Trnoviti report

Ideološki rat koji dijeli hrvatske građane ima svoje junake na obje strane. Jedan od najvećih junaka desne scene, tehnički je ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović. Tijekom posljednjih šest mjeseci između ostalog, ukinuo je vijeće za neprofitne medije, tiskano izdanje Zareza i smanjio proračun za kulturu na rekordno nizak postotak. No, još prije svega toga, Hasanbegović je dignuo uzbunu jednog dijela kulturnih djelatnika. Razlog tomu našao se u njegovim izjavama i radu. Kao povjesničar, relativizirao je Pavelićev NDH, koji je tvrdi „opterećen hipotekom poraza“. Antifašizam je prozvao floskulom, a u listu Nezavisna država Hrvatska čak je sam sebe proglasio sljedbenikom ustaša. Ubrzo su se stale i izvlačiti njegove fotografije iz prošlosti gdje je sudjelovao na prosvjedu protiv trga žrtava fašizma ili gdje se fotografirao sa kapom HOS-a, poznatih po svojim koketiranjima sa fašizmom.

S obzirom na već utvrđenu podjelu Hrvatske, dio vas će zaključiti da je sramota da je takva osoba bila na ovoj poziciji, a dio da se radi o najboljem ministru svih vremena. Međutim, nešto je veoma zanimljivo kod Hasanbegovića. Krajnje jednostavno, čovjek je kukavica. Bilo da je poručio novinarima da pročitaju njegov članak do kraja, da nikada nije surađivao s tim listom, ili nešto treće, svaka njegova izjava otkako je postao ministar pljuvačka je svakom iskrenom desničaru u Hrvatskoj. Predrag Raos bi rekao: „Ideje se mogu uništiti samo idejama“. Ali, kako možete za junaka svojih ideja i ideala imati čovjeka koji se istih srami poput siromašne obitelji? Prisjetite se zadnje takve situacije koja se dogodila na predstavljanju kipa Mire Barišića u Dragama. Tom prilikom, nekoliko njegovih obožavatelja se htjelo fotografirati s njim. Kako se moglo vidjeti po riječi u koju je umetnuto ušasto U, došli su iz Frankfurta na dotični događaj. Nakon što je slika procurila u javnost, Hasanbegović se branio kako nije vidio prikaz na zastavi i retorički upitao da li mislimo da je malouman. To doista je jedna od opcija uz pogrešnu dioptriju naočala ili besmisleno laganje. Njegova pozicija na slici, raspon zastave i količina ljudi omogućuju normalnom oku da primjeti njen sadržaj. Premda je kod Hasanbegovića najvjerojatnija ova treća opcija što se tiče fotografije, moramo se zapitati njegovo vlastito pitanje samo zato što se zapitao ovakvo pitanje. Jer je time isto pitanje i upitao svoje obožavatelje i pristaše, kojima većini takva fotografija uopće ne smeta.
Sramite se desničari i antikomunisti koji se bore protiv jugoslavenskih ostataka. Uzor vam je osoba koja tako opravdava svoj život. Pa on se srami svega za što se vi borite! Čak i ako samo laže zbog političke korektnosti, zar doista želite političara koji se takvim pravi? Ako već ratujete protiv liberalnih i antifašističkih politika, onda si i nađite za uzor i jednog takvog političara. Onog koji će sasvim smisleno definirati svoja mišljenja, stajati iza njih i biti pošteni zastupnik desnice u ideološkom ratu (Dakako, isti nedostaje i ljevici).

