petak, 28.11.2008.
Crni petak i obuzdavanje potrošačkih strasti
Pripremio Žorž Crmarić
Danas, dan nakon Dana zahvalnosti u Sjedinjenim Državama, i službeno počinje sezona božićnog kupovanja. Tzv. "Crni petak" označava početak jednomjesečne sezone rasprodaja, dan uoči kojeg se pred trgovinama formiraju dugački redovi. U neke robne kuće J.C.Penny kupci su nagrnuli jutros već u 4 sata, a u 5 sati su ulazna vrata za nestrpljive kupce otvorile drugi popularni lanci robnih kuća i trgovina Wal-Mart, Sears, Macy's, Best Buy i Circuit City.
Neke su radnje započele sezonu prazničnih rasprodaja u prvim minutama iza ponoći. Naravno, ovaj fenomen nije ništa novo i ponavlja se svake godine prvog dana nakon Dana zahvalnosti. Međutim, ove je godine – zbog financijskih trauma američkog gospodarstva i suzdržanosti kupaca koji zbog ekonomske nesigurnosti obuzdavaju svoje potrošačke strasti – situacija bitno drugačija.
`Raspoloženje kupaca je mračnije nego ikada u zadnjih nekoliko desetljeća` - tvrdi istraživački centar Standard & Poor. Za mnoge trgovine i proizvođače koji će sljedećih tjedana, sve do Božića, prodavati robu s popustima i do 75 posto, povećanje prometa će predstavljati pitanje opstanka – prognoziraju analitičari. Podsjetimo, u maloprodaji u Americi u ukupnom godišnjoj zaradi 25 do 40 posto se ostvari upravo u ovom jednomjesečnom razdoblju između Dana zahvalnosti i Božića. Natjecanje trgovina u davanju što većih popusta najviše će koštati one koji će zbog neizdržive konkurencije doslovce propasti.
Vjeruje se da je i cijeli niz mjera koje je poduzela administracija predsjednika Busha na odlasku, te imenovanja koja su objavljena u administraciji novoizabranog predsjednika Baracka Obama, usmjerena prema vraćanju povjerenja američkih kupaca u njihovo gospodarstvo. Da se prisjetimo, vlada je ovaj tjedan objavila da kupuje nenaplativih zajmova u iznosu od 600 milijardi dolara, a budući američki predsjednik imenovao je novo tijelo pod nazivom Savjetodavni odbor za gospodarski oporavak, koje će ga savjetovati o ekonomiju. Dodajmo tome da je Barack Obama nedavno imenovao čelnu osobu Ureda za državni proračun i ministra financija.
utorak, 25.11.2008.
Što se protekli tjedan prodavalo u američkim knjižarama
Jedan od razloga zašto smo se htjeli na blogu hrvatske redakcije Glasa Amerike pozabaviti najprodavanijim knjigama u Sjedinjenim Državama bila je svojevrsna zasićenost američkim predsjedničkim izborima i novoizabranim predsjednikom Barackom Obamom – predmetom praktički svih unosa u našoj dosadašnjoj kratkoj blogovskoj karijeri.
Prvi pogled na popise najprodavanijih knjiga ovaj tjedan u književnim dodacima američkih listova pokazuje da novog američkog predsjednika neće biti lako izbjeći ni u knjižarama. Na popisima mekoukoričenih knjiga, odnosno, paperbacka, u kategoriji non-fictiona prva dva mjesta zauzimaju ranije objavljena djela Baracka Obame Smjelost nade i Snovi mog oca: jedna priča o rasi i nasljeđu. Na trećem mjestu nalazi se knjiga o "barakizmu" pod naslovom Promjena u koju možemo vjerovati. U toj knjizi, za koju je novoizabrani američki predsjednik napisao i predgovor, različiti autori iznose konkretne ideje o tome kako bi se mogla popraviti ekonomska situacija u Americi, ojačati srednja klasa, postići energetska neovisnost i uvesti univerzalni sustav zdravstvene zaštite.
Zanimljivo je da ove tri knjige zauzimaju prva tri mjesta među paperback izdanjima, različitim redoslijedom, u književnim dodacima ovotjednih izdanja New York Times, Washington Posta i Los Angeles Timesa. Smjelost nade i Snovi mog oca: jedna priča o rasi i nasljeđu prokrčile su put i na popis najprodavanijih hardcover knjiga New York Timesa, unatoč znatno višoj cijeni od paperback izdanja. Među tvrdoukoričenim knjigama put na 16. mjesto popisa najprodavanijih prokrčilo je i djelo Petea Souze Uspon Baracka Obame.
