petak, 11.06.2010.
Nogomet, vuvuzela i Europa
Piše Ivica Puljić
U ratovima i velikim sportskim događajima susrećemo se fenomenom novih toponima i do jučer nepoznatih običaja. Kada se zarati onda lokalno stanovništvo nauči da se brežuljak u blizini središta grada zove, recimo Kosa stijena. Što je to, pitamo se, a ne znajući da smo pored te Kose stijene prolazili cijeli život, ali nismo joj znali ime. Kako se oko te stijene vode bitke to nam ona sve više ulazi u uho, da bi na kraju postala od životne važnosti, jer jako je bitno – tko je drži – naši ili njihovi? Ako po vašem kvartu padaju granate ispaljuju s Kose stijene, zapamtit će te je za cijeli život po zlu.
Na velikim sportskim nadmetanjima susrećemo se s novim nazivima. Poput – vuvuzele – jednotonske trube u koju Južno Afrikanci neumorno pušu proizvodeći stravičnu buku, jer vuvuzela je na tisuće posvuda oko vas, koja užasno nervira većinu onih koji nisu iz Južne Afrike, a u kojoj se, baš kao iz inata, igra Svjetsko nogometno prvenstvo. I baš kad se najviše nanerviram sjetim se – čegrtaljke! Koliko sam samo puta na nogometnim utakmicama vrtio to čudo, nervirajući mirnije navijače oko sebe. Pa, vuvuzela je igračka u odnosu na čegrtaljku!
Kaže mi prijatelj na poslu: „Vidjet ćeš, bit tu svašta tijekom prvenstva…kriminala, krađa, ubojstava…nesigurna je to zemlja. I stvarno, već ima novinskih napisa o pljačkama i otimačini. Ah, ta Afrika, mislim u sebi i baš kada se zbog toga najviše nanerviram, sjetim se nogometnih huligana diljem Europe. Od engleskih do hrvatskih. Svi su isti – uništi, razori, udari, otmi, zapali, nanesi bol nekome…Onda se sjetim kako smo mi, Europljani, stoljećima ugnjetavali Afrikance, pravili robove od njih, proganja li ih, pljačkali njihova bogatstva, nametali im svoje običaje, svoju hranu i svoju silu. Njima je ostalo jedino da naprave vuvuzelu i bjesomučno proizvode zvuk koji nas nervira. To je bilo njihovo jedino oružje protiv naših topova, aviona i mitraljeza. I znate što, da imam vuvuzelu ne bi me nitko zaustavio da trubim okolo i radujem se nogometu i globalnom druženju. I to baš u inat onom mom prijatelju koji bi jedino slušao zvuk klavira i ne pomišljajući da su njegove tipke napravljene od slonovače iz Afrike.
11.06.2010. u 20:09 •
1 Komentara •
Print •
#
