ponedjeljak, 14.11.2011.
Reformirajući Balkan, Europa zaboravila vlastite reforme
Piše Bojan Klima
Hrvatska će 9. prosinca u Bruxellesu potpisati Sporazum o pristupanju Europskoj uniji. To čini u vremenu koje je njemačka kancelarka Angela Merkel nazvala 'najtežim od kraja Drugog svjetskog rata' – u jeku duboke dužničke krize u više zemalja euro-zone, za koju državnički vrh Unije, barem za sada, nema rješenje.
Možda to Hrvatska zaista čini u posljednji trenutak. Jer, kako piše agencija Reuters, 'proširenje' više nije na vrhu dnevnog reda Europske unije. Njezine će 'poluge utjecaja' na jugoistoku Europe – pogotovo u Srbiji - zbog toga oslabiti.
Mogućnost integracija u Europsku uniju posljednjih je dvadeset godina bila značajan motiv u provedbi teških reformi u državama bivše Jugoslavije. Tamošnja su tržišta i mediji danas slobodniji, zakon se više poštuje a manjine su zaštićenije – velikim dijelom baš zbog te 'mrkve' članstva u Uniji.
Kada Hrvatska sredinom 2013. konačno postane članica Europske unije ta će se asocijacija država vjerojatno dosta razlikovati od one kojoj je Zagreb prvotno poslao molbu za članstvo.
Da bi preživjela i ponovno bila uspješna, Europska će Unija morati provesti teške reforme.
Ostaje da se vidi hoće li njihova provedba biti brža i kvalitetnija od onih 'drž-nedaj' balkanskih reformi kojih smo svjedoci bili posljednjih desetak godina.
petak, 04.11.2011.
Dužnička kriza u Grčkoj i odgovor euro-zone - pouka za Hrvatsku
Piše Bojan Klima
Grčka dužnička kriza i europski odgovor na nju nude možda i neke pouke za Hrvatsku koja se sprema za članstvo u Europskoj uniji.
Kako piše poslovni analitičar New York Timesa, nakon ove krize 'iz korijena će se promijeniti priroda europske vlasti.' Ili će najveći dio kontinenta postati neka vrst federacije, sa zajedničkom fiskalnom politikom i znatnim sužavanjem državne suverenosti mnogih zemalja, ili će se pak cijeli projekt euro-jedinstva raspasti sa ozbiljnim gospodarskim i financijskim posljedicama za sve.
No, kako se čini, europske je čelnike ovaj tjedan najviše, zapravo, preplašila mogućnost izravne demokracije, odnosno referenduma o međunarodnom sanacijskom planu za Grčku, koji je najavio premijer George Papandreou.
Dobar dio Europe i svijeta bio je u šoku – 'kako se Papandreou uopće usudio to učiniti?'
Iako se grčki premijer pokazao kao nepouzdan partner za pregovore – referendum je najavio tek nakon što je sanacijski program nakon mukotrpnih pregovora u Bruxellesu bio usvojen – tko može prigovoriti ideji da bi se o budućoj drakonskoj štednji i rastu poreza možda ipak trebali izjasniti i oni koji će sve to osjetiti na svojoj koži, sami Grci?
Pod snažnim pritiskom europskih kolega, pogotovo predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyja i njemačke kancelarke Angele Merkel, premijer Papandreou je odustao od referenduma.
Europska je komisija prije tjedan dana navijestila da 'nema šanse' da se Grčka jednostrano povuče iz euro-zone. Nakon Papandreuove najave referenduma, Ateni su prijetili 'izbacivanjem' iz euro-zone.
Kako je napisala Janet Daley u britanskom Daily Telegraphu, jedna je suverena država tako svedena na 'status sličan sovjetskom satelitetu koji se mora podvrgnuti diktatu jačega'.
četvrtak, 27.10.2011.
Otpis polovine grčkog duga - 'dobivanje na vremenu'?
Piše Bojan Klima
Svjetske su burze pozitivno reagirale na sporazum iz Bruxellesa o otpisu polovine grčkog nacionalnog duga. Prema dogovoru, također će se ojačati europski fond za sanaciju prezaduženih članica a od komercijalnih se banaka traži da preuzmu veće gubitke od oproštenog dijela grčkog duga, kako ga ne bi snosili samo europski porezni obveznici.