U kategoriji paperback romana Los Angeles Times na prvo mjesto stavlja roman američkog pisca dominikanskog podrijetla Junota Diaza Kratki začudni život Oscara Waoa, za koju je autor primio i ovogodišnju Pulitzerovu nagradu, a govori o peripetijama jednog dominikanskog tinejdžera koji odrasta u Sjedinjenim Državama. New York Times ovu mekoukoričenu knjigu drži na četvrtom mjestu, dok prvo mjesto zauzima roman Koliba Williama P. Younga o čovjeku čija je kći oteta, a on dobiva tajanstveni poziv da se pojavi u jednoj izoliranoj kolibi. Isto djelo zauzima prvo mjesto i među paperback izdanjima Washington Posta. Zanimljivo je spomenuti da se na popisu najprodavanijih knjiga još uvijek nalazi roman Cesta prošlogodišnjeg dobitnika Pulitzerove nagrade Cormaca McCarthyja, po čijem je ranijem djelu prošle godine snimljen film Nema zemlje za starce.
Među tvrdoukoričenim knjigama u New Yorku se protekli tjedan najviše prodavao roman radijskog i televizijskog voditelja Glena Becka Božićni pulover, još jedna potresna priča o obitelji, vjeri i opraštanju. Na drugom je mjestu nova knjiga pripovijedaka proslavljenog pisca horror romana Stephena Kinga pod naslovom Odmah poslije sutona. Na trećem mjestu još jedan autor brojnih bestellera David Baldacci s romanom Božanska pravda u kojem ponovno okuplja članove "Kluba deva" iz ranijeg romana istog naslova i Sakupljača. Novi roman Michaela Connellyja o detektivu Harryju Boschu Mjedena presuda također se probio na popise najprodavanijih knjiga u sva tri spomenuta lista. U njemu Connelly spaja Boscha s Mickeyjem Hallerom, glavnim junakom svog ranijeg romana Odvjetnik iz limuzine.
Spomenimo da su nedavno objavljeni i romani troje pisaca koji se već na neki način promatraju kao klasici američke književnosti, međutim, književna reputacija nije im osigurala automatski i uspjeh u knjižarama. Nobelovka Toni Morrison objavila je roman Milost, deveti po redu, čija je radnja smještena u kolonijalnu Ameriku. Philip Roth objavio je roman Ogorčenje. Radnja se događa 1951. godine tijekom Korejskog rata, a glavni junak odlazi na studij u Ohio s nadom da će pobjeći od obiteljskog posla, zaštitnički nastrojenog oca i poziva za vojsku. Tri desetljeća nakon romana Vještice iz Eastwicka, John Updike objavljuje nastavak ovog djela, po kojem je snimljen i film s Jackom Nicholsonom u naslovnoj ulozi, Udovice iz Eastwicka. Na najnoviji Updikeov roman osvrnut ćemo se u našoj radijskoj emisiji u subotu ujutro i na našem web sajtu GlasAmerike.com.
petak, 21.11.2008.
Barack Obama se ne želi osvećivati
Piše: Bojan Klima
Pobjednik na izborima nagrađuje svoje saveznike i kažnjava protivnike – glasi stara poslovica. Međutim, kao što je i najavio u izbornoj kampanji, Barack Obama prakticira drugačiju vrstu politike: pomirljiv je prema dojučerašnjim protivnicima. Neke čak želi privući u svoj kabinet.
Prije nekoliko dana susreo se sa senatorom Johnom McCainom, svojim dojučerašnjim protivnikom. Dvojica su političara najavili da će surađivati u rješavanju ekonomske krize. Kako se čini, budući će predsjednik položaj državne tajnice ponuditi senatorici Hillary Clinton, koja je proljetos bila njegova najljuća protivnica na izborima za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke.
Najzanimljiviji je slučaj Obamina donedavnog kritičara Joe Liebermana, neovisnog zastupnika iz savezne države Connecticut u Senatu Sjedinjenih Država. Sve do 2006., senator Lieberman je bio demokrat – prije osam godina on je čak bio izborni partner, Ala Gorea, dopredsjednički kandidat Demokratske stranke na predsjedničkim izborima.
No, 2003., Lieberman je snažno podržao odluku predsjednika Busha da se zbaci režim Saddama Husseina. Na izborima za Kongres, 2006., godine, Demokratska je stranka zbog toga stala uz njegova unutarstranačkog izazivača za mjesto u Senatu. No, Joe Lieberman je te godine ipak pobijedio na izborima, zahvaljujući podršci neovisnih glasača kao i brojnih republikanaca iz Connecticuta. Od tada je neovisni senator, ali ipak dio stranačkog kluba Demokratske stranke.
