Trnoviti report

14. i 15.2. 2015. godine, u prostorijama Privatne klasične gimnazije u Zagrebu u Harambašićevoj ulici, održala se yaoi i yuricon konvencija, drugi put u svojoj, nadamo se dugoj povijesti. Konvenciju je organizirao jedan od najpoznatijih hrvatskih cosplayera, Damyen Le Fay. Teme su bile vezane uz japansku pop kulturu, otaku supkulturu, ali i druge stvari o kojima nemate prilike slušati svaki dan, s naglaskom na "yaoi" i "yuri".

Yaoi je žanrovska vrsta mangi ili animea u kojoj su glavne teme ljubavi između muških likova, a yuri je ista definicija, samo sa ženskim likovima. Iako neupućeni ljudi često vjeruju kako čitanje ovakve literature znači da ste pripadnik LGBT zajednice, to ne mora nužno biti točno, isto kao što ni čitanje shotacon mangi (s temama ljubavi između muške djece i maloljetnih osoba), vas ne čini pedofilom. Upravo je to bila tema predavanja Christine Tomoe Kuran, inače voditeljice cjelokupnog programa. Osim što je objasnila kako se yaoi ali i drugi spomenuti tabu žanrovi ne promatraju kao pornografski sadržaj već kao umjetničko djelo, pa samim time nisu uvijek predmet nečijeg seksualnog interesa, također je objasnila i neke druge stvari kod ovih žanrova koji nisu onako kako izgledaju. Primjerice, silovanje, koje je prisutno u ovakvoj literaturi, metafora je za nekontroliranu strast i neobuzdanu ljubav (no, takve metafore ne potiču niti opravdavaju silovanje u stvarnome životu). Bilo je još brojnih predavanja, ali i ostalih događanja. Uz projekcije brojnih anime i animix filmova, imali ste i priliku da okušate svoje pucačke sposobnosti gađanjem CD-ova, disketa ili malih maketa tenkića iz airsoft pušaka, pod budnim okom i uputama Vjerana Rusa koji se airsoftom bavi već deset godina.

Konvenciju su svojim prisustvom počastili i sjajni cosplayeri u svojim cosplayima, a velika senzacija bila je posjeta Reike Arikawe, jedne od najpoznatijih svjetskih cosplayerica. Mnogi njeni obožavatelji su bili oduševljeni njezinom posjetu i nisu mogli dočekati priliku da zatraže njen autogram. Osobno, Reiki se posjet konvenciji veoma svidio, iako se dogodio lagani kulturni šok, kada su posjetitelji jednom prilikom izletjeli iz dvorane prije Reike koja je bila gošća, što je suprotno japanskom bontonu. No, nesporazum je ubrzo riješen, a ljudi su, u želji da kao pravi domaćini svojoj gošći boravak učine što ugodnijim (a i s obzirom da se većina njih deklarirala kao otaku, dakle kao obožavatelji japanske kulture, pa valjda samim time i japanskog bontona), počeli primjenjivati tu crticu pristojnosti i samim time naučili još ponešto o japanskoj kulturi. Sama Reika je na početku djelovala pomalo previše kapitalistički nastrojena i fokusirana na zaradu. Ljudi su mogli autogram i slikanje s njom dobiti jedino kupnjom njenih artikala, no idući dan je pokazala svoje pravo lice, u besplatnom organiziranom druženju gdje ste s njom mogli pričati o čemu god vas volja, a najviše su osim o Japanu općenito, pitali za savjete kako raditi što bolje cosplaye i ponešto o njenim osobnim počecima u dotičnom zanatu. Također je održala predavanje o stiliziranju perika. Osim Reike, konvenciju je svojim dolaskom uvećao i Akira, hrvatski dizajner ikemen odjeće. Održao je predavanje o šminki i metroseksualizmu, kako ga doživljavaju na istoku, a kako kod nas na zapadu (i da, puno ga bolje doživljavaju na istoku). Također, prve je večeri održao sjajan afterparty čiju su atmosferu podizale K-pop, J-rock i J-pop melodije. Jedan od zasigurno najboljih doživljaja, bila je prilika degustirati brojne japanske slatkiše i jestive artikle u maid caffeu, gdje su vas usluživali Borna Branilović i Lara Medaković. Iako u Zagrebu postoje specijalizirani dućani gdje možete kupiti japanske proizvode svaki dan, cjenik dotičnih dućana je poprilično visok, a na yaoiconu čiji su organizatori hranu kupili i uvezli direktno iz Japana, imali ste prilike kupiti za veoma jeftine cijene, od 5 do 20 kn. Ljudi su uistinu bili zadovoljni. Kako bi se bolje sporazumjeli s Reikom, ali i sa ostalima na japanskom, pobrinuo se Dominik Palenkaš, predsjednik Hrvatskog japanskog društva, koji je okupljenima objasnio kako na japanskom razgovarati sa osobom formalno, a kako prijateljski opušteno, a sve to iz vlastitog iskustva koje je u Japanu stekao prilikom izmjene studenata. Ili, ako ste se ikada zapitali kako se obraniti najbrže i najefikasnije, odgovore vam je spremio Jani Samrak, majstor drugog stupnja u Wing chunu, kineskoj uličnoj formi Kung Fua, a profesorica Iva Žegura, inače u Hrvatskoj psihologiji najpoznatija kao stručnjakinja za transrodnost i transeksualnost, govorila je upravo o dotičnoj temi i zapanjila ljude drugačijim definicijama nekih riječi na koje nismo navikli. Primjerice, vjerojatno smatrate kako su spol i rod jedno te isto, međutim, najgrublje rečeno, te dvije riječi se razlikuju po tome što je spol ono što imate u gaćama, a rod ono kako se vi osjećate u glavi.
Ukoliko predavanja nisu bila vaša stvar, mogli ste se komotno družiti s ostalim ljudima u sobi sa štandovima, gdje se malo kupovalo, a puno zabavljalo. Primjerice uz partije "Magic the gathering", "Net runnera" i mnogih drugih igara, a još jedno mjesto za druženje i pogotovo uživanjem u čarolijama UV žarulje, omogućio vam je Anatoliy Chernyavskiy, koji je uredio predivnu "sobu za meditaciju".