Dnevnik Washington Post piše da je europska dužnička kriza 'sve samo ne gotova'. No, s malo sreće, zemlje euro-zone imaju sada šansu da rade na dugoročnijem rješavanju fiskalnih problema, 'bez straha da bi jedan pogrešni korak mogao značiti i kolaps zajedničke valute'. Ali, nastavlja komentator washingtonskog lista, ova će šansa brzo ishlapiti ako Europa ponovno počne 'muljati i odgađati' – što je do sada radila kada je u pitanju dužnička euro-kriza stara dvije godine.
Timothy Garton Ash u Los Angeles Timesu podsjeća da je to 'muljanje i odgađanje' zapravo u skladu s prirodom demokratskog postupka u svakoj od zemalja euro-zone:
Zemlja za zemljom, parlament za parlamentom, dižu svoj glas i poručuju: 'dovde i nikako dalje'. Ali, ono što Njemačka smatra da se 'mora', to Grčka misli da se 'ne može'. Ono što je Sarkozyju 'osnovno', to je Angel Merkel 'nemoguće'. Što je za Slovačku 'maksimum', za Španjolsku je 'minimum'. A dan za danom, kakofonija nacionalnih demokracija postaje žrtvom transnacionalne supersile – financijskih i inih tržišta.
Georges Ugeux piše u Huffington Postu da su europske vlade nakon dvije godine 'petljanja', na kraju, odlučile da restrukturiranje grčkog duga neće financirati one, već – prvenstveno – privatne banke, odnosno 'novac nekog drugog'. Neke su banke već upozorile da se od njih traži previše i da će zbog toga morati pooštriti svoju kreditnu politiku – što bi moglo dovesti do nove recesije.
petak, 14.10.2011.
Al Quds - izvoznik islamske "revolucije"
piše Žorž Crmarić
Ministar pravosudja Eric Holder izvjestio je Amerikance i svijet o osujećenom planu Teherana da likvidira saudijskog veleposlanika u Washingtonu. Nije prošao ni dan a da s više strana nisu izražene rezerve i sumničavost u tvrdnje o uroti al Quds-a (specijalna služba Islamske revolucionarne garde za operacije u inozemstvu).
Naravno, čuju se i validna pitanja, poput - zašto su planirali atentat na saudijskog, a ne, recimo, izraelskog ambasadora? Ili, kako to da Iranci nikad do sada nisu koristili ne-muslimanske egzekutore, a sada su pregovarali o angažiranju meksičke narko-mafije? Ili, zašto bi Teheranu, uz već postojeću izoliranost i tretman otpadnika, trebao još jedan međunarodno-pravni skandal? Ili, treba li - nakon promašaja u vezi s tvrdnjama o oružju masovnog uništenja u Iraku, žutog uranijskog "kolača" iz Nigera i nikad dokazanih veza al Qaide sa Saddamom Husseinom - bespogovorno vjerovati obavještajnim podacima?
Cijeli niz raznovsnih odgovora nudi se američkoj javnosti u otvorenim razgovorima o tim pitanjima u medijima. Ono na što bi, međutim, valjalo podsjetiti je i nekoliko podataka o al Qudsu - arapskom imenu Jeruzalema, po vjerskom značaju trećem po važnosti u Islamu (nakon Meke i Medine) - gradu u kojem se nalazi sveta džamija al-Aqsa, gradu koji - kako se u Islamskoj republici gotovo svakodnevno ponavlja - "muslimani svijeta trebaju osloboditi od cionističke okupacije".
Specijalne "Snage al-Qudsa (Niru-ye Qods)" osnovane su u vrijeme Iransko-iračkog rata 80-ih godina s isključivim zadatkom "izvoza islamske revolucije". Naravno, ime nije slučajno izabrano: nakon desetljeća ponavljanja iranskih šiita da je cilj islamske revolucije "oslobađanje" svetih mjesta u Iraku - Karbale i Najafa (što su irački šiiti i "uspjeli", zahvaljujući zbacivanju Saddama Husseina) - slijedi konačni cilj: oslobadanje al Qudsa (Jeruzalema).