Iako je zahvaljujući prešutnoj potpori kolega iz Demokratske stranke zadržao položaj predsjedatelja dva važna senatska odbora, Lieberman je na netom završenom predsjedničkim izborima podržao republikanca Johna McCaina, koji mu je osobni prijatelj. Aktivno je sudjelovao u McCainovoj kampanji – na brojnim skupovima oštro je kritizirao svog stranačkog kolegu Baracka Obamu kao neiskusnog i neprovjerenog političara.
Nakon izbora, mnogi su demokrati smatrali da Joea Liebermana zbog toga treba kazniti – lišavajući ga predsjedateljskog mjesta u važnom senatskom Odboru za domovinsku sigurnost.
Međutim, Barack Obama se izjasnio protiv kažnjavanja. Obama je naime tijekom izborne kampanje naglašavao da želi voditi nestranačku, odnosno dvostranačku politiku – bez nepotrebnog strančarenja i sitnih zadjevica – a za opće dobro nacije. Najavio je da će u njegovoj vladi zato biti mjesta i za republikance kako se čini na položaju će ostati sadašnji ministar obrane, republikanac Robert Gates.
Senator Lieberman će – u skladu s pomirljivijom stajalištem novog predsjednika i dalje biti predsjedatelj važnog senatskog Odbora za domovinsku sigurnost, a smijenjen je s predsjedateljskog mjesta u manje važnom senatskom Odboru za zaštitu okoliša i javne radove.
Senator Lieberman je prije nekoliko dana izrazio žaljenje zbog nekih – kako je rekao - preoštrih kritika Baracka Obame, 'izrečenih u žaru kampanje'.
U narednim mjesecima, bit će zanimljivo pratiti daljnju političku evoluciju neovisnog senatora iz Connecticuta.
srijeda, 19.11.2008.
U potrazi za 'novim Reaganom'
Piše: Bojan Klima
Republikanska stranka prolazi kroz krizu identiteta. Kriza je posljedica uvjerljivog poraza na nedavnim nacionalnim izborima. Prije samo četiri godine, republikanci su, osim Bijele kuće, držali i Senat – u kojem su imali 55 od 100 mjesta. Danas u Senatu imaju tek 43 mjesta, a moglo bi se dogoditi da ih uskoro imaju i manje, jer se glasovi još uvijek broje u tri senatske utrke – u Minnesoti, u Georgiji i na Aljasci. U Zastupničkom domu Kongresa, republikanci su 2004. imali 29 mjesta više nego demokrati. Danas ih imaju 30 manje.
Više je razloga za neuspjeh Republikanske stranke. Najočitiji je već prije gotovo godinu dana spomenula Karlyn Bowman, iz Instituta American Enterprise, ovdje u Washingtonu: "Izgleda da je apetit za promjenama velik. Većina Amerikanaca smatra da predsjednik George Bush nije bio uspješan predsjednik. Prema tome, mislim da je većina glasača spremna za nešto drugačiju politiku." Iako neki smatraju da je Amerika još uvijek razmjerno konzervativna nacija, desno od centra, očito je da su glasači ove godine glasali za liberalniju odnosno – kako se danas češće kaže - progresivniju političku opciju.
Drugi razlog je demografska promjena u Sjedinjenim Državama. 1980. bijelci su činili 89 posto glasačkog tijela. Na upravo okončanim izborima, bijelci tradicionalna baza Republikanske stranke - su činili 74 posto glasačkog tijela. 43 posto ih je glasalo za Baracka Obamu.
Analitičari američke političke scene primjećuju da Republikanska stranka postupno postaje ‘regionalna stranka’ – s uporištem isključivo na jugu zemlje. Cijele regije poput recimo Nove Engleske ili Zapadne obale gotovo da su ‘ispražnjene’ od republikanaca. Postajemo stranka bijelačkih penzionera, upozorio je davno guverner Minnesote Tim Pawlenty, dodajući da se republikanci moraju više potruditi da privuku žene, glasače južno-američkog podrijetla, te pripadnike mlađe generacije općenito.
Obnova Republikanske stranke mogla bi početi na lokalnoj razini, u saveznim državama, gdje, u bliskom kontaktu s građanima, rade popularni guverneri, republikanci mlađe generacije – Tim Pawlenty, Sarah Palin ili Bobby Jindal. Možda se upravo u toj skupini krije neki ‘novi’ Ronald Reagan koji je 1977. postavio temelje ‘novoj Republikanskoj stranci’.
