utorak, 28.09.2010.
O vjeri u Americi najviše znaju oni koji je ne prakticiraju
Piše Bojan Klima
Jedno novo istraživanje pokazuje da Amerikanci u pravilu malo znaju o vjeri, i vlastitoj i tuđoj, a da religiju, odnosno, religije svijeta najviše poznaju – ateisti i agnostici.
Anketa koju je proveo neovisni forum Centra Pew za vjerski i javni život, navodi da je polovina od 3400 anketiranih Amerikanaca netočno odgovorila na pitanja o njihovoj religiji, ali i o religiji drugih. Najviše točnih odgovora, u prosjeku 21 od 32, dali su ateisti i agnostici, a potom Židovi i mormoni koji su imali 20 točnih odgovora.
Svega 47 posto Amerikanaca zna da je Dalaj Lama budist. Manje od 40 posto znalo je da božanstva Višnu i Šiva dolaze iz hinduizma. Svega 27 posto anketiranih znalo je da su većina stanovnika Indonezije muslimani iako se radi o zemlji s najvećom muslimanskom populacijom na svijetu. Nadalje, 45 posto američkih katolika nije znalo da kruh i vino, koji se koriste u svetoj pričesti, predstavljaju tijelo i krv Isusa Krista. 53 posto protestanata nije znalo da je Martin Luther pokretač refomacije, a 43 posto američkih Židova nije znalo da je Maimonides jedan od najutjecajnijih rabina u povijesti njihove vjere.
Istraživanja o vjeri u Sjedinjenim Državama znanstvena ustanova Pew provodi svake godine i ona kontinuirano pokazuju da su SAD jedna od najreligioznijih razvijenih zemalja na svijetu.
Kako to da su u jednoj od najpobožnijih razvijenih zemalja, Americi, najveći znalci – bezvjerci odnosno skeptici? I kako to da su skupine s najboljim rezultatima ovog 'kviza o vjeri' u Americi izrazita manjina - svih zajedno (ateista, agnostika, Židova i mormona) nije ih niti sedam posto ukupnog stanovništva Sjedinjenih Država?
Anketa pokazuje da o vjerama najviše znaju obrazovani ljudi, bili vjernici ili ne. Ispitanici s diplomom postdiplomskog studija o vjeri su znali u pravilu dva puta više od ispitanika sa svršenom srednjom školom.
Može se nagađati da je među ateistima odnosno agnosticima, možda, više obrazovanih ljudi nego među vjernicima. Također, može se spekulirati da pripadnost izrazito manjinskoj vjeri, poput židovske ili mormonske, pretpostavlja, možda, i drugačiji, intelektualniji pristup vjeri, s većim naglaskom na njezinu propitivanju – za razliku od 'dominantnih' protestanata i katolika.
No, je li za istinsku vjeru uopće važna informiranost, a da ne govorimo o 'propitivanju'?
Možda je ipak najvažniji 'osobni odnos sa Spasiteljem'?
U anketi Centra Pew, mnogi su fundamentalistički kršćani izjavili da je upravo 'izravan kontakt s Isusom Kristom' najvažnija, definirajuća kategorija njihove vjere - a ne 'znanje'.
utorak, 21.09.2010.
Moderniji štednjaci za Treći svijet - ključ Clintonove 'globalne inicijative'?
Piše Bojan Klima
Paralelno sa summitom o provedbi tzv. Milenijskih ciljeva Ujedinjenih naroda, u New Yorku se održava i godišnji skup Globalne inicijative Billa Clintona. Bivši predsjednik Sjedinjenih Država ponovio je poziv svjetskim čelnicima i privatnom sektoru da daju 'dodatnu i mjerljivu' financijsku pomoć, kako bi se riješili globalni problemi poput siromaštva, nepismenosti, gladi i zaraza.
Bill Clinton je zastupnik ideje da korporacije i države u tome mogu uspješno surađivati – na primjer, u obnovi potresom porušenog Haitija, poplavljenih područja Pakistana, kao i južne obale Sjedinjenih Država koja je zagađena u nedavnom, višemjesečnom izlijevaju nafte. Sudionici Clintonove Globalne inicijative – države, korporacije, sveučilišta, pojedinci – obećali su pomoć Haitiju od 224 milijuna dolara.
U današnjem govoru, bivši je američki predsjednik rekao da je njegova organizacija od 2005. pomogla više od 300 milijuna ljudi, širom svijeta.