U angažmanu diljem svijeta, uz obećanje o izbavljenju muslimana od jarma "cionizma, imperijalizma, tlačitelja i medunarodne arogancije" - kako se to već refrenski ponavlja u Islamskoj republici Iran - al Quds se do sada uvijek upuštao zajedno s nekom od svojih savezničkih organizacija, libanonskim Hezbollahom, palestinskim Hamasom, iračkom Al Dawom (čiji je čelnik Nuri al Maliki sada premijer Iraka)...Istina, službena vlada i njeni ministri nisu ni do sada bili direktno uključeni u operativne planove specijalnih snaga koje su odgovorne isključivo vrhovnom vjersko-političkom poglavaru ajatoli Ali Khameneiju (ranije Khomeiniju), ali je za pretpostaviti da glavne smjernice imaju "blagoslov" i civilnih vlasti.
Unatoč razilaženjima i suparništvu koji - kako s razdaljine tvrde strani analitičari - postoje u vrhu iranske vlasti, ciljevi su isti: rušenje svih vladara muslimanskih država koji - kako tvrdi iranska teokracija - "služe interesima imperijalizma i cionizma," a na vrhu tog popisa je Saudijska Arabija. Možda se neki dio al-Qudsovih operativaca odlučio ubrzati ostvarivanje tog cilja, računajući da će likvidacija kralju Abdullahu vrlo bliskog veleposlanika Adela al-Jubeira - i to u srcu Amerike – biti velika reklama za iransku moć trans-kontinentalog djelovanja.
Ako je to zbilja bio slučaj, čini se da se Teheran još jednom preračunao.
srijeda, 05.10.2011.
Sindikati se pridružuju 'okupaciji' Wall Streeta
Piše Bojan Klima
Prosvjede u newyorškoj financijskoj četvrti danas su podržali neki od većih američkih sindikata. Na 75 američkih sveučilišnih campusa studenti su danas napustili nastavu u znak solidarnosti s prosvjedima na Manhattanu.
Prosvjedi pod imenom Occupy Wall Street traju od 17. rujna i prolaze manje-više bez incidenata i nasilja. Prosvjednici se bune protiv visoke nezaposlenosti, činjenice da je država javnim novcima spašavala banke koje su – preme njima – uzrokovale recesiju 2007. i 2008, te zbog učestalih sudskih ovrha i deložacija, zbog neplaćanja stambenog zajma.
Gerald McEntee, vođa sindikata AFSCME koji organizira zaposlene u lokalnoj upravi i ima milijun i 600 tisuća članova, je agenciji Reuters ovako objasnio razloge zbog kojeg prosvjeduje njegov sindikat: 'Naša je ekonomija upropastila toliko života, zatvorila toliko radnih mjesta i zbog toga su milijuni Amerikanaca danas bez doma a i bez nade. A sve zbog banaka koje se kockaju našom budućnošću.'
Glavni mediji nisu do sada poklanjali preveliku pozornost prosvjedima na Wall Streetu. Kada su i izvještavali o okupljanju u Parku Zuccotti na južnom Manhattanu, američki su mediji aktere najčešće opisivali ili kao dobrodušne naivce ili kao profesionalne bundžije. Nicholas Kristof, novinar New York Timesa koji je proljetos izvještavao s nemira u arapskim zemljama, preporučio je 'okupatorima Wall Streeta' da na realističan definiraju što žele i da izaberu vođe. To bi, smatra Kristoff, vodilo boljem i objektivnijem medijskom izvještavanju, a i većem utjecaju ovog pokreta na američkoj političkoj sceni.
Na Internet stranicama OccupyWallStreet definirano je 13 zahtjeva.
Među njima su i ovi biseri:
Trenutačno opraštanje svih dugova, i u Americi i u inozemstvu.
Ukidanje slobodne trgovine.
Ukidanje državnih granica tako da svatko može živjeti i raditi gdje god želi.
Možda će dolazak sindikalista u Park Zuccotti unijeti izvjesnu dozu realizma.