Tada već bivši guverner Californije ujedinio je u njoj dva do tada odvojena glasačka bloka: fiskalne konzervativce koji su inzistirali na ograničenoj ulozi države na javnoj, a pogotovo ekonomskoj sceni i konzervativne, pobožne glasače iz radničkih slojeva kojima se nije sviđalo ‘lijevo skretanje’ Demokratske stranke, za koju su do tada glasali.
Iako je republikancima u ovom trenutku teško nazrijeti svjetlo na kraju tunela, do sljedećih izbora za Kongres ostalo je dvije godine – u politici prilično dugo razdoblje u kojem se štošta može dogoditi.
Bez sumnje, ‘stara’ Republikanska stranka provest će sljedeće dvije godine u potrazi za ‘novim Reaganom’.
ponedjeljak, 17.11.2008.
Hillary Clinton – nova državna tajnica?
Piše: Žorž Crmarić
Hoće li novoizabrani predsjednik Barack Obama povjeriti vanjsko-politički sektor senatorici Hillary Clinton, pitanje je o kojem se proteklih nekoliko dana intenzivno nagađa u američkim medijima.
S jedne strane, komentari polaze od tvrdnji da oslabljeni vanjsko-politički ugled Sjedinjenih država nameće potrebu hitnog aktiviranja političara (političarke) koji će u svojstvu državnog tajnika od prvog dana krenuti s dovoljno međunarodnog kredibiliteta zahvaljujući kojem bi u što kraćem vremenskom razdoblju ublažio i neutralizirao osmogodišnje prijeporne i loše poteze Busheve administracije na međunarodnom planu. Na taj bi se način Baracku Obami pripremio teren za što bržu provedbu obećanog, velikog vanjsko-političkog zaokreta.
U tom se kontekstu kao najefikasnija osoba spominje supruga bivšeg, u svijetu vrlo uvaženog i popularnog, američkog predsjednika Billa Clintona - senatorica Hillary Clinton. Nju bi svijet, kako se očekuje, automatski asocirao s osam godina građenim ugledom Billa Clintona kao mirotvorca koji je intenzivno primjenjivao diplomaciju ali se u zaštiti pravde nije suzdržavao ni od primjene sile. U prilog izbora senatorice Clinton na položaj državne tajnice ide i dinamična međunarodna aktivnost njenog supruga Billa, koji je nakon odlaska iz Bijele kuće posao jedan on najpoznatijih globalnih filantropa koji veliki dio uspjeha u pomaganju ugroženima u svijetu može zahvaliti prisnim vezama koje je sa svjetskim čelnicima uspostavio u vrijeme dok je bio predsjednik.
S druge strane su komentatori koji uvjeravaju da Barack Obama ima vlastitu vanjsko-političku strategiju za čiju provedbu mu je potreban netko tko će biti u punom skladu s njim. Podsjećaju da je upravo Obama bio rijetki glas na Capitol Hillu koji se, recimo, otvoreno suprotstavio ratu u Iraku, te jedan od rijetkih koji se otvoreno zalaže za otvaranje dijalog s takozvanim "otpadničkim" režimima poput onog u Iranu i Siriji. A za primjenu takve vanjsko-političke orijentacije nije mu potrebno prepustiti čelnu vanjsko-političku ulogu senatorici Clinton čija vanjsko-politička stajališta nisu baš uvijek podudarna s Obaminim.
Novoizabranom predsjedniku je potreban netko tko će operacionalizirati njegovu strategiju i provoditi je u svakodnevnom komuniciranju sa svijetom - a to bi mogli biti senator John Kerry, ili guverner Bill Richardson. U Bijeloj kući, uostalom, neće nedostajati stručnjaka za vanjsku politiku, tim prije što je Obama za svog dopredsjednika izabrao jednog od najiskusnijih američkih poznavatelja međunarodnih odnosa – senator Josepha Bidena<
petak, 14.11.2008.
Latinoamerikanci traže veću zastupljenost u kabinetu Baracka Obame
Piše: Bojan Klima
Za pobjedu Baracka Obame na predsjedničkim izborima bili su vrlo važni glasovi Amerikanaca latinoameričkog podrijetla. Njihova podrška bila je odlučujuća u čak četiri savezne države u kojima je 2004. pobijedio George Bush – na Floridi te u Coloradu, Novom Meksiku i Nevadi.