Supruga Billa Clintona, državna tajnica Hillary Clinton, najavila je pokretanje inicijative koja objedinjuje napore više država i privatnog sektora, a sastoji se u nabavi modernijih štednjaka za oko stotinu milijuna domaćinstava u nizu zemalja u razvoju.
S modernijim kućanskim aparatima, rekla je državna tajnica, počet će se rješavati niz problema – od bazične sigurnosti u domaćinstvu, preko rasterećenja domaćica, pa do klimatskih promjena. Prema Hillary Clinton, zbog nesigurnih štednjaka i drugih, primitivnijih načina i sprava za kuhanje godišnje u trećem svijetu – najviše od gušenja dimom – strada i do dva milijuna ljudi. Na ovu će inicijativu američke i druge zapadne vlade potrošiti oko 60 milijuna dolara.
Svjetski čelnici i filantropi na ovom će skupu razgovarati i o suradnji u obrazovanju, zaštiti okoliša, energetici, zdravstvu te gospodarstvu. Preksutra će se sudionicima Clintonova skupa obratiti i predsjednik Obama i Prva dama Sjedinjenih Država Michelle Obama.
petak, 17.09.2010.
Siromašan svaki sedmi Amerikanac
Piše Bojan Klima
Broj siromašnih u Americi povećao se za 4 milijuna, i 2009. godine bilo ih je je oko 44 milijuna. To je, po broju ljudi, čitava američka Zapadna obala (savezne države California, Oregon, Washington, plus nekoliko manje napućenih, susjednih – Idaho, Utah i Nevada).
Za to vrijeme, na Capitol Hillu, u Kongresu Sjedinjenih Država, ovih dana traje rasprava o tome treba li produžiti zakonske olakšice najbogatijem sloju, koja se svodi na to 'tko je u Americi, zaista, bogat'. Odnosno, je li pravedno – pita se financijski komentator časopisa New Yorker James Surowiecki - da se ista porezna stopa od 37 posto primjenjuje na LeBron Jamesa, koji zarađuje 200 milijuna dolara godišnje, i na njegova zubara koji zarađuje 200 tisuća dolara godišnje.
U Sjedinjenim se Državama u pravilu ne diže veća prašina zbog ovakvih trendova - niti zbog rasta broja siromašnih, a niti zbog enormnih zarada bogatih. Na primjer, na političkoj se sceni najviše govori o interesima srednje klase, u koju se – ako ih pitate – smješta većina Amerikanaca, i oni siromašni, a i oni bogati, koji joj, u stvarnosti, vjerojatno, ne pripadaju.
A ako trebaju birati između ustavnog načela slobode i ideala društvene jednakosti, Amerikanci će, za razliku od Europljana, izabrati prvo – slobodu – koja, među ostalim, uključuje i pravo da se čovjek istakne, da bude u profesionalnom smislu uspješan – te zaradi enormnu, upravo opscenu svotu novca. I ostavi iza sebe, po zarađenom, milijune svojih sugrađana.
Kako to da Amerikanci ne posvećuju više pažnje rastućoj nejednakosti? Jedan razlog je, možda, tipični američki optimizam, odnosno postojana vjera u klasnu otvorenost njihova društva, u kojem – legenda kaže – 'svako dijete ima šansu da postane predsjednik'. (Skromno podrijetlo niza američkih predsjednika, pogotovo iz nedavne prošlosti – od Lyndona Johnsona i Richarda Nixona, preko Ronalda Reagana i Billa Clintona pa do Baracka Obame – svjedoči da nije baš riječ samo o 'legendi'.)
U anketi koja je između 1998. i 2001. obuhvatila ispitanike u 27 zemalja, Amerikanci su se najčešće od svih naroda složili s tvrdnjom da su 'ljudi nagrađeni u skladu s njihovom inteligencijom i stručnošću'. To je anketarima izjavilo 69 posto američkih ispitanika.
ponedjeljak, 13.09.2010.
Sanaderovi 'The Tasks Ahead'
Piše Bojan Klima
Hrvatski on-line portal Dnevnik.hr objavio je da je Istražno povjerenstvo Sabora RH o privatizaciji INA-e objavilo je da se sutra na njegovom svjedočenju neće pojaviti Ivo Sanader, bivši hrvatski premijer. Razlog - 'nije primio poziv za svjedočenje'.