Uskoro će izbori i dolazak novih šefova. Većina ljudi je skeptična oko toga mogu li se donijeti pozitivne promjene. Vjerujte, promjene mogu sigurno, no upitno koliko dobre i koliko originalne, a ne već viđene.
Prisjetite se prosvjeda HND-a protiv sada tehničkog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića. Na njemu se našao jedan antiprosvjednik, nepoznati stariji čovjek. U svojih pet minuta medijskih izjava, ustvrdio je kako se svi prosvjednici žale zbog ukinutih sredstava koji su se uvijek dodjeljivali po principu sve našima, a sada je došao red na druge ljude. Doduše za te ljude jedna strana tvrdi da su nastojali ukinuti slobodu misli i govora. Ali, drugi će reći da su i oni prije to radili, no oni koji određene misli nemaju to nisu primijetili.
Demokracija treba biti konstanta vlastitih vrijednosti
Benjamin Barber bi rekao da je demokratizacija proces koji kada se proglasi okončanim, znači i kraj demokratske države. Samim time je veoma nepromišljeno od predsjednice reći da je u Hrvatskoj demokracija zrela. No, svatko demokraciju doživljava na različiti način. Promatrajući ljude, mogli bi zaključiti da u Hrvatskoj baš i ne shvaćaju što demokracija točno znači, ali znaju da bi to trebalo biti nešto dobro. No, to „Dobro“ povezuju sa svojim sustavom vrijednosti. Primjerice, Velimir Bujanec u svojoj emisiji, prilikom prezentacije filma Jakova Sedlara i revizije NDH-a. On je tada ustvrdio da je dolaskom Domoljubne koalicije ponovno u Hrvatsku nastupila demokracija i da se sada slobodno mogu otvarati tabu teme. Prethodno je optužio HRT pod Radmanovim vodstvom i sve mainstream medije da rade u službi jugoslavenskog naslijeđa. Međutim, prošlim izborima se pravednost okrenula naglavačke. Zločesta ljevica zamijenila se zločestom desnicom. HRT je poput Staljina od Hitlera saveznicima, najednom prešao na desniju stranu, jer takva je nova vlast. Jučerašnji „Lijevi“ mediji sada postaju žrtve, a Hrvatska je tonula u konzervativni ponor i klerikalizam. Ako ste mladi (i to vidljivo, vrlo mladi), vjerojatno ste se susretali upitate li neko škakljivo pitanje, ili imate neobičnu ideju, kako ste još mladi i ne shvaćate neke stvari. Onda vam ispričaju neku priču iz prošlosti koju će vam netko drugi opet opovrgnuti, a vi na kraju dana nikako ne možete znati istinu jer tada niste postojali. Za novinare, nema gorega nego kad se to dogodi s urednikom koji zbog svoje ideologije odbija suradnju s vama. Bez obzira, odbio li vam objaviti nešto ili vam čak dati i otkaz, kao što se dogodilo u nekoliko medija. Takve situacije najbolje demonstriraju problem našeg društva, a koji pogubno i obeshrabljujuće djeluje na mlade. Prestari ste i predugo ste bili u totalitarizmu. I odjednom ste se našli u demokraciji. Zbunjeni, kao da ne shvaćate što bi demokracija trebala biti, koristite je potpuno pogrešno. Ona za vas kao da je platforma za svađu je li bolji fašizam ili komunizam i pokušaj vraćanja jedne od tih opcija. Međutim, demokracija je politički sustav, oblik vladavine sa potpuno drukčijim vrijednostima od prošlih država na našem teritoriju.
Svatko zainteresiran za naše društvo, neizbježno je naletio na spomenute sukobe i ima mišljenje o tome. Ali koliko god važno bilo spoznati povijest, suludo je uvlačiti ju u demokratsku politiku i onda na njenom temelju tražiti podobne ljude. Podobni ljudi, naročito u medijima potrebni su vam kada težite doživotnoj vlasti. No, demokracija sama po sebi takve stvari ukida. Taj visoki politički paralelizam koji prilagođava medije svojoj melodiji, ne donosi nikome koristi, ali višestruko šteti novinarima. Javnost ne vjeruje medijskoj slici političara, osim u nekim slučajevima, a primarno političke intervencije i proizvode sve one negativne komentare na novinarstvo kao struku. No, najgore je što medijska korupcija počinje od medija. Primarno pokvarenih urednika koji si dopuštaju potkupljenje i klečanje pred političkim idejama i akterima. Nažalost, to je jako česta praksa, kojoj se ne nazire kraj.
Javnost, računaj na nas
Već danas na scenu lagano stupaju novinari rođeni 1996. Ljudi ih odmah uvlače u raspravu o NDH i Jugoslaviji. Ali zašto u tu raspravu nije uključena Austro-Ugarska? Ah, da, zato jer niste bili živi tada, kao što ni nove generacije nisu vidjele rata ili komunizma. Baš zato su oni novinari demokracije. Drugim riječima gospodo, oni trebaju pisati neucijenjene glave. A ukoliko se netko pogođen tekstom takvog novinara zapita za čiju stranu radi, odgovor je dvojak. Za sebe, jer uživa u tom poslu i za javnost koja treba ispitanu i dokazivu istinu, oblikovanu u medijski sadržaj sa prikazom svih strana koje se u pluralizmu mogu pojaviti. Takvi novinari ne prosvjeduju za jednu stranu. Oni traže slobodne informacijske tokove i profesionalno bavljenje svojom profesijom.
Premda mladi od starijih mogu mnogo toga naučiti u svemu, pa tako i u novinarstvu, što se tiče profesionalnosti, bolje da stariji uzmu za uzor rođene u sadašnjem sustavu. Njima je demokracija ipak malo bliža.

