Blog Glasa Amerike na hrvatskom

ponedjeljak, 28.09.2009.

IRANSKI PRKOS, ILI PANIKA

Piše Žorž Crmarić

Islamska revolucionarna garda (Pasdarani) uspješno je lansirala projektil velikog dometa „Shahab-3“ – tako bar izgleda na snimkama iranske državne televizije koja je zabilježila grmljavinu raketnih motora izmiješanu s uzvicima „Allahu Akbar“.

U dometu ove rakete – u krugu od dvije tisuće kilometara – nalaze se Izrael, američke baze na Srednjem istoku i dijelovi jugo-istočne Europe. Zapovjednik ratnog zrakoplovstva Pasdarana, general Hossein Salami ocijenio je uspješnom vježbu „Veliki Prorok“, u okviru koje su probno lansirane rakete kratkog, srednjeg i velikog dometa. U istoj izjavi general je rekao da „…iranski raketni sustav nipošto ne predstavlja prijetnju nijednoj susjednoj državi,“ da bi, međutim, dodao kako će „...svi ciljevi u regiji, neovisno gdje da se nalaze, biti u dometu ovih projektila.“

Trenutak u kojem se vojna vježba održala, posebno je zanimljiv: lansiranje raketa izvršeno je samo dva dana nakon što su Sjedinjene Države, Britanija i Francuska objavili obavještajne podatke prema kojima Iran tajno gradi još jedno postrojenje za obogaćivanje urana i to u blizini svetog šitskog grada Qoma. Probna lansiranja također su održana samo tri dana prije otvaranja dugo očekivanog sastanka predstavnika šest vodećih svjetskih sila i Irana u Švicarskoj.

Bilo bi za očekivati da će otkrivanje tajnog nuklearnog postrojenja i ovotjedni razgovori u Genevei ako ništa više onda primiriti Teheran i navesti ga da prihvati ispruženu pregovaračku ruku. Umjesto toga, iranska se teokracija odlučila za zveckanje oružjem, ali sigurno ne samo da bi išla svijetu na živce, nego da bi i domaćoj i inozemnoj publici teatralno pokazala da je vojno i dalje moćna unatoč dubokom urušavanju kredibiliteta i unutarnje kontrole vlasti nakon erupcije prosvjeda do jučer nepoznate oporbe.

četvrtak, 24.09.2009.

Gadafi na East Riveru

Piše Bojan Klima

Ujedinjeni narodi nisu savršena organizacija. Svatko tko se sjeća UNPROFOR-a svjestan je ograničenja te najveće asocijacije država. Upitne su ne samo njezine sposobnosti, već – često - i sam moralni legitimitet.

Međutim, jučer smo bili svjedoci najvrednije funkcije Ujedinjenih naroda. Svjetska organizacija svake jeseni, na zasjedanju Glavne skupštine, čelnicima dvjestotinjak zemalja svijeta jamči otvoreni panel za diskusiju.

Svaki od njih ima priliku reći u što vjeruje i za što se zalaže. A svjetska javnost može izravno vidjeti tko su, zapravo, svi ti predsjednici, premijeri i kraljevi…

Hruščov je lupao cipelom. Castro držao višesatnu 'političku nastavu'. Arafat je za govornicu izašao s revolverom. Chavez je, koristeći svoje olfaktorne sposobnosti, osjećao 'prisutnost đavla' - nakon što se za govornicom Glavne skupštine pojavio neposredno nakon George W. Busha.

Ove godine, svijet se pobliže upoznao s - libijskim vođom Muammerom Gadafijem. On je posljednjih dana dominirao američkim i svjetskim medijima: prvo zbog svog šatora koji je bio 'parkiran' u New Jerseyu, a potom – na samoj sjednici Glavne skupštine – i zbog bizarnog govora kojim se nakon dugogodišnje međunarodne izolacije 'predstavio' svjetskoj javnosti.