INA nije jedino pitanje u vezi kojeg se od Sanadera očekuju odgovori. Tjednik Economist u posljednjem broju piše o aferi oko koruške banke Hypo. Britanski list navodi riječi Petera Pilza, zastupnika stranke Zelenih u austrijskom parlamentu, koji tvrdi da je širenje poslovanja te banke i rast njezine zarade djelomično rezultat i veza njezina vrha s hrvatskim političkim čelništvom. Peter Pilz, prema Economistu, tvrdi da su za vrijeme rata, početkom devedesetih, 'hrvatska vlast i hrvatska dijaspora koristili novac položen u banci Hypo za ilegalnu nabavu oružja'.
Web-portal Southeast Europe Times, koji djeluje u sklopu informativnog programa američkog Ministarstva obrane, objavio je nedavno vijest da je Ivo Sanader odbacio tvrdnje da je pogodovao nekim hrvatskim firmama koje su se natjecale za zajmove banke Hypo Alpe Adria. List Austrian Independent piše, međutim, da je Ivo Sanader, navodno, na taj način 'zaradio' više stotina tisuća eura.
Od kada je prvog srpnja prošle godine iz neobjašnjenih razloga podnio ostavku, Ivo Sanader je uglavnom viđan na jedrilicama i jahtama, ponekad na aerodromu, te, nedavno, na jednom stručnom skupu u Austriji – o čemu je pisao britanski Guardian.
No, od prošlog tjedna, Sanaderova je, barem privremena, adresa poznata. To je Institut Harriman sveučilišta Columbia, znanstvena ustanova koja se bavi proučavanjem Rusije, Srednje i Istočne Europe te Srednje Azije.
Bivši je hrvatski premijer na Institutu Harriman novi Visiting Senior Research Scholar i ove će školske godine voditi studijsku grupu u istraživanje teme 'Dovršenje euro-atlantske integracije: Zadaci koji su pred nama'. Iako su profesionalne privilegije vezane uz ovaj akademski naslov prilično ograničene, za očekivati je da će se Ivo Sanader od sada nešto teže kriti od medija.
Naime, od sveučilišnog predavača u Americi se očekuje i kontakt s medijima - naravno, ako ih on zanima. Ovdje – možda – neće proći tako lako Sanaderova poruka vlastitoj, hrvatskoj javnosti, da 'psi laju, a karavana prolazi…'
Hrvatski program Glas Amerike podnio je Institutu Harriman molbu za intervju sa Ivom Sanaderom.
Tema za razgovor istovjetna je onoj koju će proučavati Sanaderova studijska grupa na Institutu Harriman: 'Dovršenje euro-atlantske integracije: Zadaci koji su pred nama'.
utorak, 07.09.2010.
Lov na vještice
Piše Žorž Crmarić
Mala evangelička crkva s Floride “Dove World Outreach” priprema se za subotu kada će demantirati vlastito ime: Terry Jones, pastor crkve “Iskorak prema svijetu – Golub mira,” organizira paljenje Kurana. Potpise podrške inicijativi do sada je dalo oko 400 “vjernika”. Ne malo - ali je deset puta više onih koji su se suprotstavili fanatičnoj zamisli, izražavajući to na web stranici najoštrijih kritičara spaljivanja svete islamske knjige.
Najnoviji izljev vjerske mržnje najavljen je za dan kada se obilježava deveta godišnjica teroristiških napada na New York i Washington, dan kada je skupina islamističkih fanatika usmrtila više od tri tisuće nedužnih ljudi. Među posljedicama te tragedije očita je i višestruko povećana sumnjičavost prema muslimanima, svim muslimanima.
Takva sumnjičavost kod mnogih je prerasla i u strah, islamofobiju, pa i mržnju prema muslimanima – mržnju koja se u slučaju pastora Jonesa ispoljava proglasima da je Islam “sotonska vjera,” te zbog toga Kurane treba spaliti!
Zbog ustavom zaštićene slobode govora - kako se često čuje - paljenje Kurana se ne može zabraniti. Ne bi li, možda, dovoljan osnov za zabranu tog spektakla mržnje i paranoje bio – očekivani vrtlog daljnjeg pogoršanja odnosa između muslimana i sljedbenika drugih vjera, te daljnja radikalizacija međusobnih odnosa…
petak, 03.09.2010.
Hrvatski euro-pesimizam postao dio šireg trenda
Piše Bojan Klima
Nedavna je anketa pokazala da samo 30 posto Hrvata smatra da je članstvo u Europskoj uniji 'dobro za Hrvatsku'. Slične su rezultate pokazivale i prošle ankete. Ono što je novo je to što je ta kontinuirana sumnjičavost i pesimizam u vezi Unije sada dio jednog šireg, kontinentalnog trenda. Hrvati, naime, misle slično kao i stanovnici 27 zemalja članica Unije.