Jer, ovi ciljevi 'pohlepni' Wall Street neće uplašiti, već samo razveseliti.
petak, 30.09.2011.
Latinoamerikanci postaju 'Anglosi'
Piše Bojan Klima
Američki mediji a često i demografi posljednjih godina predviđaju da će bijelci u dogledno vrijeme, negdje do 2050., u Sjedinjenim Državama postati manjina.
Međutim, podaci iz prošlogodišnjeg popisa stanovništva pokazuju da sve ovisi o tome kako se definira pojam rase. A to pri popisu stanovništva čini, često i potpuno nesvjesno, svaki građanin za sebe.
U američkom društvu postoji neformalni konsenzus o tri glavne rasne skupine – koje se kolokvijalno nazivaju 'Black', 'White' i 'Hispanic'. Međutim, u popisu stanovništva iz 2010. dobar dio 'hispanika' – građana latino-američkog podrijetla – odlučio se deklarirati bijelcima.
Zapravo, rast broja bijelaca u Sjedinjenim Državama u posljednjem desetljeću uvelike se pripisuje rastu latino-američke zajednice. U odnosu na 2000. godinu, broj bijelaca u SAD se povećao za 14. milijuna, za 6.5 posto, i njih sada u Sjedinjenim Državama živi oko 231 milijun.
Za dobar dio tog rasta , oko 74 posto, 'zaslužna' je latino-američka zajednica, koja se – zahvaljujući nizu društvenih, ekonomskih i kulturnih čimbenika – sve više identificira s većinskom, bjelačkom populacijom.
Iskustvo latino-amerikanaca u Sjedinjenim Državama slično je iskustvu Iraca, Talijana i Židova, etničkih grupa koje su - na početku svoje 'američke Odiseje' - također bile smatrane posebnim 'rasama', a danas su - 'Anglosi'.
petak, 23.09.2011.
Palestina na East Riveru
Piše Bojan Klima
Palestinci su danas Ujedinjenim narodima podnijeli zahtjev za punopravnim članstvom u svjetskoj organizaciji. Sjedinjene su Države najavile da će vetom u Vijeću sigurnosti blokirati taj zahtjev. Washington smatra da se palestinska država može uspostaviti jedino putem izravnih pregovora Izraela i Palestinaca, u okviru mirovnog procesa.
Palestinski pokušaj proglašenja državnosti kroz proceduru u Ujedinjenim narodima pozorno prate i dvije američke etničke zajednice, židovska i arapska. Njihov angažman na tom planu primjer je kako američka vanjska politika ponekad postaje element 'domaće' političke scene. I arapska i židovska zajednica u pravilu glasaju za Demokratsku stranku, ali ankete pokazuju da su američki Židovi – ili barem jedan dio njih – razočarani navodno odveć mlakom podrškom predsjednika Obame Izraelu. Oporbeni republikanci zato nastoje 'preoteti' demokratima barem dio glasova u toj zajednici, poznatoj po angažmanu, dobroj organiziranosti i općem interesu za politiku.
Što je u temeljima američke podrške Izraelu? Angažman raznih američkih dijaspora – kojih u Sjedinjenim Državama ima iz doslovce cijelog svijeta - vrlo je važan. No, moglo bi se reći da bi Amerika, vjerojatno, podržala Izrael kada u njoj ne bi živio niti jedan Židov.
Zbog čega? Zbog toga što je Izrael, po određenim vrijednostima – političkim, društvenim, kulturnim i ekonomskim – Americi bliži od ostalih zemalja na Srednjem istoku.
I nije tako samo u slučaju Izraela. Iako ne treba zanemariti i druge, geo-političke i strateške interese, te vrijednosti možemo naći i u temelju američkog savezništva s Južnom Korejom, s Tajvanom, s hladnoratovskom Zapadnom Njemačkom, pa konačno, i u američkom partnerstvu sa Sarajevom i Zagrebom u ratu prije dvadeset godina.
U tim prijeporima, Washington je našao partnera u zemlji koja – u danom kontekstu - zastupa ideje otvorenog društva: demokracije, tržišta i poštivanja prava manjina. Prema međunarodnim kriterijima, Izrael je jedino slobodno, demokratsko društvo u regiji. Palestina će to vjerojatno jednog dana također biti, ali će svoju državnost – kako se čini - morati 'izboriti' na terenu, u izravnim pregovorima sa svojim susjedom.