Iako su proljetos, na izborima za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke podržali senatoricu Hillary Clinton, glasači južno-američkog podrijetla su na nacionalnim izborima uvjerljivom većinom glasali za Baracka Obamu. On je dobio dvije trećine njihovih glasova.
Organizacije koje okupljaju ljude podrijetlom iz Meksika i drugih zemalja Latinske-Amerike kao i autohtono američko stanovništvo hispaničkih korijena sada traže da im se Barack Obama oduži. Prema pisanju dnevnika Washington Post, ova zajednica želi da u kabinetu koji ima 20 članova budu najmanje dva, a najviše četiri ministra latinoameričkog podrijetla.
Najveće šanse da se nađe na visokom položaju ima guverner Novog Meksika Bill Richardson – bivši kongresmen, veleposlanik u Ujedinjenim narodima te ministar energetike u vladi Billa Clintona. On se spominje i kao mogući državni tajnik. Od ostalih istaknutih Latinoamerikanaca tu je Federico Pena, bivši ministar promet, koji sad ovih dana važnu ulogu u organiziranju tranzicije s jedne predsjedničke administracije na drugu. U timu Obaminih savjetnika za gospodarstvo je i Antonio Villaraigosa, gradonačelnik Los Angelesa, kojem bi također, možda, mogao biti ponuđen visoki položaj u Washingtonu - piše washingtonski dnevnik.
Nakon Amerikanaca europskog podrijetla, Latinosi su najveća etnička skupina u Sjedinjenim Državama. Oni su u demografskom smislu i najperspektivnija skupina – broj im brzo raste ne samo zbog useljavanja već i zbog visokih stopa nataliteta. 'U rekordnom su broju izašli na izbore, podržali Baracka Obamu, i sada je red da i njihovi predstavnici budu uključeni u odlučivanje na najvišoj razini' – kaže Rosalind Gold, direktorica profesionalne udruge koja okuplja Latinoamerikance zaposlene u državnoj upravi.
O važnosti etničkog, rasnog i spolnog pluralizma na najvišoj državnoj razini, govorio je nedavno i John Podesta, bivši predstojnik ureda predsjednika Billa Clintona. 'Kvaliteta kandidata je najvažniji kriterij. No, uz nju, važno je postići i pluralizam što se tiče rase, etničkog podrijetla, spola, kao i ravnotežu između raznih regija naše zemlje' – rekao je Podesta. On je naglasio da će se jedino tako ispuniti izborno obećanje Baracka Obame, a to je da na najviše položaje u vladi trebaju doći novi ljudi koji će - okupljeni svi zajedno - 'izgledati kao Amerika'.
srijeda, 12.11.2008.
Washington - grad u tranziciji
Piše: Bojan Klima
'Amerika ima samo jednog predsjednika' – upozorio je netom nakon izborne pobjede Barack Obama, podsjećajući da on u Bijelu kuću službeno ulazi tek 20. siječnja 2009. Sljedećih deset tjedana Washington će biti 'grad u tranziciji' – aktualna će administracija postupno prenositi ovlasti na sljedeću.
Budući predsjednik će imenovati ministre u svom kabinetu te najbliže suradnike i savjetnike koji će s njim raditi u Bijeloj kući. Desetke vladinih ustanova – ministarstva i agencije – posjetit će članovi tranzicijskog tima budućeg predsjednika, kako bi se upoznali sa sadašnjim trenutkom u njihovoj djelatnosti. Mnogi članovi Obamina tranzicijskog tima već su radili u vladinim ustanovama, većinom u administraciji Billa Clintona.
Prema agenciji Associated Press, na prijenosu ovlasti s jedne administracije na drugu radit će sljedećih deset tjedana 450 ljudi. Proračun tranzicijskog tima je 12 milijuna dolara. 5.2 milijuna od te svote podmirit će država, a ostatak privatni donatori.
Stephen Hess iz washingtonskog Instituta Brookings dobro poznaje funkcioniranje savezne uprave. Ovaj bivši djelatnik Bijele kuće za mandata Dwighta Eisenhowera savjetuje svakoj novoj administraciji da u reorganizaciju neke vladine ustanove ili ministarstva krene 'tek kada se dobro upozna s njezinim problemima' – jer bi se u protivnom moglo dogoditi da zaposleni reorganizaciju sabotiraju. Stephen Hess također predlaže 'novim ljudima' da slušaju ono što im o funkcioniranju birokracije žele reći njihovi prethodnici. 'Problem je u tome što nova administracija često nema strpljenja da ih sasluša' – napisao je Stephen Hess u dnevniku Washington Post.
