Godine

Kad su Leonarda da Vincija pitali koliko ima godina one je odgovarao: "Osam" ili "Deset"
Kad bi se čudili suprotnosti između umjetnikova odgovora i njegove duge, sijede brade, on bi im objašnjavao:
- "Ja brojim samo one godine koje su mi, pretpostavljam, još preostale za življenje, prošle mi pripadaju jednako kao i novac koji sam potrošio."

BOŽIĆNI KOLAČ

Stari župnik Marko sjedio je zavaljen u svoj naslonjač i promatrao gomile čestitaka i pisama pred sobom na stolu. Pisali su mi i znani i neznani. Javili su mu se i najbliži prijatelji, ali i oni za koje je mislio da su ga već posve zaboravili.
Božić je doista blaženo vrijeme. Nekako je lakše započeti godinu kada se zna da pri njezinu kraju čeka Božić, koji sve čini jednostavnim i razumljivim i, na neki neizrecivo topao način, tajnovitim.
Dok je promatrao čestitke i pisma, starom župniku iziđe pred oči lik njegova prijatelja Pavla. Njegove čestitke ove godine nije bilo niti će je više ikada biti. Pavao je već prošao svoj put od Božića do Velikog petka, a , Marko je to pouzdano znao, i do Uskrsa.
U Markovu životu sve ih je više bilo "s one strane" i, dok je sada sjedio samotan i tih, s mnogo blagosti redala su se kroz njega tolika draga imena i lica.
Sjećanja njegovu samoću učine dubljom i težom.

Prije manje od sat vremena još je stajao za oltarom i blagoslivljao ljude koji su u ovu božićnu večer napučili crkvu, posvetili je svojom radošću i pjesmom, a potom posvećeni mirom pošli svojim domovima.
Stari se župnik pri pomisli na netom završenu misu nasmiješi. Bio je svjestan da je propovijedao vrlo nadahnuto. Dok je govorio, osjećao kako su svi izišli pred vrata svojeg srca i kako nijedna riječ ne pala na kamen ili kraj puta.

I inače stari je župnik Marko bio poznat po tome da je na ljude znao djelovati ne samo riječima nego i okolnostima u kojima ih je izgovarao.
- Kada čovjeku pripraviš dojmljiv događaj, neće zaboraviti ni riječ koja je tada rečena – govorio je.
Tako se njegovu svetom Nikoli nije mogli dogoditi da pred djecu dođe s bradom od vate, da mu se odlijepi sijeda obrva ili što slično tome.
Marko je posjedovao čitavu zbirku brada, brkova, starih kaputa i cipela kojima se koristio već prema potrebama trenutka. S vremena na vrijeme izvodio je s djecom, a i s odraslima različite igrokaze koje je znao i sam pisati.

I božićnoj večernici prethodila je brižna priprema. Svatko je već nekoliko dana prije znao što mu je činiti.
Gospođa Katarina, udovica, uslužna, ali i odrješita, brinula se o uređenju crkve, a posebno jaslica. Bila je prepuna zahtjeva, ali ni sebe nije štedjela. Ponajviše njezinom zaslugom o Božiću crkva je djelovala prisno i gotovo domaće.
Srednjoškolka Sanja tako je proživljeno pročitala čitanja da Marku poslije nje i nije bilo teško nadahnuto propovijedati.
Njezin je otac svojim dubokim i uznositim glasom otpjevao psalam onako kako to samo on zna.
Stari je župnik bio ponosan što se u njegovoj crkvi okupljaju tako divni ljudi. Katarina, Sanja i njezin otac… O, ne! Nisu oni bilo jedini. Bilo ih je još!

Naravno, bilo ih je i drukčijih. No, crkva je svakome otvorena. Marko uzdahne. Ni ovaj Božić nije mogao proći bez one Božene. Marko je o njoj jedva što znao. Znao je da živi sa svojom djevojčicom od oko tri godina i da, osim nje, nema nikoga svojeg. Doduše, ljudi su pričali… Ah, što su sve ljudi pričali!
Božena je za mise uvijek stajala posve sprijeda. Odjeća joj je bila jarkih, neskladnih boja. Glas joj je bio hrapav, a kada je pjevala, zbog nedostatka sluha, nepostojan i na mahove kreštav. Pogled joj je uvijek bio usmjeren prema oltaru, a to je Marka razdraživalo.

