geomir

ponedjeljak, 29.03.2021.

CVJETNICA

Jučer se u Crkvi slavilo “sjećanje” na dan kada je Isus u punom slavlju, “triumfalno”, dojahao u Jeruzalem na magarčevim leđima uz kliktanje mnoštva ljudi koji su ga proglašavali MESIJOM koji je došao u ime Gospodnje, polagavši pred njim svoje plašteve i palmine grane?

Opet mene Bart Ehrman natantaje da pišen o temi za koju nisan stručnjak, ali on mi neke stvari šapje pa ispada da san ja “pametan” kad sve to znan!!

Postavja se pitanje: Da li “sjećanje” iz gornje rečenice predstavja historijsku istinu!!???
To je sjajna priča; vrhunac Isusove službe, u određenom smislu.
Da li je doista postojao Triumfalni ulaz???



Nema razloga sumnjati da je Isus posljednji tjedan svog života proveo u Jeruzalemu isčekujući proslavu blagdana Pashe.
Taj blagdan Židovi slave i dan danas kao spomen na dan izlaska iz Egipatskog ropstva pod komandom Mojsija.
(Pogledati film “Deset zapovidi”, zabavnije nego čitati Stari Zavjet)
U Isusovo vrime svečani obrok, Pasha, da bi bio Bogu prihvatljiv, trebalo je izvesti u Jeruzalemu,
jer žrtvovanje janjeta je bilo valjano jedino ako je izvršeno u Hramu.
A Hram je bio u Jeruzalemu. I ljudi su u ovo doba, hrlili u Jeruzalem, pa tako i Isus.




Da li su Židovi tada, u Isusovo vrime, ovu slavu slavili samo iz razloga kao lijepo sjećanje na događaj od prije hiljadu godina
ili su možda mnogi Židovi isčekivali, nadali se, da će Bog, kao što je to učinio u prošlosti,
i sada osloboditi svoj napaćeni narod od sadašnje tiranije Rimskog carstva???

S druge strane rimski vladari Palestine veoma dobro su znali da su ovi dani posebno zapaljivi, jer su uvijek postojali grupe Židova koje su bile željne istjerati Rimljane iz Obećane Zemlje, ili da Bog to učini.



Poncije Pilat je obično boravio u svojoj vili na moru, no Pasha je bila doba godine kada je dolazio boraviti u Jeruzalemu,
naravno sa svojim vojnim trupama koje je postavljao okolo po gradu da bi u začetku ugušio nerede prije nego što bi izmakli kontroli.
Nije teško zamisliti da se Rimljani nisu baš osjećali “kao doma”.
Znali su da su okupatori i ako je masa ljudi pratila i klicala nekome HOSANA (spasi nas, pomozi!!) imenovala ga MESIJOM, sinom Davidovim, Kraljem Židovskim, što su rimski vojnici mogli misliti o tome???
Možda vojnici nisu znali što znači “hosana”, “mesija”, “sin Davidov”, “kralj Židovski”!!!???




Kako to da Isusa nisu odmah ćapili i odveli pred Pilata da mu presudi???
Ili je vjerojatnije da Isus NIJE ušao u Jeruzalem na tako triumfalan način.
To potvrđuje to da su ti isti ljudi, nekoliko dana kasnije, odbacili Isusa i tražili od Pilata da ga razapne,
a da pusti kriminalca Barabu!!!??? (Mk. 15. 1-15)

Ono o jahanju na magarcu i kod Mateja jahanju na dvije životinje (Mt. 21, 1-9) je pjesnička stvar
pa ću to ostaviti pjesnicima u originalu u komentaru!!
S @bartimejom sam već jednom o ovome raspravljao ne znajući da je to pjesnička stvar!!!



- 00:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 09.03.2021.

KRIŽNI PUT

@tigi započeo seriju postova o Isusovom križnom putu kako to Katolička Crkva propovijeda. To je dobro i pohvalno, jer pokazuje da ima nade za njega.
Trebalo bi da mu se i @bartimej pridruži. :-)))

Ja pak prihvaćam poneke njegove ljudske stavove koje je iznio do sada,
ali ipak, na izvorni KRIŽNI PUT prikazan u Evanđeljima,
mislim da bi trebalo moći gledati i malo iz drugačije perspektive.