Od svakog se novog predsjednika očekuje da 'zbrine' odane suradnike iz izborne kampanje. 'Lojalnost' ili 'stručnost' – to je dilema svakog američkog predsjednika na početku mandata, pri izboru najbližih suradnika kao i čelnika brojnih vladinih ustanova. Stephen Hess smatra da predsjednik treba odvagnuti važnost i lojalnosti i stručnosti, no upozorava da je najopasnije isključivo se orijentirati na nagrađivanje 'odanih', jer na kraju, predsjednik sam ispašta zbog njihove, moguće nekvalificiranosti za posao.
Visoki dužnosnici nove administracije stupaju na dužnost tek kada njihovu nominaciju potvrdi Kongres. 'Ako u prvih nekoliko dana postane očito da Kongres ima problema s nekim od kandidata, da će bitka oko konkretne nominacije biti duga, predsjednik treba po brzom postupku odustati i predložiti drugog kandidata' – piše Hess.
I na kraju, Stephen Hess novom predsjedniku savjetuje da 'odgovornost u kreiranju politike nikada ne daje osobi koju ne može otpustiti'. Ovaj je Hessov savjet inspiriran odlukom Billa Clintona iz ranih devedesetih da formuliranje vladina plana reforme zdravstvenog osiguranja povjeri svojoj supruzi, Hillary Clinton.
Plan je u Kongresu neslavno propao – no odgovorna osoba za ovaj projekt, naravno, nije mogla snositi posljedice za ovaj neuspjeh, piše Stephen Hess.
ponedjeljak, 10.11.2008.
Kad manjinska pripadnost prestane biti presudna
Piše: Žorž Crmarić
Zašto pripadnik višemilijunske madžarske manjine u Rumunjskoj ne bi mogao zauzeti predsjednički položaj u Bukureštu? Zašto Kurd, da Armence i ne spominjemo, ne bi mogao postati predsjednikom Turske, ili Alžirac Francuske?
Pitao sam ovog vikenda dopisnicu AFP-a iz Berlina, Njemicu Harriet, koja je pratila predsjedničke izbore ovdje u Washingtonu - kad će Nijemac turskog podrijetla, čiji je, recimo, djed doselio u Njemačku, imati šanse postati kancelarom? Istina, o jednom se Nijemcu turskog podrijetla sve više govori u Zelenoj stranci, ali dolazak na najviši položaj će za one koji nisu "čisti Nijemci" biti stvar snova - odgovorila mi je Harriet.
Takvi snovi su se u Americi ostvarili kad je s velikom prednošću u glasovima birača sin Kenijca i majke Amerikanke, bjelkinje, izabran u Bijelu kuću. Ne zato što je crnac, niti zato što nije crnac, nego zato što "preplanulu boju" Obame - kako ju je nazvao Berlusconi - većina Amerikanaca nije smatrala relevantnom, a kamo li ključnom, ili odlučujućom.
Unatoč obilju pokušaja da se birače zastraši čestim podsjećanjem da je Obamino srednje ime Hussein - ne bi li se kod običnog puka isprovocirala asocijacija Obame (ili Osame, kako su neki kao slučajno govorili) s islamističkim ekstremistima i teroristima - čak 78 posto američkih Židova je glasalo za Baracka (Husseina) Obamu. 54 posto američkih katolika je glasalo za njega. 45 posto protestanata je glasalo za Obamu, istina 9 posto manje nego za McCaina, ali je zato 73 posto "ostalih" - svih boja, vjera i nevjera dalo povjerenje Obami.
Presudno u odluci Amerikanaca da Baracku Obami prepusti kormilo države u sljedeće četiri godine je poistovjećivanje generacije mladih, pa i onih srednjih godina, s njegovim pozivima na promjene - ekonomske, socijalne, vanjsko-političke... Zato je 66 posto mladih Amerikanaca u dobi od 18 do 29 glasove dalo Obami. Čak i ako se izdvoje bijelci iste starosne grupe, njih je 54 posto glasalo za Obamu. I još jedan značajan statistički podatak: 69 posto onih koji su prvi put izišli na birališta - glasalo je za Obamu.
Iako je netko svojedobno rekao da "postoje mala laž, velika laž i statistika", u nedostatku boljih i bržih pomagala u tumačenju rezultata američkih predsjednickih izbora, statistika puno toga otkriva. Otkriva prije svega zrelost Amerikanaca da nadiđu vjerske, rasne i druge predrasude - i to ne samo u svakodnevnom suživotu u ovoj zemlji useljenika, nego i u izboru svog predsjednika. U nadi da će ovaj veliki dogadjaj imati odjeka i drugdje u svijetu.
petak, 07.11.2008.