Stari župnik nemoćno odmahne rukom. Bio je posve sam. Kapelan je nakon mise odmah nekamo izišao, a sestre je ranije otpustio kako bi božićnu večer mogle provesti u svojem samostanu.
Svi su poslije mise otišli da u obitelji ili s prijateljima proslave ovaj dan. Samo je njemu, starom župniku Marku, nakon svečanog dana pripala neugledna večer.

- Kako bih volio vidjeti kako moji vjernici provode ovu večer – pomisli.
Sjedio je još neko vrijeme, sada već pomalo mrzovoljan, kada se iznenada dosjeti. S obnovljenim zadovoljstvom udari dlanom o naslon i pridigne se. No u isti se čas zavali natrag u naslonjač.
- Pa ja sam lud! – reče poluglasno.
Sjedio je još neko oklijevajući, a tada ga njegova ludost nadvlada.
- Idem – reče čvrstim glasom.

Ustane i pođe u sobicu u kojoj je čuvao opremu za svoje predstave i počne odabirati neke predmete.
Nakon nekog vremena stane pred zrcalo i u njemu ugleda nekog prosjaka. Urođenim pokretom maši se za džep, zastane pa se glasno nasmije.
- Baš si se dobro prerušio – reče sam sebi.
Izišao je pred kuću. Ulica je bila mračna i pusta. Odjednom više nije znao kamo da pođe.
- Ah, da – reče u sebi. – Samo da provirim kako moji provode ovu večer.
Promatrao je obiteljske kućice s vrtovima između kojih su se izdizala tri nebodera.
- Kako ove zgrade osamljuju ljude! – pomisli. – Život je u njima usitnjen. Bit će da su i ljudi.
Neki su prozori bili osvijetljeni električnim svjećicama, neki svjetlošću televizijskih ekrana, neki jarkom, a neki prigušenom svjetlošću. Među njima gubili su se, gotovo nevidljivi neosvijetljeni prozori. I kao da su svi prozori bili ravnodušni jedni prema drugima.
Stari se župnik strese od iznenadne hladnoće. Dosjeti se da u posljednjem od nebodera stanuju gospođa Katarina i Sanjina obitelj. Zaputi se prema njemu…

- Samo da privirim… Samo da osjetim nešto od njihovih života… - ponavljao je u sebi.
Gospođa Katarina stanovala je na posljednjem katu. Uspeo se do nje dizalom. Pred njezinim ga vratima prođe neki strah. Pogleda u svoje ruke kojima je u ime Gospodnje blagoslovio mnoge ljude, a koje će sada pružiti i za komad kruha i komad radosti. Duboko uzdahne i zazvoni.
Ubrzo do njega dopre šum sporih koraka gospođe Katarine.
- Tko je? – upita ona kroz zatvorena vrata.
Stari župnik Marko stigao je samo promucati nešto neodređeno prije nego što je ona otvorila vrata. Promotri ga i reče:
- Pričekajte malo.
Zatvori vrata i udalji se nekamo kroz stan. Vrati se kroz neko vrijeme i gurne starom župniku u ruke komad kruha i komad mesa umotane u ubrus.
- Niste odabrali baš najprikladnije vrijeme – promrmlja i zatvori vrata.
Dok je silazio niza stube do Sanjinog stana, s nelagodom u srcu utisne primljeni dar u džep svojeg kaputa.

Nesigurnom rukom zazvoni na zvonce Sanjinog stana. Sanja gotovo u trenu otvori vrata.
- Dobra večer – reče.
No, kad ga ugleda, oduševljenje naglo utrne u njezinim očima. Gledala ga je bez riječi.
- Tko je? – Začuje se glas njezina oca.
- Neki prosjak – reče Sanja.
- Dođi – pozva je otac. – Već smo svi kod stola.
- Ali tata… - zavapi Sanja.
- Ne gnjavi – vikne njezin otac. – Samo tebe čekamo.
Sanja tužnim očima pogleda prosjaka.
- Sretan vam Božić – reče dok je zatvarala vrata.

Marko je slomljen silazio niza stube. Nije očekivao ništa posebno, možda tek koju mrvu topline… više od nešto kruha i mesa i dva tužna oka. Ali, zapravo, ni to nije malo. I od toga se da živjeti.
Bio je sam sebi stran.
- Što hoće ovaj čovjek ovdje u ovu večer? – pitao je o sebi.

