Na litici, kao da grli bijes mora smirujući njegovu naglost, uspravan i neobičan za sve što ga okružuje, stražari stari svjetionik.
Poput kucaja umornog srca inati se mrklini noći.
I baš kad pomislimo da je preumoran za novi dah života pretvoren u svijetlo, kad se prestrašimo da je umro, zašutio, da ne može više, on opet bljesne. More dobije novu boju života i noć se na tren prepadne i ustukne.
A koliko li radosti donese umornom oku i zalutalom pogledu mornarevu. Zna svjetionik to predobno. Siguran je da svaki treptaj njegova oka može biti i jest poklon života. Nekome i nekad.
I tisuće bespotrebnih bljeskova vrijede onoga jednoga koji nosi spas.
Ne zna on imena onih u čiju je dušu ulio sigurnost kopna i utočište luke.
I ne razmišlja o nezahvalnosti. Njegovo je da svijetli. Inače bi bio smiješan i besmislen.
Ali ipak, ulja u njegovu svjetiljku i snage u njegovo srce nadolije i brod koji je prošao pored njega. Jer, i svjetionik treba nekoga tko će njemu posvijetliti i reći mu da je vrijedan i važan.
Tako se u uzburkanoj i mrkloj noći događa bliskost svjetionika i broda, oni se svijetlom pozdrave. Kao dva prijatelja koji razgovaraju pogledima.