Dolazak Leopolda Mandića u Hrvatsku, za mnoge vjernike Hrvatske bio je velik i radostan događaj. Ipak, koliko sam se sam uspio uvjeriti, ateistička i agnostička populacija Hrvatske nije bila baš oduševljena ovim događajem. Neki od njih, s malo više medijskog utjecaja, dotakli su se kritiziranja ovoga događaja, navukavši na sebe bijes dobrog dijela javnosti. I to ne potpuno neosnovano, s obzirom da su optužili vjernike za nekrofilske orgije što naprosto nije točno. Navodno, nekrofilija je ritual crnih misa, a ne katoličkih, budimo precizni. Kako bi na neki način obranio opozicijska stajališta o ovom događaju, ja ću vam ovim putem dati svoju kritiku događaja pozivajući se na neke nezgodne događaje.

Ovim činom, crkva se pokazala bezobraznom licemjernom institucijom bez imalo dosljednosti samoj sebi. Vratimo se u 2010. godinu kako bi argumentirao ovu optužbu. Tada je u Hrvatsku došla izložba Bodies revealed, koja je izlagala 21 tijelo i 250 organa svojim posjetiteljima, sve u svrhu edukacije o našem vlastitom tijelu. Ipak, njena kontroverznost ju je pratila po cijelom svijetu. Premda su manji ogranci crkve gledali i blagonaklono na ovu izložbu, u medijima se prvenstveno slala poruka osude takve izložbe upravo zbog izloženih tijela. Ali zato kada se paradira okolo sa sarkofagom u kojem je tijelo sveca, to je sasvim u redu. Sveci predani kakvi jesu, ne moraju počivati u miru. Doduše, neću reći, nisam upoznat sa Mandićevom biografijom i možda je on doista htio da ga se tako vucara okolo, no ono što je sigurno, jest da su ljudi čiji su leševi bili u Bodies revealed izložbi, pismeno potvrdili da svoja tijela doniraju za tu svrhu, ali dušebrižnim crkvenjacima to valjda nije bilo dovoljno. Neću ništa dalje govoriti, samo otvoreno i kritički promislite o takvoj licemjernosti katoličke crkvene institucije.

Jebote, koji klišej za naslov. Ali istinit. Od trećeg mjeseca nisam koristio ovaj blog. Čak štoviše, iskreno, zaboravio sam da uopće postoji.

