Dobro došli u Amsterdam, London, Dublin...govorila je spikerica na aerodromu...
Ponekad bi se usudila poželjeti da ode odavde na .......
Ne zauvijek, teško bi mogla bez ovoga grada, toliko toga je veže. Sve ono što je ikada ikom bilo važno, njoj je bilo smješteno u vrijeme kojim se protezalo par nesnosno dosadnih ulica. Možda je to samo faza, možda prezasićenost istim stvarima, dosada. U zadnje vrijeme često je sanjala u crvenoj boji, prije je to bila nekakva zelenkasto-plava, dosta hladnija od crvene.
Sanja stare prijatelje, iako sad više ne zna kojim imenom bi ih nazvala. Sanja kako odlazi, kao ilegalac, ima samo jednu torbu i gitaru, na granici je uhvate i vrate natrag. U snu joj nestaje gitara, panduri se opravdavaju da oni s tim nemaju ništa, žele joj sve najbolje i nestaju. U snu joj se jasno pokazuje koliko je ljudi u životu izgubila i nepodnošljivo odvratan osijećaj krivnje. Ili nečega sličnog, ne zna.
Želja za odlaskom se počela javljati u intervalima, sa ushićenjem. Sanja kako živi sama, oslobođena od različitih ispada, od težine koju stvaraju istrošeni osmijesi i unaprijed predviđene riječi.
Moja želja za bježanjem od konstantnosti bila je oduvijek vezana uz mržnju istosti i svega vezanog uz dosadne depresivne ljude. Razmišljala je Vanda dok je sjedila u kavani i ispijala prve gutljaje jutarnje na brzinu skuhane kave. Konobaru se valjda žurilo, a i dosadilo mu je gledati svako pet minuta kako kava mora ispasti savršena.
Do vraga i kava i svi ovi besposličari koji je neprestano ispijaju, mrštio se konobar. Zaboravivši da upravo zbog ovih besposličara on ima posao i sigurnu plaću svakog desetog u mjesecu. Pa ipak, iako uvijek namršten, bio joj je drag. Nekako topao, poznat i osamljen.
Dođe mi da skupim prnje i stvarno odem, možda da ni ne kažem nikom, sve one kojima bi trebalo biti stalo sam deportirala iz života. Prije kad bi se sjetila ovakvih stvari Vanda je nezaustavljivo plakala, osijećala strahove od samoće, neželjenosti, duboko negdje u sebi se nadala da će već jednom sve biti u redu. Samo jebeno normalan život, zar je to nerealno tražiti, pa i životinja bi trebala imati donekle normalan i lijep život. Jer čemu onda sve ovo, što je onda funkcija...nije valjda svrha svega da se napatiš ko luđak i onda kad netko odluči da si se onako pošteno napatio možeš onako nonšalantno odapeti papcima. Jednom joj je netko rekao, ako misli da nešto zaslužuje neka ode igrati loto ili neku drugu igru na sreću. Nikada nije otišla igrati loto.
Vanda se smijala glupo složenim rečenicama u svojoj glavi. Osijećala je kako lagano opet postaje stijena, tako je manje bolna, manje krhka a prije svega manje ranjiva. Ovih dana koji su prebrzo prolazili Vanda je razmišljala o svemu što se izdogađalo u posljednje vrijeme. Najgore je bilo to što uopće nije imala ni snage ni volje nositi se sa stvarima zbog kojih je opet izgubila samu sebe, zbog kojih se opet kockala sama sa sobom. Ponekad joj se činilo da je negdje izgubila osjećaj za pripadnost, osjećaj za opuštenost, osjećaj da osjeća nešto. Mišljenje o nekim stvarima više nije ni imala, čemu trošiti riječi na nešto što više nije ni bitno. Tješila se. Previše je misli, osijećaja, razuma i volje potrošeno a tek su joj bile 22 godine. Za sebe je govorila da se vjerojatno rodila prije krista sa svim problemima i nedaćama stare i nove ere, tako da je više ništa ne može iznenaditi, iako duboko u sebi Vanda se bojala svake nepravilnosti, neparalelnosti koja bi mogla srušiti njezinu paralelnu stvarnost.
Strpljenja, samo srtpljenja, moja mala prijateljice. Nitko ne ide tamo gdje ne pripada a svi nekamo pripadaju. Kroz polušalu doviknuo je konobar i probudio ju iz preteških misli. Vanda je platila svoju kavu, zahvalila i izišla na ulicu. Kad god bi ovuda prolazila zamišljala je da su 60-e, da iza ugla klinci sviraju nekakav nedefinirani rock-blues, da se lagano vozi u cadillacu i da joj vjetar neprimjetno zapliće kosu. Dok se vozi uživa u svakoj sekundi. Promatra dio grada koji joj polako odmiče iz vidokruga. Ulazi u dio u kojem nema nikoga, samo stabla koja plešu posljednji valcer s jesenjim lišćem, prekrasne crveno- žute boje otkrivaju pitomost trenutka u kojem se nepovratno osijeća sretnom, sviježom i vječnom. Nema nikoga tko bi je mogao rastužiti, nema nikoga tko bi mogao transparentno propovijedati kako je život prekrasan samo ga treba takvim učiniti. Samo...
Ubrzo su je automobilske sirene vratile u 2006-u, a crveno na semaforu podsjetilo na to kako cijeli život provedemo čekajući nekog ili nešto.
Kad se upalilo odobrenje obojano zelenom bojom koje je davalo dozvolu da se može krenuti, Vanda je ubrzala korak shvativši da je danas zadnji dan i da mora prijaviti ispite. Na putu je naišla na Boba Marleya, na Budhu, na Curta Cobaina, na Majku Terezu i ostale smiješne likove koji kada odu na faks stopostotno se produhove, odjedamput počnu mijenjati i shvaćati glazbene stilove, postaju tajanstveni, cool i štatijeznam šta. Vanda se smijala, ovaj put na glas, smijala se ljudskoj predvidivosti, njihovu ništavilu i licemjerju. Jedan ju je 50 cent s podsmijehom pogledao. Vanda je to uočila i još se glasnije nasmijala.
Red za prijavu ispita je bio veličine kineskog zida. U redu je bilo šaroliko društvance i 100 cura koje su manje-više izgledale jednako. Plava duga kosa, ispeglana, izblajhana, ukrašena plavom našminkanom glavom koja je bila spojena na trup, a trup na noge, a noge presvučene hlačama uvučenim u čizme. Tužno, pomisli Vanda, baš tužno, i utipka šifru na studomatu od kojeg joj se kosa dizala na glavi.
Danas će opet biti vjetrovito, pomisli, hm možda i nešto hladnije nego obično...
Post je objavljen 03.12.2006. u 19:36 sati.