Kad bih mogao - možda ne bih vraćao vrijeme, ali bih rado vratio neke ljude. Nismo dovoljno bili zajedno, i imamo obilje propuštenoga…
Kad bih mogao - rado bih vratio malo razigranosti koja je obojila moje djetinstvo.
Moja sedma godina bila bi posvećena igri, a ne školi…
Kad bih mogao - poželio bih da mi moj stari profesor iz grčkoga održi još barem jedan školski sat...
Neke riječi ne bih kazao, vratiti ih ne mogu. Možda je cijena mrvica više mudrosti koju sam tako platio. Mnoštvo je i riječi koje sam trebao kazati a nisam stigao, ili se nisam dovoljno ohrabrio.
A opet, nekad bih umjesto govora šutio, a drugi put bih pjevao…
Neke sam prijatelje izgubio tako što sam ih prejako tražio, možda je trebalo jednostavno ostaviti otvorena vrata…
Manje bih jutara prespavao, susreti rose i prve zrake sunca daju čar cijelom danu…
Pokušao bih više vjerovati, a manje pitati. Više žalim zbog brzih riječi nego zbog poneke šutnje...
Pomalo zaboravljam što je to bezbrižna šetnja, htio bih se opet podsjetiti…
Kad bih mogao vratiti dane manje bih tražio neobično, više bih se zaljubio u obično i jednostavno. Tu su, znam, prave riznice lijepoga.
Poželio bih barem malo živjeti s mojom sekom koja spava među anđelima, ovako će nas netko trebati upoznavati...