Događale su se brojne stvari, što dobre što loše. Pretpostavljam da vam je poznata situacija u Hrvatskoj. Novinarstvo propada i mislim da brojni ljudi (među njima i ja), počinju imati krajne pesimistične vizije budućnosti ovdje. A ubrzo će i izbori. Sada bi mogao iznijeti neke misli o tome, međutim, to sam uradio u jednom drugom komentaru, za koji još uvijek čekam da vidim hoće li se objaviti ili ne, na jednom malo relevatnijem mediju. U međuvremenu, prestao sam pisati za "Akademiju Art" jer su mi iz krajnje idiotskih razloga odbili objaviti jedan tekst. Već neko vrijeme me to dosta muči. Neovisno je li tekst remek djelo ili čista pizdarija, nebitno može li netko tko bi ga eventualno pročitao, nešto posebno važno shvatio, ja sam barem zahvaljujući tom tekstu nešto uvidio. Bolje rečeno, doživio sam na vlastitoj koži tu zatupljujuću cenzuru o kojoj se priča da hara našim javnim prostorom. Stoga, evo, još jednom posežem za propalim blogom, da izbacim taj škakljivi tekst. Ako ga netko i želi pročitati, neka izvoli. A ako se pitate što bi ovaj post trebao značiti, to je dobro pitanje. Nekakav uvod u taj tekst nakon toliko vremena, koji u biti govori možda nešto pomalo bezobrazno za ljude koji su pratili ovaj blog (ako je takvih bilo). Izvolite ono što nitko ne želi i uživajte u tome.

Nema čega nema na ovome svijetu, a da ljudi nisu podijeljeni oko mišljenja, katkada na razini sitne svađe, a u drugim prilikama na razini ratnog sukoba i potpunog otuđenja. Uz političke opcije (čak u nekim situacijama i povezano s njima), razilaženje ljudskih mišljenja s različitim posljedicama se najviše događaju oko religija, bilo zbog njenog nedostatka ili različitih verzija i teorija vjernika. Mislim da nije sada potrebno navoditi primjere toga, jer su prvo vrlo poznati, a drugo, zauzimaju previše prostora i već su dostatno razglabani. Najčešći pokušaj rješenja su dokazivanje, rasprave i istraživanja koja je vjera ona istinita i postoje valjda otkako i sama lepeza različitih vjerovanja. Eliminirajmo za potrebu ove rasprave ateiste, agnostike, ignostike i slične, koji su već ujedinjeni u svom nevjerovanju ili sumnji. Fokusirajmo se na same vjernike i kako njih pomiriti na sličnoj razini.

Dokazivanja da je jedna religija ispravna, do sada ne samo da nije uspjela pomiriti vjernike različitih kultura, već čak štoviše, čini se da su takvi pokušaji glavni uzrok netolerancije drugih i drugačijeg. Veoma blizu rješenju ove problematike, bio je papa Ivan Pavao II. On je 1986. godine u Asiz pozvao predstavnike različitih religija na zajedničku molitvu. Njih 70, molili su na različitim jezicima, ali sa istom težnjom, a to je mir. Za promjenu, religijska komunikacija nije bila svadljiva, nije bilo bitno dokazati da je jedna od brojnih teorija o Bogu istinita, već da se neovisno o tome, što je istina, koju je empirijski nemoguće dokazati s obzirom na ovu problematiku, dobre stvari mogu događati ako se trudimo na dobre stvari, koliko bi se inače trudili dokazivati da je naše vjerovanje u pravu. Otada u duhu Asiza, vjernici različitih religija u različitim gradovima diljem svijeta bivaju ujedinjeni. Iz priloženog u svijetu se vidi kako to nije riješilo problem religijske netrepljivosti, no čini se da je stigla najbliže tom cilju. Ali neće svi vjernici podržati ovu inicijativu.