Najavljen kao 'kralj kraljeva Afrike', Moammer Gadafi je Baracka Obamu nazvao 'našim sinom' te izrazio želju da on 'doživotno ostane američki predsjednik'. Nakon toga, upitao se zbog čega talibani u Afganistanu ne bi mogli imati svoj 'emirat', kada 'nikome ne smeta vjerska država Vatikan'. Ustvrdio je da je svinjska gripa kreirana u vojnim laboratorijima kako bi korporacije profitirale na cjepivu. Za atentat na Johna Kennedyja optužio je Izrael. Mašući pisanim bilješkama, Vijeće sigurnosti nazvao je 'vijećem terora'.

Američki konzervativci navest će upravo Gadafijev 90-minutni govor kao primjer besmislenosti svjetske organizacije, ovakva kakva je danas. Međutim, Gadafijev je nastup na svojevrstan način dokazao upravo suprotno. Ujedinjeni su narodi korisni, među ostalim i zato što osiguravaju forum i jednom diktatoru koji je posljednjih godina – uvelike zahvaljujući administraciji Georgea W. Busha – počeo zadobivati međunarodni legitimitet.

Libija je naime, 2003. pristala dobrovoljno demontirati svoj nuklearni program, što je tadašnji Washington protumačio izravnom posljedicom intervencije u Iraku. Nakon toga, obnovljene su i ekonomske i trgovinske veze Zapada s Libijom. Gadafi je objavio i autorski komentar o svjetskoj situaciji u New York Timesu. Već nekoliko godina, libijski vođa predsjedava Afričkom unijom.

Njegov govor u Glavnoj skupštini UN-a ukazao je, međutim, na činjenicu da Gadafi, zapravo, uopće ne zavređuje poštovanje koje mu se, ponekad, iskazuje.

Ako su tome doprinijeli i Ujedinjeni narodi, osiguravši libijskom diktatoru priliku da kaže što mu je na srcu, onda se može reći da je tog 23. rujna 2009. i bila ispunjena njihova svrha.

ponedjeljak, 21.09.2009.

Američko odustajanje od protu-raketnog štita kao Jalta i Munchen?

Piše Bojan Klima

Vlada Sjedinjenih Država odlučila je odgovoriti na oštre kritike koje su joj na domaćoj političkoj sceni uputili konzervativci kao i drugi 'jastrebovi' na području nacionalne sigurnosti, zbog odluke predsjednika Obame da Washington odustane od postavljanja dijela novog protu-raketnog štita u Poljskoj i Češkoj.

'Ova je odluka dovela u pitanje naše sigurnosne i diplomatske obaveze prema Poljskoj i Češkoj' – izjavio je republikanski senator John McCain, prošlogodišnji protivnik Baracka Obame na predsjedničkim izborima. McCain je dodao da bi zbog ove predsjednikove odluke 'mogla oslabiti čelna američka uloga u Istočnoj Europi'. McCain smatra da je odustajanje od raketnog štita u Srednjoj Europi 'ozbiljna pogreška', koju – kako je rekao – Vladimir Putin može smatrati svojom pobjedom.

Ministar obrane Robert Gates – koji je bio čelnik Pentagona i posljednje dvije godine administracije Georgea Busha – odgovorio je, međutim, da nije riječ niti o kakvom ustupku Rusiji. 'Riječ je o pragmatičnoj odluci koja će ojačati, a ne oslabiti, protu-raketno obranu u Europi. Da je sada već bivši štit ostao, on bi profunkcionirao tek 2017. Washington umjesto njega planira projektile-presretače postaviti na ratne brodove koji se mogu približiti teritoriju Irana te uništiti – najavio je Gates – daleko opasnije iranske projektile kratkog i srednjeg dometa.

Podsjetimo, prethodna je američka administracija tvrdila da je takav proturaketni 'kišobran' - desetak američkih projektila-presretača u Poljskoj i jedno radarsko postrojenje u Češkoj – potreban kako bi se Zapad obranio od raketa dalekog dometa koje bi mogao lansirati Iran ili neka od terorističkih grupa sa Srednjeg istoka. Iako je vlada predsjednika Georgea Busha inzistirala da se vojna postrojenja u Češkoj i Poljskoj ne postavljaju zbog Rusije – čijem ogromnom nuklearnom arsenalu nisu niti mogla biti ozbiljna prijetnja – Kremlj je godinama inzistirao da je riječ o ozbiljnoj prijetnji nacionalnoj sigurnosti Rusije.