Autorstvo Evanđelja Crkva pripisuje apostolima
Mateju i Ivanu (sin Zebedejev) te Marku, suradniku Petra i Luki, suradniku Pavla.
Historijski, takva tvrdnja nema čvrste osnove, pak znajući to, Evanđelja su ipak krštena drugačije, pa se zovu „po Mateju“, „po Marku“, „po Luki“ i „po Ivanu“.
Ne stoji da su autori Matej, Marko, Luka i Ivan.

Evanđelja su napisala četiri različita, anonimna čovjeka,
svaki sa svojim shvaćanjem i razumijevanjem Isusa.
Ne može se sva četiri Evanđelja spojiti u jedno. Onda je to TVOJE Evanđelje,
a ne ono što su stvarni autori, koji jesu da jesu, htjeli reći.

Isusov životopis opisan u Evanđeljima je nekompletan, jer je preskočen veliki dio njegovog života, a opisano samo njegovo rođenje i jedan detalj iz njegovog dječaštva te mnogo detaljnije opisane njegovih, recimo, 4 - 6 posljednjih godina života.
Znači li to da njegovo djetinjstvo, pubertet, teenages, jednom rječju -
adolescencija, nije bila dovoljno značajna ilitiga atraktivna da bi bila zabilježena?
Upitno, jer slika Isusa dvanaestogodišnjaka koju daje Luka to opovrgava. (Lk. 2, 42-52)


KRIŽNI PUT - po Katoličkoj Crkvi
1. Isusa osuđuju na smrt
2. Isus prima na se križ
3. Isus pada prvi put pod križem
4. Isus sreće svoju svetu Majku
5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
6. Veronika pruža Isusu rubac
7. Isus pada drugi put pod križem
8. Isus tješi jeruzalemske žene
9. Isus pada treći put pod križem
10. Isusa svlače
11. Isusa pribijaju na križ
12. Isus umire na križu
13. Isusa skidaju s križa
14. Isusa polažu u grob

Prema Evanđeljima Isusov „križni put“ izgleda malo drugačije.

1. postaja je u svim evanđeljima ista. Osuđen je na smrt pribijanjem na križ
što je bio rimski običaj za one koji su bili protudržavni element,
a to je očito bio Isus koji je, među ostalim, tvrdio da je on INRI ,
Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum (Isus Nazarećanin Kralj Židovski)
Sigurno ne bi bio suđen i osuđen zbog pripovidanja o ljubavi bratstvu i jedinstvu!
A ovako, s Pilatom nije bilo zahebancije!



2. postaja nije u skladu s evanđeljima, jer tamo ne stoji
da je Isus nosio križ do mjesta raspeća već tamo stoji: (Mt. 27, 31-33)
„Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt,
obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu.
Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ.
I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto,“



To isto piše i Marko i Luka. ( Mk.15, 20-21) ( Lk. 23, 26)

Ove činjenice navedene u Evanđeljima automatski anuliraju 3., 7. i 9. postaju.
Isus nije mogao padati pod križem ako ga nije nosio!
Također otpada i 5. postaja, jer Cirenac nije „pomogao Isusu nositi križ“,
već je bio prisiljen da ga nosi cijelim putem do mjesta raspeća.

Malo se komplicira stvar u Evanđelju,
jer po Ivanu pisac oponira prethodnu trojicu Evanđelista,
jer ne spominje Šimuna Cirenca već se kaže: (Iv. 19, 17)
„I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota.“



4. postaja također nije vjerodostojna,
jer u Evanđeljima se nigdje ne spominje Isusova Majka Marija,
da prati sina na putu do Golgote.
Kad je Isus uhvaćen i osuđen svih njegovih 12 učenika se razbježalo
i oni se nigdje ne spominju
u vremenskom intervalu od trenutka presude do izvršenja presude.
Matej spominje samo neke žene, poimenice (Mt. 27, 56)
„među njima Marija Magdalena i
Marija, Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih.“
Isto spominje i Marko (Mk. 25, 40)



Luka spominje „silno mnoštvo svijeta, napose žena,“
ali ne spominje njihova imena. (Lk. 23, 27)
I opet Evanđelje po Ivanu malo odskače, jer spominje majku Mariju,
kojoj se Isus obraća "Ženo", tek kad je Isus već razapet na križu.
(Iv. 19, 25)



6. postaja također nema oslonac u Evanđeljima,
jer se nikakva Veronika u Novom Zavjetu ne spominje.