četvrtak, 15.09.2011.
'Država' kriva za sve, dok ne zagusti
Piše Bojan Klima
Amerika se ponovno podsjetila posljedica recesije iz 2007. i 2008. prije nekoliko dana, kada su objavljeni podaci Ureda za popis stanovništva o siromaštvu u Sjedinjenim Državama. 2010. u siromaštvu je živjelo više od 46 milijuna Amerikanaca, oko 15 posto stanovništva. Kada su u pitanju najmlađi Amerikanci, prema podacima Ureda za popis stanovništva prošle je godine u siromaštvu živjelo više od petine djece. Gotovo 50 milijuna Amerikanaca nema zdravstveno osiguranje.
To su zabrinjavajući podaci u trenutku kada je ekonomski rast anemičan, stopa nezaposlenosti razmjerno visoka a obje stranke najavljuju drastične mjere državne štednje. Ona obično pogađa javne programe koji pomažu siromašnima – socijalnu pomoć, naknade za nezaposlene, dječje doplatke, bonove za hranu te državno zdravstveno osiguranje za najsiromašnije.
Nekoliko republikanskih političara koji se natječu za predsjedničku nominaciju svoje stranke prošlih je tjedana često citiralo Johna Kennedyja koji je prije više od pedeset godina rekao da je 'zapošljavanje najbolja socijalna politika'.
Međutim, u situaciji kada oko 25 milijuna Amerikanaca ili traži posao ili ga ima ali samo na ograničeno radno vrijeme, postaje očigledna važnost mjera socijalne politike – bez kojih bi siromašnih bilo i više. Kako piše New York Times, podaci Ureza za popis stanovništva pokazuju da je samo porezna olakšica za ljude s niskim prihodima od siromaštva 'spasila' nekih 3 milijuna Amerikanaca, a državni bonovi za hranu i do 3 i pol milijuna. Isto se može reći i za državno mirovinsko osiguranje te naknade za nezaposlene. Da njih nema – procjenjuje Ured za popis stanovništva – siromašnih bi bilo 17 milijuna više.
Američka javnost s razlogom kritizira državnu rastrošnost i rasipanje novca na mnogim područjima. No, na određenim područjima – na primjer, kada je riječ o pomoći siromašnima, nezaposlenima, ljudima starije dobi i djeci – državu nitko ne može zamijeniti.
petak, 09.09.2011.
Rat - najslabija poluga u obrani od terorizma
Piše Bojan Klima
Jedna je američka anketa ovih dana pitala građane koja su sredstva u borbi protiv terorizma u posljednjih deset godina bila efikasna a koja nisu. Ratovi u Afganistanu i Iraku ocijenjeni su kao najmanje efikasne poluge u obrani od terorista.
Mjere kao što su povećana sigurnost na aerodromima ili odluka da se osnuje Ministarstvo domovinske sigurnosti podržalo je sedamdeset posto ili više ispitanika ankete lista Washington Post i mreže ABC, razvrstanih u kategorije 'demokrati', 'republikanci' i 'neovisni'.
Međutim, kada su u pitanju invazije na Afganistan i Irak – koje su bile pokrenute kao izravni odgovor na terorističke napade na New York i Washington – američka je javnost vrlo podijeljena . Jedva polovica ispitanika – 52 posto – smatra da je misija u Afganistanu zaslužna za smanjenje terorističke prijetnje. 46 posto smatra da nije. Reakcija na rat u Iraku još je negativnija – 53 posto smatra da ova misija nije bila učinkovita kada je riječ o smanjenju terorističke prijetnje po Ameriku, dok 46 posto smatra suprotno.
Rat u Iraku posebno polarizira Amerikance – dvostruko je više onih koji ga smatraju 'izrazito neefikasnim' u borbi protiv terorizma od onih koji ga smatraju 'izrazito efikasnim'. Ali 71 posto ispitanika koji se smatraju 'republikancima' smatra da je ova misija bila uspješna – dok tako misli samo 32 posto demokrata te 43 posto ispitanika koji su 'neovisni'.
