Usliši mi...
Jutro se razmještalo po ulici,
tražilo zaboravljene osmjehe u zamagljenoj tišini.
Grad je neprestano bivao sve nenaseljeniji,
ptice su odletjele i sa sobom odnijele svježinu besanih mora.
Konstantnost se umorila od dominantne mješavine iritantnih pčela
i rojeva besmislenih pokreta i riječi.
Kome pičaš te nerazumljive istine
ponavljala si je naprestano.
Ostavi sve onako kako si pronašla,
možda je prekasno da sad spašavaš svijet.
Zar ne vidiš da je previše uprljan,
ukrali su mu lice i trup i kožu.
Makar danas
ostavi se igranja boga,
da je znao i on bi ga napravio ljepšim mjestom za igranje.
Kada kažeš "svijet", to mi zvuči ozbiljno,uznemiravajuće,otužno,razbacano,
na daljinu je besmisleno pričati o smislu.
Skini te drangulije što težinu ti stvaraju,
ta stvorena si da budeš ogoljena i čista.
Pusti neka kiši, tu ionako ništa ne možeš učiniti.
Pusti neka ova magla i južina prođu,
sutra već, možda, život će izgledati manje upotrebiv,
manje iznošen, manje nedostojan.
Pusti još danas neka tišina vlada, tako mi godi
ovaj bezvremenski mamurluk.
Nuspojava je samo loše raspoloženje dovedeno do maksimuma.
Pusti neka kiši...
već sutra sakupit ću sve svoje molitve i otići
po sva svoja uslišenja utkana duboko u sakriveno more.
Post je objavljen 04.02.2007. u 18:54 sati.