Profesor međunarodnih odnosa na washingtonskom sveučilištu Georgetown, Charles Kupchan piše u Washington Postu da je 'Europska unija na umoru'. 'Nije riječ o dramatičnoj i trenutačnoj, već o postupnoj i sporoj smrti' – piše ovaj član utjecajnog Vijeća za međunarodne odnose. Razlozi nisu isključivo ekonomske prirode, ali je očito, da – u uvjetima ekonomske krize i štednje – zemlje Unije sve više naglašavaju nacionalni interes, na štetu 'općeg dobra'.
Charles Kupchan potkrepljuje svoju tvrdnju s nizom činjenica iz nedavne prošlosti. Još prije pet godina, u Francuskoj i Nizozemskoj građani su na referendumu odbili Lisabonski sporazum, koji je kasnije usvojen ali u znatno razvodnjenijoj verziji. Njemačka se ove godine dugo protivila financijskom spašavanju Grčke. U Londonu su na vlast došli euroskeptici, konzervativci Davida Camerona. U nekoliko zemalja, primjerice u Mađarskoj i Nizozemskoj, jačaju ultra-nacionalističke stranke.
Unijom predsjedava Belgija, 'zemlja koja pati upravo od onakvih dubokih nacionalnih podjela zbog kojih je Europska unija prije više od pola stoljeća uspostavljena' – piše Kupchan. Ne iznenađuje stoga, da recimo u Francuskoj, u Uniju najviše vjeruje starija generacija, dok je povjerenje među mladima znatno niže. A u novim članicama Unije, koje su istinsku suverenost stekle pred nekih dvadeset godina, ustupanje državnih ovlasti Bruxellesu nikad nije bilo popularno – piše ovaj američki analitičar koji pri tome citira pokojnog poljskog predsjednika Lecha Kaczynskog koji je izjavio da ga 'zanima budućnost Poljske, a ne budućnost Europske unije'.
Stoga, slaba podrška Uniji u Hrvatskoj i nije nešto što bi trebalo začuditi. Kako pokazuje anketa, Hrvati Bruxelles doživljavaju kao strano tijelo koje 'samo nešto traži', a prednosti potencijalnog članstva slabo su im bile objašnjene.
Inače, od svih zemalja kandidata, Hrvatska je najskeptičnija u vezi s Europskom unijom. To ima i svoju dobru stranu. Jednom kada postanu građani Europske unije - naravno, ako do toga dođe - Hrvati neće biti njome previše razočarani, budući da od nje mnogo nisu niti očekivali.
srijeda, 01.09.2010.
Okupacija Iraka ojačala Iran
Piše Žorž Crmarić
Odlukom američkog predsjednika Obame, iz Iraka je – nakon sedam godina ratovanja – povučen i zadnji pripadnik “borbenih” snaga Sjedinjenih država: od nekadašnjih 170.000 američkih vojnika, u Iraku ih je, od sinoć, 50.000 - uglavnom u savjetodavnoj i instruktorskoj ulozi. A i oni bi se do kraja sljedeće godine trebali vratiti kući.
Okončanje “borbenih operacija” američkih snaga bilo je povod nebrojenim rekapitualcijama postignutog, uz često pitanje: nakon 4,416 poginulih američkih vojnika i više od 100,000 poginulih Iračana, te 700 milijardi potrošenih dolara - može li se proglasiti pobjeda? Pitanje uglavnom ostaje bez odgovora iz jednostavnog razloga što je rat završen za američke “borbene snage,” ali ne i za sve druge – domaće i strane - koji su i dalje tamo.
Ono što se pri rekapitulacijama rijetko spominje su neželjene posljedice invazije i okupacije Iraka. Teško je razumjeti kako te neželjene posljedice nisu mogle biti predviđene. Ili, ako jesu, da se na njih svjesno išlo zato što se vjerovalo da je Irak navodno do zuba naoružan oružjem masovnog uništenja, te pruža utočište al-Qaidi. Vrlo brzo se potvrdilo da Saddam uopće nije raspolagao najopasnijim oružjem, niti je pružao gostoprimstvo militantnim vjerskim fanaticima Osame bin Ladena – koji su, istina, počeli hrliti u Irak, ali tek nakon njegove okupacije.