Očekuje li svijet previše od Baracka Obame?
Piše: Bojan Klima
U svojoj predsjedničkoj kampanji, senator Barack Obama govor je često završavao pozivom 'glasajte za mene – promijenit ćemo Ameriku; promijenit ćemo svijet'. Većina Amerikanaca glasala je za demokratskog senatora iz Illinoisa i sada očekuju promjene.
S puno optimizma, promjene očekuje i svijet. U pariškim se kavanama na francuskom skandirao Obamin izborni slogan 'Yes We Can'. U Keniji, odakle potječe otac Baracka Obame, dan izborne pobjede senatora iz Illinoisa proglašen je nacionalnim praznikom. Svijet očekuje da će s Obamom američka vanjska politika veći naglasak stavljati na diplomaciju, a manje na vojsku. Da će više pregovarati, a manje se konfrontirati.
Mnogi su Amerikanci glasali za Baracka Obamu nadajući se da će njegova pobjeda – među ostalim – poboljšati i imidž Sjedinjenih Država u svijetu, koji je narušen nakon dva predsjednička mandata planetarno nepopularnog Georgea Busha. Temelj ovim očekivanjima djelomično leži u činjenici da se demokratski senator iz Illinoisa od početka protivio ratu u Iraku.
Međutim, i Amerikanci a i ljudi u inozemstvu vjerojatno će vrlo brzo ustanoviti da su, možda, previše očekivali od novog predsjednika. Predsjednik Sjedinjenih Država, naime, nije onoliko moćan i utjecajan kako se to možda nekada čini. On nije niti čarobnjak, a niti diktator. Čak i na području vanjske politike, predsjednikove su ovlasti ograničene od strane Kongresa. Na njegovo odlučivanje utječe i oporba te javno mnijenje.
Kako piše vanjskopolitička komentatorica lista Washington Post Anne Applebaum, američki predsjednik 'ne može sve odjednom promijeniti, a neke stvari ne može promijeniti uopće'. Na primjer, predsjednik Barack Obama – piše ova utjecajne komentatorica – 'neće moći zaustaviti sukobe u Iraku i Afganistanu, neće moći utjecati na rast vrijednosti dionica na burzama, neće moći zaustaviti kretanje Amerike prema recesiji'.
I to su samo kratkoročna razočaranja. Amerika također neće odustati od svoje dugoročne orijentacije k razvoju globalnog kapitalističkog poretka, a neće vjerojatno niti dramatično povećati pomoć stranim zemljama. Što više, vjerojatno će je još više uvjetovati solidnošću lokalne državne uprave, bez korupcije i nepotizma.
Zemlje u razvoju, koje se s razlogom ovih dana vesele pobjedi Baracka Obame, mogle bi uskoro biti razočarane.
srijeda, 05.11.2008.
Barack Obama je novi američki predsjednik
Piše: Bojan Klima
Demokratski senator iz Illinoisa Barack Obama, koji je osvojio Amerikance optimizmom i nadom da je moguće reformirati politički sustav i ujediniti politički razjedinjenu naciju, pobjednik je predsjedničkih izbora i krajem siječnja sljedeće godine postat će 44. predsjednik Sjedinjenih Država.
Barack Obama osvojio je – do sada – 338 glasova u izbornom kolegiju, koji bira predsjednika države. Predsjednički kandidat Republikanske stranke, senator iz Arizone John McCain, osvojio je 156 glasova izbornog kolegija.
Predsjednička kandidatura Baracka Obame je od povijesnog značaja. 47-godišnji senator iz Illinoisa - sin Kenijca koji je studirao u Sjedinjenim državama i bjelkinje rođene u Kansasu – bit će prvi Amerikanac afričkog podrijetla na najvišem državnom položaju.
Izrazito dugom izbornom kampanjom za predsjednika države dominirale su ekonomske teme, u svjetlu raširene zabrinutosti zbog loše gospodarske situacije u zemlji, pogotovo rasula u bankarskom sektoru. Senator Obama pobijedio je svog republikanskog protivnika Johna McCaina u nizu vrlo važnih saveznih država – među ostalim u Pennsylvaniji, Ohiou, Floridi i Virginiji, u kojima je, prema anketama, ishod izbora bio prilično neizvjestan do zadnjeg dana.