Moskva je posljednjih dana hvalila odluku predsjednika Obame da odustane od razmještanja vojnih postrojenja uz granicu s Rusijom. Varšava i Prag, međutim, u prilično olakom američkom odustajanju od štita – koji se godinama ugovarao i zbog kojeg je pala jedna češka vlada – vide sličnosti s prošlošću.

Kako je bilo očito i tijekom nedavnog obilježavanja početka Drugog svjetskog rata u Gdanjsku, zapadne su zemlje u posljednjih sedamdeset godina u nekoliko navrata prilično spremno prepuštale centralna područja Europe ili nacistima ili pak Sovjetskom savezu – u, pokazalo se, jalovoj želji da s Moskvom, odnosno nešto ranije, s Berlinom ostvare bolje odnose ili pak izbjegnu izravan sukob. Na kraju, totalitarne zemlje nisu uzvratile sličnim ustupcima, već su geste dobre volje od strane Zapada tumačile kao slabost.

Vanjskopolitički komentator dnevnika New York Times Roger Cohen piše da Barack Obama, kada su Poljaci u pitanju, nije mogao izabrati neprikladniji datum za objavljivanje američkog odustajanja od protu-raketnog štita. Objavio ga je točno na sedamdesetu godišnjicu ulaska Crvene armije u istočni dio Poljske, koju je Sovjetski Savez okupirao i kasnije posve prisvojio – a na temelju sporazuma Molotov-Ribbentrop.

'17. rujan je za Poljake ono što je za nas 11. rujan' – piše komentator newyorškog lista.

Bio štit u Poljskoj zbog Irana ili Rusa, on je Varšavi mnogo značio iz simboličnih razloga – nastavlja Roger Cohen. Zbog blizine agresivne Rusije, Poljacima, Estoncima, Litvancima i Latvijcima važna je bilo kakva američka nazočnost na njihovom teritoriju.

Roger Cohen se u zaključku svog komentara upitao: kako je jedan političar iz Chicaga, grada s milijunskom poljskom zajednicom, mogao pokazati takvu neosjetljivost?

utorak, 15.09.2009.

U strahu od redukcija u zdravstvu, Amerikanci okreću leđa Obaminoj reformi

Piše Bojan Klima

Hoće li predsjednik Barack Obama uspjeti reformirati američko zdravstvo?

U ovom trenutku, izgledi za uspjeh Obamine reforme manji su nego što su bili u lipnju. 'Nakon dugog toplog ljeta, Obamu čeka jedna hladna jesen' – ovim riječima dnevnik USA Today komentira šanse za uspjeh predsjednikova pokušaja da američko zdravstvo učini dostupnijim i jeftinijim.

Američki konzervativci su ljetos predsjednikov plan reforme zdravstva podvrgli nesmiljenoj kritici. Prema njima, reforma će biti preskupa, ona predstavljala miješanje države u ekonomiju, dovest će do još većeg proračunskog manjka i veće nezaposlenosti a smanjit će kvalitetu liječničkih i bolničkih usluga.

Među kritikama je bilo i onih koje nisu bile istinite – primjerice da Obamina reforma zdravstva uključuje i eutanaziju kojoj bi na suptilan način bili podvrgnuti građani starije dobi ili pak da uključuje i besplatno zdravstveno osiguranje za ilegalne imigrante.

Naravno, u medijima se najviše govorilo upravo o ove dvije pseudo-teme.

Bile istinite ili neistinite, kritike su utjecale na javno mnijenje. Anketa dnevnika USA Today i tvrtke Gallup ukazuje da je narastao broj protivnika predsjednikove reforme. Sada nju podržava polovica Amerikanaca, dok joj se polovica protivi. Puno važnije, međutim, anketa pokazuje da je većina Amerikanaca sada uvjerena da će Obamina reforma zapravo pogoršati neke od postojećih problema američkog zdravstva, umjesto da ih popravi.

60 posto Amerikanaca uvjereno je, primjerice, da je 'zdravstveno osiguranje za sve građane' – jedan od ciljeva Obamine reforme - moguće, ali jedino ako se povećaju porezi i smanji kvaliteta postojećeg zdravstva.