Jedna od najozbiljnijih neželjenih posljedica je svakako – širenje uporišta Islamske republike Iran. Od pobjede šijtske islamske revolucije u Iranu 1979. pa do američke invazije na Irak prije sedam godina, Bagdad je bio glavna protuteža Teheranu na Srednjem istoku i Perzijskom zaljevu. Glavni neprijatelj islamske teokracije tijekom osmogodišnjeg iransko-iračkog rata bio je Saddamov Basistički režim… San Khomeinijevih sljedbenika o rušenju jednog od najokrutnijih režima u novijoj povijesti ostvaren je bez da je Iran maknuo prstom.
Drugi dio iranskog sna – onaj o uspostavi šijitske islamske republike u Iraku – istina, nije do kraja ostvaren, ali su sve opcije i dalje otvorene. Ne treba zaboraviti da su se gotovo svi šijitski vjerski čelnici – koji su godinama uživali gostoprimstvo Islamske Republike, sklanjajući se od Saddamovih progona većinskih šijita – sada u Bagdadu, mnogi od njih u najvišoj vlasti. Uz to, većinu od oko tri milijuna iračkih izbjeglica čine suniti, čime se još više poremetio odnos snaga između sunita i šijita (naravno, u korist Iranu naklonjenih šijita…) U svakom slučaju, nade da je rat u Iraku završen su nažalost - preuranjene.
Okupacija Iraka ojačala Iran
Piše Žorž Crmarić
Odlukom američkog predsjednika Obame, iz Iraka je – nakon sedam godina ratovanja – povučen i zadnji pripadnik “borbenih” snaga Sjedinjenih Država. Od nekadašnjih 170.000 američkih vojnika, u Iraku ih je, od sinoć, 50.000 - uglavnom u savjetodavnoj i instruktorskoj ulozi. A i oni bi se do kraja sljedeće godine trebali vratiti kući.
Okončanje “borbenih operacija” bilo je povod nebrojenim rekapitualcijama postignutog, uz često pitanje: nakon 4,416 poginulih američkih vojnika i više od 100,000 poginulih Iračana, te 700 milijardi potrošenih dolara - može li se proglasiti pobjeda?
Pitanje uglavnom ostaje bez odgovora iz jednostavnog razloga što je rat završen za američke “borbene snage,” ali ne i za sve druge – domaće i strane - koji su i dalje tamo.
Ono što se pri rekapitulacijama rijetko spominje su neželjene posljedice invazije i okupacije Iraka. Teško je razumjeti kako te neželjene posljedice nisu mogle biti predviđene. Ili, ako jesu, da se na njih svjesno išlo zato što se vjerovalo da je Irak navodno do zuba naoružan oružjem masovnog uništenja, te pruža utočište al-Qaidi.
Vrlo brzo se potvrdilo da Saddam uopće nije raspolagao najopasnijim oružjem, niti je pružao gostoprimstvo militantnim vjerskim fanaticima Osame bin Ladena – koji su, istina, počeli hrliti u Irak, ali tek nakon njegove okupacije.
Jedna od najozbiljnijih neželjenih posljedica je svakako – širenje uporišta Islamske republike Iran. Od pobjede šijtske islamske revolucije u Iranu 1979. pa do američke invazije na Irak prije sedam godina, Bagdad je bio glavna protuteža Teheranu na Srednjem istoku i Perzijskom zaljevu. Glavni neprijatelj islamske teokracije tijekom osmogodišnjeg iransko-iračkog rata bio je Saddamov Basistički režim.
San Khomeinijevih sljedbenika o rušenju jednog od najokrutnijih režima u novijoj povijesti ostvaren je bez da je Iran maknuo prstom. Drugi dio iranskog sna – onaj o uspostavi šijitske islamske republike u Iraku – istina, nije do kraja ostvaren, ali su sve opcije i dalje otvorene.
Ne treba zaboraviti da su se gotovo svi irački šijitski vjerski čelnici – koji su godinama uživali gostoprimstvo Islamske Republike, sklanjajući se od Saddamovih progona – sada u Bagdadu, mnogi od njih u najvišoj vlasti. Uz to, većinu od oko tri milijuna iračkih izbjeglica čine suniti, čime se još više poremetio odnos snaga između sunita i šijita (naravno, u korist Iranu naklonjenih šijita…)
U svakom slučaju, nade da je rat u Iraku završen su nažalost - preuranjene.