Misija u Afganistanu manje je politizirani rat. 'Efikasnim' sredstvom u borbi protiv terorizma smatraju ga neznatne većine republikanaca i neovisnih, te nešto manje od polovice demokrata. Što se tiče podjele po spolu, muškarci su znatno skloniji ratove u Afganistanu i Iraku smatrati 'efikasnim sredstvima' nego što je to slučaj kod žena.
U usporedbi s otvorenim ratom, američka javnost ima više povjerenja u druge mjere u borbi protiv terorizma. To se posebno odnosi na pojačanu javnu sigurnost, pogotovo na prometnim čvorištima, te na ciljane vojno-obavještajne udare po terorističkim metama. 84 posto ispitanika smatra da su mjere sigurnosti na aerodromima i državnim objektima efikasan način obrane. 77 posto ispitanika smatra da su elektronsko prisluškivanje i druge tehnike obavještajnog praćenja osumnjičenika za terorizam također bile efikasne mjere obrane. Likvidacija Osame bin Ladena također je Ameriku učinila sigurnijom – 46 posto ispitanika smatra da je to bila 'vrlo efikasna' anti-teroristička mjera, dok 77 posto smatra da je bila 'efikasna'. 76 posto ispitanika podržava praksu zračnih udara bespilotnim letjelicama po lokacijama u Pakistanu i Jemenu, za koje se smatra da ih koriste teroristi.
Gledajući ukupno, anketa pokazuje da su republikanci – u odnosu na demokrate i neovisne - skloniji sve poduzete anti-terorističke mjere smatrati 'efikasnima'. To posebno dolazi do izražaja kada je riječ o najkontroverznijoj od njih – elektronskom prisluškivanju telefonskih razgovora. Taj program administracije Georgea W. Busha pozitivno je ocijenilo 93 posto anketiranih republikanaca.
petak, 02.09.2011.
Nije moglo u srijedu; može u četvrtak
Piše Bojan Klima
Predsjednik Obama želio je održati govor na temu zapošljavanja na zajedničkom zasjedanju oba doma Kongresa slijedeću srijedu, pred televizijskim kamerama. Međutim, predsjedatelj Zastupničkog doma John Boehner je to odbio - rekao je da predsjednik u tom terminu – odnosno tog dana - to ne može učiniti, ‘zbog kongresnog dnevnog reda i potreba osiguranja’.
Umjesto toga, Boehner je predložio da ¸predsjednik Obama govor odgodi za jedan dan, za četvrtak.
Nakon dosta natezanja, Bijela kuća je popustila i pristala na Boehnerov prijedlog.
Srijeda sljedeći tjedan nije odgovarala republikancima zato što njihovi predsjednički kandidati imaju debatu u udarnom televizijskom terminu, istom onom koji želi Bijela kuća za predsjednikov govor. No u četvrtak - kad će govor biti održan - igra se prva utakmica sezone profesionalne lige američkog nogometa. Budući da se radi o najpopularnijem sportu u Americi, pitanje je koliko će Amerikanaca gledati utakmicu, a koliko, pak, predsjednikov govor.
Američki predsjednici obično se obraćaju zajedničkom zasjedanju oba doma Kongresa u slučaju rata ili izvanrednih prilika. Predsjednik Bush sazvao je takav govor nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. godine, a predsjednici Clinton i Obama kako bi izvršili pritisak za provođenje reforme zdravstva. Inače, zapošljavanje je pitanje koje trenutno dominira političkom scenom a tako će biti i u sljedećoj predsjedničkoj izbornoj kampanji. Službeno, gotovo 14 milijuna Amerikanaca je nezaposleno no ekonomisti kažu da je stvarni broj gotovo dvostruko veći.
Termin ovakvih, izvanrednih, predsjedničkih obraćanja Kongresu i naciji u prošlosti su Bijela kuća i čelništvo Kongresa prvo neformalno ugovorili, a tek potom se on objavio.
Činjenica da je takva praksa prvi put izostala govori o užarenoj političkoj, odnosno izpolitiziranoj atmosferi u Washingtonu.