S takvim raspoloženjem u javnosti, te s Republikanskom strankom koja je odlučna blokirati reformu u Kongresu, Baracku Obami će biti jako teško da promijeni američko zdravstvo. Uz to, za razliku od Republikanaca, njegova Demokratska stranka je podijeljena. Glavni razlog podijeli su ova pitanja:

1. hoće li reforma pridonijeti eskalirajućem državnom proračunskom manjku, i
2. treba li reforma sadržavati tzv. 'javnu opciju' – državni program zdravstvenog osiguranja koji bi zbrinuo više od 40 milijuna Amerikanaca koji nemaju zdravstveno osiguranje?

U vezi 'javne opcije' treba napomenuti da ona u Sjedinjenim Državama nije nešto novo. Ljudi stariji od 65 godina kao i invalidi svih vrsta -ukupno 45 milijuna Amerikanaca - već su 'pokriveni' državnim zdravstvenim osiguranjem. Pored toga, milijuni Amerikanaca iz najsiromašnijeg imovnog stanja, te milijuni djece nešto imućnijeg ali ipak skromnog imovnog stanja, također su zdravstveno osigurani na trošak države.

Godišnji troškovi ova tri programa (Medicare, Medicaid i State Children's Health Insurance) – uz državno mirovinsko osiguranje (Social Security) – najveći su 'krivci' za ogroman proračunski manjak Sjedinjenih Država koji će ove godine iznositi bilijun i 200 milijardi dolara.

Iako je predsjednik Barack Obama osobno još uvijek prilično popularan, javnost je skeptična u vezi njegova prijedloga reforme zdravstva. Sve je više onih koji ne žele da se državnim programima poput Medicare-a i Medicaida doda još jedan 'budget-buster' - zdravstveno osiguranje za 46 milijuna neosiguranih.

Većina Amerikanaca koji imaju zdravstveno osiguranje tvrde da su njime manje-više zadovoljni, ali se boje da bi ga mogli izgubiti. Naime, liječničke i bolničke usluge sve su skuplje te je sve više poslodavaca koji novim uposlenicima ne nude zdravstveno osiguranje. Također, većina Amerikanaca boji se da će konačna posljedica pojačanog državnog angažmana u zdravstvu biti 'zdravstvo na točkice' slično onom u socijalističkim zemljama – 'racionalizacija' koja se iskazuje kroz redukciju usluga, duge redove pred ordinacijama i sužen izbor liječnika i medicinskih procedura.

Predsjednik bi u sljedećih nekoliko tjedana trebao otkloniti ove sumnje. Osim što govori o problemima državnog proračuna i iskazuje brigu za najsiromašnije, predsjednik Obama se treba više posvetiti tim strahovima srednje klase, najbrojnije i najangažiranije grupacije na američkoj političkoj sceni.

Ukoliko predsjednik ne umiri njezine frustracije, ukoliko ne pokaže da će reforma zdravstva koristiti svima, a ne samo najsiromašnijima, njegov će plan ostati upamćen tek kao jedan u nizu neuspješnih pokušaja da se američko zdravstvo učini jeftinijim, dostupnijim i kvalitetnijim.

petak, 11.09.2009.

Osma godišnjica 11. rujna

Piše Bojan Klima

Teroristički napadi na New York i Washington, koji su se dogodili prije osam godina, bili su vjerojatno najveća tragedija u američkoj povijesti. Kao što se ljudi poznije dobi sjećaju gdje su bili kada je ubijen John Kennedy, danas Amerikanci točno znaju gdje su se zatekli tog blještavog, rujanskog jutra kada su se oteti zrakoplovi obrušili u Pentagon, jedno polje u Pennsylvaniji i u Svjetski trgovinski centar.

Ja sam u Svjetskom trgovinskom centru prvi i jedini put bio 1986, na Božić. U Ameriku sam došao tek prije nekoliko mjeseci, na studij, a zimske sam praznike proveo kod Gavre, prijatelja iz vojske, inače iz Beograda, koji je već dvije godine živio u New Yorku. Šetali smo Manhattanom i došli do Svjetskog trgovinskog centra. Nikad nisam vidio nešto veće (očito, zbog takvih građevina postoji hrvatska riječ 'neboder'). Morali smo se dobro savinuti u struku, prema natrag, kako bi Svjetskom trgovinskom centru vidjeli vrh.