8. postaja ima oslonac u Evanđelju po Luki (Lk. 23, 27 – 32)
gdje Isus govori tom „mnoštvu svijeta, napose ženama“.



10 postaja
„I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke.“ (Lk. 23, 34)
„Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove
bacivši za njih kocku - što će tko uzeti.“ (Mk. 15,24)
„A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku.“ (Mt. 27, 35)
U Evanđelju po Ivanu ova postaja je mrvicu šire obrazložena. (Iv. 19, 23-24)

11 postaja je nesporna. Isus je pribijen na križ i to je registrirano u sva četiri evanđelja.



12. postaja je također nesporna u smislu da je Isus umro.
Problematično je što je Isus izgovarao neposredno pred samu smrt.
Ispada da je svaki pisac Evanđelja zabilježio različite Isusove riječi,
dok je bio na križu neposredno pred smrt.
Pa tako nalazimo da Ivan kaže: (Iv. 19, 28 – 30)
„Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci:
"Ženo! Evo ti sina!"
Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!"
Potom reče: „Žedan sam!“ Dadoše mu da pije ocat.
Čim Isus uze ocat, reče: "Dovršeno je!" I prignuvši glavu, preda duh.
Ivan svjedoči taj odnos prema majci još jednom: (Iv. 2, 3-4)
"Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: "Vina nemaju."
Kaže joj Isus: "Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!"



Matej je zabilježio (Mt. 27, 46) Isus reče:
"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"
I ni riječi više od Isusa, a vrijeđahu ga prolaznici,
glavari svećenički i oni pored njega razapeti. (Mt. 27, 39-44)
I Marko potvrđuje Mateja, da su Isusove zadnje riječi bile: (Mk. 15, 34)
"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"
I Marko svjedoči da je Isus šutljiv, a vrijeđahu ga prolaznici,
glavari svećenički i oni pored njega razapeti. (Mk. 15, 27-32)

Luka pak bilježi da je Isus mnogo rječitiji
pa onima što mu uzimaju odjeću kaže: (Lk. 23)
34 "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!", a razbojniku na križu do njega:
43 "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"
i na samom kraju Isus povika iza glasa:
46 "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" i to rekavši izdahnu!



13. i 14. postaja su zapravo jedna te ista postaja i konzistentne su,
jer sva četiri Evanđelja navode Josipa iz Arimateje
koji je od Pilata dobio dozvolu da Isusa skine s križa i dostojno pokopa
pri čemu su mu asistirale prije spominjane žene, ne i majka Isusova.
Apostola, vjernih Isusovih pratioca, nema na vidiku.

I na kraju treba uzeti u obzir saznanje da Evanđelja nisu pisana
za vrijeme Isusovog života, već da su nastala 30 do 70 godina poslije Isusove smrti
na temelju usmene predaje o Isusu, o njegovom rođenju, životu i smrti.
Zato sve treba uzeti "cum grano salis"!

Tolerantni i svijesni kršćani znaju da izvještaji o Isusovom životu
opisani u Novom zavjetu nikada se nisu nazivali "povijest";
umjesto toga, oduvijek su bili poznati kao „evanđelja“ –
a to su „navještaji dobre vijesti“.

To su knjige koje su trebale objaviti vjerske "istine", a ne povijesne činjenice.
Za vjernike koji misle da se istina nužno mora temeljiti na povijesti,
to vjerojatno uopće neće biti "dobra vijest".
Ali za one koji imaju širu viziju, izdašnije uvažavanje književnosti
i potpuniji osjećaj teološkog značenja,
priča o Kristu i njegovom pojavljivanju na svijetu može se temeljiti
ne na onome što se stvarno dogodilo, već na onome što se stvarno dogodi
u životu onih koji vjeruju da priče poput ovih mogu prenijeti veću vjersku “istinu”.

- 11:08 - Komentari (34) - Isprintaj - #