Obama je zadržao u 'demokratskom taboru' sve savezne države u kojima je prije četiri godine pobijedio John Kerry, prethodni predsjednički kandidat demokrata, te pridodao nekoliko novih, u kojima je 2004 pobijedio George Bush – među njima Iowu, Novi Meksiko, Nevadu i Colorado.
Kada 20. siječnja sljedeće godine novi predsjednik stupi na dužnost očekuje ga težak posao, i na domaćem i na međunarodnom planu. Od problema se ističu najveća gospodarska kriza u posljednjih 70 godina te dva vojna angažmana, u Iraku i Afganistanu. Demokratskoj stranci ove je godine bilo lakše ostvariti pobjedu i zbog toga što je predsjednik George Bush izrazito nepopularan, a 90 posto Amerikanaca smatra da se 'zemlja kreće u krivom smjeru'.
Obamina kampanja je zato naglasak stavila na 'promjene' – reformu državne uprave, ekonomske mjere koje će pomoći srednjoj klasi, zdravstveno osiguranje za sve, razvoj alternativnih izvora energije te okončanje američkoj vojnog angažmana u Iraku. Kako je Demokratska stranka sinoć učvrstila svoju većinu u Zastupničkom domu Kongresa te Senatu, novi će predsjednik vjerojatno lakše provesti barem neke od ovih promjena.
ponedjeljak, 03.11.2008.
Porezi - središnje pitanje američke predsjedničke kampanje
Piše: Bojan Klima
Rasulo na Wall Streetu, dva rata, rekordni proračunski manjak, vanjskotrgovinski deficit, porozna granica, dugočekane reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, teška situacija na tržištu energenata. I na kraju, još onaj 'mali problem' iz 2001. - hvatanje Osame bin Ladena.
Sljedećeg američkog predsjednika očito očekuje težak mandat.
Kako je netko prognozirao - pobjednik će već 5. studenog zaviditi poraženom.
John McCain i Barack Obama, zanimljivo je, ne govore o tome kako bi se obični građani u sadašnjoj krizi trebali osobno žrtvovati, osim, naravno, ako nije riječ o pripadnicima oružanih snaga.
Jedini nešto 'gorči lijek' koji se u američkim izbornim kampanjama spominje su porezi. Tko će ih povisiti, a tko smanjiti, za koliko i kome? – u vezi s tim američki se političari beskonačno optužuju.
Predsjednički kandidat republikanaca, senator McCain kaže da se porezi ne trebaju povisiti nikome. Čak dapače, trebaju se sniziti. McCainova stranka novčana davanja državi u obliku poreza smatra nužnim zlom. Visoki porezi – tvrde republikanci – demotiviraju poduzetništvo. Tvrtke – od najmanjih do najvećih – gube razlog za utrku za profitom, manje rade i zarađuju te na kraju je čak i država na gubitku, jer je ubranog poreza manje, jer teško oporezovani privatni sektor nema interesa da se izrazito trudi. Osim toga, visoki porezi potiču rasipnost državne uprave – tvrde republikanci.
Demokratski senator Barack Obama kaže da će – ako on postane predsjednik – manji porez plaćati 95 posto Amerikanaca, svi koji zarađuju manje od 250 tisuća dolara godišnje. Pet posto najbogatijih plaćat će nešto više, jer bi Obamina administracija ukinula neke porezne olakšice za izrazito bogate, koje je uveo predsjednik Bush. 'Najbogatiji bi plaćali onoliko koliko su plaćali za Billa Clintona' – kaže Obama.
John McCain odvraća da u 'najbogatije' – prema demokratu Baracku Obami – spada onda i sada već legendarni Joe the Plumber, vodoinstalater Joe iz savezne države Ohio, koji sada radi za drugoga, ali bi želio započeti vlastiti vodoinstalaterski biznis. 'Obamino bi povećanje poreza pogodilo većinu malih tvrtki i mnoge bi bankrotirale' – tvrdi McCain.
On i Sarah Palin često navode slučaj 'vodoinstalatera Joa', kao simbol gušenja privatne inicijative od strane države. Na svojim izbornim skupovima oni redovito ismijavaju izjavu Joa Bidena, dopredsjedničkog kandidata Demokratske stranke, koji je rekao da je plaćanje poreza 'izraz patriotizma'.
Bilo bi zanimljivo čuti što vi mislite o porezima? Jesu li – kako misle američki demorkati - porezi svojevrsna cijena koju plaćamo za život u civiliziranom društvu? Ili su porezi često – kako tvrde republikanci – neopravdani namet?
Pišite nam!
