz Pule.
Blamaža, blamaža, blamaža na kub, da nismo bili toliko satrani od prethodne večeri možda bi nam i bilo zanimljivije al eto neću se žaliti da ne bi rekli da samo brontulam. E i da napomenem da je za vrijeme drugog banda neka cura N.N, ne zna se zašto , odakle i kojim povodom izvadila svoju ' loreal šminku jer vi to zaslužujete' i počela šminkati nabrijane punkere i one koji se tako osjećaju. O Bože, koja vaca, netragom je nestala u noći, jedino što smo sutradan čuli bilo je to da su u to isto vrijeme nestala dva topla sendviča na autobusnom kolodvoru. Ni par dana poslije nije se saznalo tko je, odakle je došla, i tko je sve 'zaslužio' taka tretman ukrašavanja.

Toliko za sada, ovo je bilo čisto informativno, drugi put ću malo više o bandovima, subotnjoj špici, lajfstajlu, make up-u i ostalim stvarima koje su nezaobilazne u životu svakog zgubidana kojeg možete viditi kako često ljubomorno čuva svoju malu pivu i veliku Ivu, žica bonove da bi si mogao osigurati još jednu da se ne otrijezni u međuvremenu................................................................

Dobro došli u Amsterdam, London, Dublin...govorila je spikerica na aerodromu...
Ponekad bi se usudila poželjeti da ode odavde na .......
Ne zauvijek, teško bi mogla bez ovoga grada, toliko toga je veže. Sve ono što je ikada ikom bilo važno, njoj je bilo smješteno u vrijeme kojim se protezalo par nesnosno dosadnih ulica. Možda je to samo faza, možda prezasićenost istim stvarima, dosada. U zadnje vrijeme često je sanjala u crvenoj boji, prije je to bila nekakva zelenkasto-plava, dosta hladnija od crvene.
Sanja stare prijatelje, iako sad više ne zna kojim imenom bi ih nazvala. Sanja kako odlazi, kao ilegalac, ima samo jednu torbu i gitaru, na granici je uhvate i vrate natrag. U snu joj nestaje gitara, panduri se opravdavaju da oni s tim nemaju ništa, žele joj sve najbolje i nestaju. U snu joj se jasno pokazuje koliko je ljudi u životu izgubila i nepodnošljivo odvratan osijećaj krivnje. Ili nečega sličnog, ne zna.
Želja za odlaskom se počela javljati u intervalima, sa ushićenjem. Sanja kako živi sama, oslobođena od različitih ispada, od težine koju stvaraju istrošeni osmijesi i unaprijed predviđene riječi.
Moja želja za bježanjem od konstantnosti bila je oduvijek vezana uz mržnju istosti i svega vezanog uz dosadne depresivne ljude. Razmišljala je Vanda dok je sjedila u kavani i ispijala prve gutljaje jutarnje na brzinu skuhane kave. Konobaru se valjda žurilo, a i dosadilo mu je gledati svako pet minuta kako kava mora ispasti savršena.
Do vraga i kava i svi ovi besposličari koji je neprestano ispijaju, mrštio se konobar. Zaboravivši da upravo zbog ovih besposličara on ima posao i sigurnu plaću svakog desetog u mjesecu. Pa ipak, iako uvijek namršten, bio joj je drag. Nekako topao, poznat i osamljen.

Dođe mi da skupim prnje i stvarno odem, možda da ni ne kažem nikom, sve one kojima bi trebalo biti stalo sam deportirala iz života. Prije kad bi se sjetila ovakvih stvari Vanda je nezaustavljivo plakala, osijećala strahove od samoće, neželjenosti, duboko negdje u sebi se nadala da će već jednom sve biti u redu. Samo jebeno normalan život, zar je to nerealno tražiti, pa i životinja bi trebala imati donekle normalan i lijep život. Jer čemu onda sve ovo, što je onda funkcija...nije valjda svrha svega da se napatiš ko luđak i onda kad netko odluči da si se onako pošteno napatio možeš onako nonšalantno odapeti papcima. Jednom joj je netko rekao, ako misli da nešto zaslužuje neka ode igrati loto ili neku drugu igru na sreću. Nikada nije otišla igrati loto.