Uto se ugasne stubišna rasvjeta. Pođe dalje posve spora koraka. Rukom je pažljivo prelazio po zidu tražeći prekidač. Napokon naiđe na njega i pritisne ga, no neočekivano zazvoni. Stari se župnik ukoči.
- Samo da nikoga nema u stanu – pokuša se utješiti.
No, uto se s druge strane upali svjetlo i vrata se otvore. Pred njim je stajala Božena. Ona Božena!
- Dobra večer – reče ona.
Stari se župnik silno zbunio.
- Oprostite – reče – Tražio sam svjetlo pa sam slučajno zazvonio.
- Oh, ništa – reče Božena. Događa se to.
I, kad ga je malo bolje pogledala, reče:
- Vi ste sigurno gladni. Uđite da vam pripremim nešto za jelo.
- Ne bih htio smetati… - pokuša se izvući Marko.
- Ne možete smetati – reče Božena. – Dijete mi spava, a ja sam sama. Samo izvolite.
Marko neodlučno zakorači u stan.
-Bar je danas dan kada vrata moraju biti svakome otvorena – pokuša ga ohrabriti Božena.
- Da – potvrdi stari župnik nesigurnim glasom.
- Možda je u velikim zgradama najgore to što ima tako mnogo zatvorenih vrata… I što i ljudi postaju nalik na njih – pomisli u sebi.
- Znate – govorila je Božena dok mu je pripremala skromnu večeru – hrana nema ukusa kad je čovjek jede sam. Evo, napravila sam i božićni kolač… Nisam znala za koga. No, sada sam zadovoljna – reče i odreže mu poveći komad.

Stari župnik Marko sjedio je u kaputu na rubu stolca i jeo nespretnim pokretima. Navirala su mu mnoga pitanja, ali nijedno mu se nije činilo primjereno za ovu svetu večer. Ova mu se večera pričinjala kao posebna pobožnost. A i bila je upravo to.

Kad je nakon jednostavne večere i jednostavnog razgovora ustao, reče drhtavim glasom:
- Što da vam kažem?
- Ništa – reče Božena dobrim glasom. – Ja sam vam zahvalna za ovu lijepu večer.
- Bog vas blagoslovio – reče i čvrsto joj stisne ruku.
U njegove stare oči nakupiše se dječačke suze.

Slijedeće je nedjelje stari župnik propovijedao tiho i glasom punim povjerenja:
- Blago zaboravljenima, oni žive pred Božjim licem. Blago nevidljivima, oni su nastanjeni u Božjim očima. Blago prezrenima, oni su sveti u Božjem srcu.

A kad je čitava crkva pjevala, Marku je bilo tako ugodno slušati jedan nepostojan i na mahove kreštav glas koji je izricao jednostavno ljudsko srce.

S. Lice

Ako živim u besprijekorno lijepoj kući
sa svakom stvarčicom na svom mjestu,
ali u kojoj nema ljubavi,
ja sam kućepaziteljica – ne domaćica.

Ako imam vremena za čišćenje, poliranje i ukrašavanje
a nemam ljubavi,
moja djeca se uče čistoći – ne dobroti.

Ljubav ostavlja čišćenje prašine u potrazi za dječjim smijehom.
Ljubav se smije sićušnim otiscima prstiju
na svježe očišćenom prozoru.
Ljubav briše suze prije nego obriše
proliveno mlijeko.
Ljubav podigne dijete prije nego pokupi igračke.

Ljubav je dar kroz iskušenja.
Ljubav prekorava, prigovara i razumije.
Ljubav puže s bebom, tetura s mališanom,
Trči s djetetom, onda stoji postrani
da pusti mladost da ušeta u odraslost.

Ljubav je ključ koji otvara poruku budućnosti
dječjem srcu.
Nepoznati autor

Bogatstvo nekog čovjeka mjeri se stvarima kojih bi se mirne duše mogao odreći.
John Steinbeck

Lako ćemo naći prijatelja koji će nam pomoći.
Teže si zaslužimo one koji trebaju našu pomoć.
A. de Saint-Exupéry

Mi smo bar imali one snove koji se teško ostvare...
A snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede... Kad s tobom ostare...
Nije baš sve na kantaru... Čitavo čudo kupi lova
Ali snova nema piratiranih...
**
Onda su došle devedesete, tužne i nesretne... Opake...
Gospod je barut primirisao pa ladno zbrisao za oblake...
**
Danas se laž odvažila... A zadnja bagra kroji moral...