Jedan od njih je i kršćanski fundamentalist Elvis Duspara, novinar i urednik jednog katoličkog mjesečnika koji je u nekoliko youtube videa, između ostalog i u „Duh Asiza je demon“, nastojao objasniti kako su takvi skupovi zlo. Zanemarimo li licemjernost da čovjek koji bi me najvjerojatnije prozvao Sotonom ukoliko kažem da je crkva nemoralna i zla kriminalna institucija, sada govori tako negativno o nečemu što je inicijativa tadašnjeg vrhovnog poglavara te iste crkve, nailazimo na apsurd u argumentaciji, koja kao da nema drugi cilj do nastaviti sve ono što je u pitanju različitih religija loše i ne pogoduje razvoju civilizacije. U videu se navode primjeri koji su u suprotnosti sa svetim pismom. Tako gospodin Duspara navodeći kako bi pravi međureligijski dijalog trebao izgledati, navodi primjere dvaju svetaca: Franje Asiza i Jeremije. Prepričava kako je Franjo Asiz došao jednom sultanu i rekao kako on vjeruje u Isusa Krista, sina Božjega i njegovo uskrsnuće, za razliku od sultanovih svećenika koji se s time ne slažu. Također, navodi da je sveti Franjo tada Sultanu predložio da on zajedno sa sultanovim svećenicima uđe u užarenu peć i da je u pravu onaj tko preživi. Zanimljivo s obzirom da je sam Isus u pustinji gdje ga je Sotona iskušavala rekao da „Ne iskušavaš Gospodina, Boga svojega“, što je prema ovoj priči sveti Franjo neupitno prekršio. Usto, ova priča i stavlja pod upitnik njegovu svetost. „Teško mi je zamisliti da bi on molio sa neprijateljima Isusa Krista“, tvrdi se nadalje u videu „Duh Asiza je demon“. Zar bi Isus koji cijelo vrijeme propagira ljubav i oprost imao neprijatelje sa kojima bi onima koji u njega vjeruju zabranio da se mole za mir, koji je ovome svijetu i više no potreban? I sultan sigurno nije zbog takve manijakalnosti razmišljao tko je pravi Bog, već jednostavno pustio fanatičnu osobu da prođe i napusti njegovu sultaniju. Sveti Ilija, drugi je primjer koji se navodi u tom videu. Opisan je događaj ovoga sveca koji je izazivao i rugao se Izabelinim svećenicima koji nisu uspjeli prizvati svojega Boga, te je on potom uspio stupiti u kontakt sa svojim Bogom i onda naredio ubijanje Izabelinih svećenika. Pravi pobožni čovjek koji poštuje Božje zapovijedi, a naročito onu: „Ne ubij“. Ma genijalno.

Onda, konačno, kod same multireligijske molitve, Duspara navodi problem što je nemoguće odgovoriti na pitanje, da ukoliko se njihova molitva za mir ostvari, čija je onda slava? Doista, čini se da bi se svi oni dosadašnji religijski sukobi tada mogli ponovno vratiti. Međutim, ovdje imamo problem sa današnjim pogrešnim shvaćanjem, što znači moliti se. Uzmimo hipotetski situaciju da tražite posao na koji je prijavljeno 20 ljudi, a otvorena su tri radna mjesta. Ako smo svi Božja djeca, koje Bog podjednako voli, ima li ikakve logike u tome da Bog udovolji vašoj molitvi i pobrine se da vi dobijete jedno od tih radnih mjesta, jer samim time automatski će biti zakinuti ostali sudionici natječaja? U svojemu originalnome konceptu, molitva nije, kao danas, verbalno pismo djedu Božičnjaku gdje vi navodite svoje želje i molbe u nadi da će se ostvariti. Zapravo, molitva je način komunikacije s Bogom u kojoj se Bogu iskazuje ljubav, poštovanje i zahvala da svijet i vaš život još uvijek postoje. Molitva je vjerniku, ponajviše u konceptu duha Asiza, sama po sebi mir, jer neće se netko valjda istovremeno svađati, tući ili nešto treće tijekom molitve. Molitva kao zamolba Bogu, ovdje ne igra ulogu, već to da si ujedinjen sa vjernicima, svojih ili drugačijih stavova svojom vjerom. A u ujedinjenu nema sukoba. Isto kao što nekome nedostaju noge kako bi ispunio nostalgiju za hodanjem, svijetu isto tako nedostaje ujedinjenje kako bi postigao mir. A za one koji u Boga vjeruju, rješavanje nemira putem prihvaćanja različitosti ljudi kojima je kako opet vjeruju, Bog dao slobodnu volju na svoju vlastitu sliku, treba biti svetinja i primarni cilj. U suprotnom, sve što djeluje antihumanistički je i protiv tog istog božanstva koje je sve to omogućilo. Makar to bio i napad na same nevjernike, koji upravo slobodnom voljom imaju pravo ne vjerovati, a opet mogu činiti dobrobit i korist društvu.

Oznake: društvo