Vanda se smijala glupo složenim rečenicama u svojoj glavi. Osijećala je kako lagano opet postaje stijena, tako je manje bolna, manje krhka a prije svega manje ranjiva. Ovih dana koji su prebrzo prolazili Vanda je razmišljala o svemu što se izdogađalo u posljednje vrijeme. Najgore je bilo to što uopće nije imala ni snage ni volje nositi se sa stvarima zbog kojih je opet izgubila samu sebe, zbog kojih se opet kockala sama sa sobom. Ponekad joj se činilo da je negdje izgubila osjećaj za pripadnost, osjećaj za opuštenost, osjećaj da osjeća nešto. Mišljenje o nekim stvarima više nije ni imala, čemu trošiti riječi na nešto što više nije ni bitno. Tješila se. Previše je misli, osijećaja, razuma i volje potrošeno a tek su joj bile 22 godine. Za sebe je govorila da se vjerojatno rodila prije krista sa svim problemima i nedaćama stare i nove ere, tako da je više ništa ne može iznenaditi, iako duboko u sebi Vanda se bojala svake nepravilnosti, neparalelnosti koja bi mogla srušiti njezinu paralelnu stvarnost.


Strpljenja, samo srtpljenja, moja mala prijateljice. Nitko ne ide tamo gdje ne pripada a svi nekamo pripadaju. Kroz polušalu doviknuo je konobar i probudio ju iz preteških misli. Vanda je platila svoju kavu, zahvalila i izišla na ulicu. Kad god bi ovuda prolazila zamišljala je da su 60-e, da iza ugla klinci sviraju nekakav nedefinirani rock-blues, da se lagano vozi u cadillacu i da joj vjetar neprimjetno zapliće kosu. Dok se vozi uživa u svakoj sekundi. Promatra dio grada koji joj polako odmiče iz vidokruga. Ulazi u dio u kojem nema nikoga, samo stabla koja plešu posljednji valcer s jesenjim lišćem, prekrasne crveno- žute boje otkrivaju pitomost trenutka u kojem se nepovratno osijeća sretnom, sviježom i vječnom. Nema nikoga tko bi je mogao rastužiti, nema nikoga tko bi mogao transparentno propovijedati kako je život prekrasan samo ga treba takvim učiniti. Samo...

Ubrzo su je automobilske sirene vratile u 2006-u, a crveno na semaforu podsjetilo na to kako cijeli život provedemo čekajući nekog ili nešto.
Kad se upalilo odobrenje obojano zelenom bojom koje je davalo dozvolu da se može krenuti, Vanda je ubrzala korak shvativši da je danas zadnji dan i da mora prijaviti ispite. Na putu je naišla na Boba Marleya, na Budhu, na Curta Cobaina, na Majku Terezu i ostale smiješne likove koji kada odu na faks stopostotno se produhove, odjedamput počnu mijenjati i shvaćati glazbene stilove, postaju tajanstveni, cool i štatijeznam šta. Vanda se smijala, ovaj put na glas, smijala se ljudskoj predvidivosti, njihovu ništavilu i licemjerju. Jedan ju je 50 cent s podsmijehom pogledao. Vanda je to uočila i još se glasnije nasmijala.
Red za prijavu ispita je bio veličine kineskog zida. U redu je bilo šaroliko društvance i 100 cura koje su manje-više izgledale jednako. Plava duga kosa, ispeglana, izblajhana, ukrašena plavom našminkanom glavom koja je bila spojena na trup, a trup na noge, a noge presvučene hlačama uvučenim u čizme. Tužno, pomisli Vanda, baš tužno, i utipka šifru na studomatu od kojeg joj se kosa dizala na glavi.
Danas će opet biti vjetrovito, pomisli, hm možda i nešto hladnije nego obično...