16. prosinca – koncert Đorđa Balaševića, SC Gripe, Split
Četverosatni susret pjesme o ljubavi, ljudima, sjeti, životu i svemu što ga čini lijepim.
Stavljam neke od zajedno odpjevanih stihova, ali i neke koje nisu stigle stati u neprekidna 4 sata koncerta. Dodajem i neke rečenice i poruke...
Za početak...
Mi smo bar imali one snove koji se teško ostvare...
A snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede... Kad s tobom ostare...
Nije baš sve na kantaru... Čitavo čudo kupi lova
Ali snova nema piratiranih...
**
Onda su došle devedesete, tužne i nesretne... Opake...
Gospod je barut primirisao pa ladno zbrisao za oblake...
**
Danas se laž odvažila... A zadnja bagra kroji moral...
O objašnjavanju...
Onima kojima bi želio nešto objašnjavati i onako je sve jasno...
A onima koji bi od mene tražili objašnjenje i onako ne mogu ništa objasniti...
O sjeti...
Al' suprotnost sušta,
sad u meni tuga koren pušta
a badnje veče prolazi.
**
Hej, budi jaka ti,
najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
jesenju sonatu.
**
Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?
Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol
**
Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon...
Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton...
**
Ne pravi od tuge nauku...
O samom koncertu...
Pitaju me da li verujem u bajke.
Ne, ja u njima učestvujem!
O isprici...
Da li da se izvinim?
Ne neću! Tri su razloga za to.
Prvo – nisam ništa zlo učinio i ne mogu se za to izviniti za ništa...
Drugo – Ne želim se izviniti za zlo koje su učinili drugi .
Treće – Ne mislim da jedno izvinjenje može popraviti učinjeno zlo
.
O tužnim ljubavima...
I lelujam u centru kao fenjer na vetru... Jesen protresa skut...
Ne vredi... Potrebno je bar dvoje da se ukrsti put...
**
Nema me više u tvojim molitvama,
više me putem ne prate.
A noć mi preti, ponoć i pusta tama,
kad me se samo dohvate
**
I sve si dalja, a sve mi bliža bivaš,
kao da opet počinje...
**
Ljubav je igra u kojoj često ne pali blef,
srce se otvara teže nego najbolji sef.
O ljubavi...
Kada srce pali kasnije
servis ne priznaje, nema garancije
ali nema ni rok trajanja
sta je tu je, nema kajanja
eeeh...
**
I sve su vile, sve su kraljice.
I sve su nevažne naspram nje...
**
voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu,
to ne bira pamet nego srce...
**
O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.
Dodji, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, čudo moje.
O stvaranju...
Ko nije drvo razumeo prvo,
pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio...
I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
O najboljim godinama...
Al' marim ja,
to su samo kapi vremena
prosute k'o šaka semena
po širokoj njivi Gospodnjoj.
**
I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.
**
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...
**
A ja, ja se kockam sa prevarantom životom,
iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca.
I stariji mi kažu:"Sad si u pravom dobu!"
A u ulici Jovana Cvijića rastu druga deca.
O Bogu...
Al vidiš, neko to odgore vidi sve,
povlači te konce, igra se.
Postavi na svoje mesto svako dobro,
zlo još pre - sve vide oči sudbine.
**
O Bože, ti valjda znaš šta radiš,
ti imaš bolji pregled, legendo,
ali iz našeg tupog ugla izgleda gusto.
O Bože, nije da kukam da nas vadiš,
Zapelo je negde treba nam tip sa iskustvom.
**
Bog je katkad pravi šeret...
Na strmini doda teret...
I potura Nedohvatno da se dohvati...
O životu..
Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna.
Ja se ne bojim velike vode.
Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al' još se ne dam i još me ima.
O majci
Moja je majka sad među anđelima.
Nama je samo bila posuđena. Ponovno je vraćena tamo gde je njeno mesto.
Pred kraj...
... i ja se pitam sada:
ko je domaćin a ko je bio gost?
**
Na povratku dočekat će nas neka rampa, i neki čovek u uniformi i pitat će nas: Gde ste to vi bili, i što ste radili?
-“Bili smo kod svojih “ odgovorit ćemo!
Za kraj...
Ne dajte se barbarima mili moji, ne dajte se, kad niste do sada...