Na vrhu je bio vidikovac s kojeg se pružao fenomenalan pogled na cijeli New York. Puhao je strašan vjetar. Do nas je u dopirala buka grada, i moj se prijatelj morao dobro proderati da mi priopći sljedeću misao – 'ej, bre, Klima, pre pet godina smo bili u Raškoj, a vidi gde smo sada!'

Tko bi uopće mogao zamisliti da ću 15 godina kasnije, na poslu, u Glasu Amerike, u čudu promatrati kako se ta ogromna građevina ruši poput kule od karata, pod naletom otetih letjelica?

Šok, panika, tuga, bol zbog tragičnog gubitka… Baš kao i 11. rujna 2001., to su osjećaji koji danas obuzimaju Amerikance.

Na Nultoj točki, u sred newyorške financijske četvrti, danas je veliko gradilište, puno buldožera i dizalica. U sivo i kišovito jutro, pročitana su danas tamo imena tisuća žrtava i održani komemorativni govori. U čast poginulih policajaca i vatrogasaca – koji su bez okolišanja pohitali u plamteće nebodere da spašavaju svoje sugrađane – svirale su gajde.

srijeda, 09.09.2009.

'Govor u školi' - još jedan dokaz da je Obama 'socijalist'?

Piše Bojan Klima

Predsjednik Obama jučer se, na početku školske godine, obratio američkim školarcima. Govor je po sadržaju bio prilično tradicionalan – 'učiti, učiti i samo učiti' – i tu je poruku većina mladih Amerikanaca vjerojatno već čula od svojih mama i tata.

Upravo je ovo posljednje i bila inspiracija Obaminim konzervativnim kritičarima. Treba li predsjednik države uopće hrabriti mlade da uče - pitali su se mnogi republikanci, sugerirajući da je Obama gotovo neka vrst američkog Kim Il Sunga. Zamjerke navodno 'socijalističkom programu' Baracka Obame često su se čule ovog ljeta, a slušat ćemo ih vjerojatno još i češće jer vlada ove jeseni želi inicirati temeljne reforme američkog zdravstva kao i energetskog sektora.

Kritičari predsjednikova 'govora u školi' ignorirali su međutim činjenicu da su se, na početku školske godine, učenicima obraćali i Obamini prethodnici, Ronald Reagan i George H.W. Bush. Predsjednikovi pak saveznici – zgranuti republikanskim objedama – zaboravili su pak da je Demokratska stranka u prošlosti reagirala slično – kada su u školama govorili predsjednici iz Republikanske stranke. Na primjer, 1991. , tadašnjeg je predsjednika Busha list Washington Post kritizirao što 'školarce koristi kao statiste' u svojoj izbornoj kampanju.

Ono što je 2009., međutim, drugačije od situacije prije dvadesetak godina je činjenica da se atmosfera na američkoj političkoj sceni promijenila na gore. Postala je otrovnija, odnosno kako se ovdje kaže – toksičnija. Protivnika se – tvrde mnogi analitičari – danas sve češće doživljava ne kao političkog suparnika kojem je također na srcu opće dobro zemlje, već kao 'izdajicu', 'lopova' ili čak 'simpatizera terorista'. Sjetimo se samo ljetošnjeg spora oko, navodno, nepostojećeg Obamina rodnog lista ili pak optužbe da je Obamina reforma zdravstva inspirirana Hitlerovim programom eutanazije mentalno retardiranih.

U takvom ozračju, gotovo je sve sumnjivo - pa čak i predsjednikov poziv đacima da preuzmu osobnu odgovornost za svoje ocjene, da budu ambiciozni te da za svoj neuspjeh ne krive druge.

nedjelja, 06.09.2009.

Drugi svjetski rat, 70 godina kasnije

Piše Bojan Klima

"Prošlost nije mrtva. Ona, zapravo, uopće niti nije nešto što je 'prošlo'“ – napisao je kroničar američkog Juga, pisac William Faulkner.