Onima kojima bi želio nešto objašnjavati i onako je sve jasno...
A onima koji bi od mene tražili objašnjenje i onako ne mogu ništa objasniti...

Al' suprotnost sušta,
sad u meni tuga koren pušta
a badnje veče prolazi.
**
Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
jesenju sonatu.
**
Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol
**
Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon...
Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton...
**
Ne pravi od tuge nauku...

Pitaju me da li verujem u bajke.
Ne, ja u njima učestvujem!

Da li da se izvinim?
Ne neću! Tri su razloga za to.
Prvo – nisam ništa zlo učinio i ne mogu se za to izviniti za ništa...
Drugo – Ne želim se izviniti za zlo koje su učinili drugi .
Treće – Ne mislim da jedno izvinjenje može popraviti učinjeno zlo

I lelujam u centru kao fenjer na vetru... Jesen protresa skut...
Ne vredi... Potrebno je bar dvoje da se ukrsti put...
**
Nema me više u tvojim molitvama,
više me putem ne prate.
A noć mi preti, ponoć i pusta tama,
kad me se samo dohvate
**
I sve si dalja, a sve mi bliža bivaš,
kao da opet počinje...
**
Ljubav je igra u kojoj često ne pali blef,
srce se otvara teže nego najbolji sef.

Kada srce pali kasnije
servis ne priznaje, nema garancije
ali nema ni rok trajanja
sta je tu je, nema kajanja
eeeh...
**
I sve su vile, sve su kraljice.
I sve su nevažne naspram nje...
**
voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu,
to ne bira pamet nego srce...
**
O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.

Dodji, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, čudo moje.

Ko nije drvo razumeo prvo,
pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio...

I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.

Al' marim ja,
to su samo kapi vremena
prosute k'o šaka semena
po širokoj njivi Gospodnjoj.
**
I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.
**
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...
**
A ja, ja se kockam sa prevarantom životom,
iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca.
I stariji mi kažu:"Sad si u pravom dobu!"
A u ulici Jovana Cvijića rastu druga deca.

Al vidiš, neko to odgore vidi sve,
povlači te konce, igra se.
Postavi na svoje mesto svako dobro,
zlo još pre - sve vide oči sudbine.
**
O Bože, ti valjda znaš šta radiš,
ti imaš bolji pregled, legendo,
ali iz našeg tupog ugla izgleda gusto.
O Bože, nije da kukam da nas vadiš,
Zapelo je negde treba nam tip sa iskustvom.
**
Bog je katkad pravi šeret...
Na strmini doda teret...
I potura Nedohvatno da se dohvati...

Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna.
Ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al' još se ne dam i još me ima.

Moja je majka sad među anđelima.
Nama je samo bila posuđena. Ponovno je vraćena tamo gde je njeno mesto.

... i ja se pitam sada:
ko je domaćin a ko je bio gost?
**
Na povratku dočekat će nas neka rampa, i neki čovek u uniformi i pitat će nas: Gde ste to vi bili, i što ste radili?
-“Bili smo kod svojih “ odgovorit ćemo!

Ne dajte se barbarima mili moji, ne dajte se, kad niste do sada...

"Samo srcem se dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo."
A. de Saint-Exupéry

Prosjaka sretoh
Bio je slijep
Al´ reče: "Sinko, život je lijep!"
Zbunih se malko- "Zar zbilja lijep?"
"Vidjet ćeš sinko, kad budeš – slijep!"

G. Krkelc

POZIV DRAGOM ISUSU

O Isuse, kako bih volio kada bi se
udostojo da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš ući.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,
o svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare.
I kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

Nikola Šop

Ali, sutra je novi dan i veselim se zbog toga! Barem ponešto ću uspjeti nadoknaditi.

U Poljskoj, kažu, živi običaj da se za nedjeljnim obiteljskim stolom postavi jedno mjesto više.
Stoji prazno.
I čeka iznenadnog gosta.
Da se, tko god naišao, osjeća očekivanim i dobrodošlim.

Stavovi su zarazni. Je li tvoj stav vrijedan toliko da se netko njime zarazi?