Istinitost ove tvrdnje bila je očigledna prošli tjedan u Gdanjsku, na obilježavanju 70. godišnjice početka Drugog svjetskog rata. Rusko-poljske razlike u gledanju na jedan povijesni događaj – sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju iz jeseni 1939., kojim je podijeljena Poljska – vrlo su se brzo premetnule u prijepor o današnjim odnosima dvije zemlje te situaciji u Središnjoj, odnosno Istočnoj Europi.

Poljska i Rusija Drugi svjetski rat različito interpretiraju. Moskva je koncentrirana na ono što smatra ključnim doprinosom Sovjetskog Saveza u konačnoj savezničkoj pobjedi, dok o kontroverznijim pitanjima, poput sporazuma Molotov-Ribbentrop, radije ne govori. Iako je ruski premijer Vladimir Putin u jednom poljskom dnevniku prošli tjedan napisao da je sovjetsko-nacistički ugovor o zajedničkoj okupaciji Poljske bio 'nemoralan', on se nije u ime svoje zemlje ispričao Poljacima, niti je preuzeo odgovornost za postupke Staljinova režima.

Varšava se pak smatra dvostrukom žrtvom Drugog svjetskog rata, zemljom koja je bila poražena dva puta - i kada je 1939. bila okupirana, ali i kada je 1944. bila 'oslobođena' od strane Crvene armije. Sovjetsko-njemački sporazum iz 1939. današnja Poljska smatra Staljinovim 'zelenim svjetlom' za početak Drugog svjetskog rata te pretečom Jalte – koja je poslijeratnu Europu podijelila na 'interesne sfere'.

Traume iz prošlosti utječu na interpretaciju suvremenih zbivanja. Bez obzira što su čvrsto usidreni u trans-atlantskim savezima, Poljaci se i danas, 2009., vrlo lako prisjete 1939. i 1945. i tadašnje 'izdaje Zapada' – piše kolumnistica dnevnika Washington Post, Anne Applebaum.

Po mišljenju Varšave, Zapad je olako prihvatio posljedice prošlogodišnje ruske invazije na Gruziju. Varšava sa sumnjom gleda i na njemačko protivljenje daljnjem širenju NATO-a na istok. Poljacima nije drago niti to što je Obamina administracija - radi obnove dobrih odnosa s Rusijom - odlučila ponovno 'razmotriti' postavljanje protu-raketnog štita na njihovom teritoriju, za što je prethodna vlada SAD-a bila vrlo zagrijana. Varšava, na kraju, anvodno nije bila zadovoljna niti razmjerno niskom razinom američkog izaslanstva na komemoraciji u Gdanjsku – što je u Poljskoj bilo protumačeno kao želja Washingtona da ne sudjeluje u poljsko-ruskim razmiricama o prošlosti.

Kao što Poljska preuveličava 'rusku prijetnju' – uspoređujući Putinovu Rusiju sa Staljinovim Sovjetskim Savezom - tako i Rusija, sasvim sigurno, preuveličava prijetnju od širenja NATO saveza odnosno najavljenog postavljanja protu-raketnog štita u Češkoj i Poljskoj. Ove događaje Moskva sagledava također kroz prizmu svojih traumi iz prošlosti – ali ne iz 1939. već iz 1941. – kada je Sovjetski Savez nespreman dočekao nacističku invaziju.

Iako se o uzrocima Drugog svjetskog rata na Zapadu ne vode slične polemike, Drugi svjetski rat i tu često služi kao svojevrsna 'referentna točka'. U kriznoj situaciji, pristaša diplomatske opcije može očekivati da će ga netko usporediti s Nevilleom Chamberlainom, britanskim premijerom koji je smatrao da se s Hitlerom može pregovarati i tako izbjeći rat. I danas se, pogotovo u Americi, s Hitlerom uspoređuje svaki, pa i najmanji, operetni diktator, dok se od američkog predsjednika očekuje da se ponaša 'kao Winston Churchill'.

Očito, 'prošlost' nije samo problem 'Istočnih Europljana'. Drugi svjetski rat, na izvjestan način, uopće ne spada u povijest.