I za kraj, konvencija je održala brojna natjecanja. Bila su to natjecanja u pisanju fanfica (proznih priča čiji su likovi već dijelovi nekih poznatih djela), a prvo mjesto osvojio je Serge svojim djelom "Yaoi game: Enzai (falsly accused)". Marsela S. osvojila je prvo mjesto svojim fanart crtežom iz animea "Utan no prince sama". Oboje presretni svojom pobjedom, Marsela, kojoj je za crtež trebalo tri dana, rekla je kako nije očekivala pobjedu, ali da nikad nije prestala vjerovati u svoje crteže. Sponzori konvencije MMMphoto, koji su u svojim fotografijama ovjekovječili ovaj događaj, priredili su vlastito natjecanje u igranju videoigre "Beat Hazard". Igrati ste mogli u paru ili sami, a nagrada je bila vaša fotografija, kako sami kažu, najbolja fotografija ikada, koja će isprintana biti poštom dostavljena na vaša adresu. Svoju fotografiju nestrpljivo očekuju: Vjeran Rus i Denis Spahić, te Karlo Marđetko kao samostalni igrač. Ipak, najveću pažnju su plijenila dva cosplay natjecanja. U prvom, posjetitelji su sa 58 glasova, odlučili kako je cosplay Sinona iz "Sword art online 2" od Martine Barišić, najbolji. A u drugom natjecanju Reika je osobno ocijenila pobjednicu, Maju Haberle i njen cosplay Lizzie iz serijala "Black Butler. Iako Martinu pobjeda i nije posebno dojmila, jer kako sama kaže: "Ja cosplayam radi sebe i zabave. Volim cosplay i zabavno mi je posvetiti se izradi lika, a većinu svoje nagrade sam podijelila s prijateljicama (u pitanju su bile ekstenzije za kosu, lančić i privjesak)", Maja se ipak osjeća nešto više oduševljenijom time što je u cijelom moru odličnih cosplaya, Reika Arikawa izabrala upravo njezin kao najbolji. "Pošto sam tek nedavno počela cospayati nisam očekivala da ću odmah biti proglašena kao najboljom i još to od Reike, ali drago mi je da se to dogodilo i to me svakako potiče da nastavim cosplayat", rekla nam je Maja na završetku konvencije. Još jedna stvar kojom nas je Reika zapanjila, bilo je njezino sjajno pjevanje uvodne pjesme "Black rock Shootera" (iako joj je na početku malo falilo zraka, udahnuvši u kratkom instrumentalnom djelu, ostatak je naprosto rasturila) kao svoj završni pozdrav prije odlaska iz Hrvatske.

Ljudi su bili veoma zadovoljni, Organizatori su bili uistinu pristupačni, i u kojem god djelu djelu gimnazije se nalazili, uvijek bi vas netko obavijestio o svemu što se događa od predavanja ili projekcija i događaja općenito, kako ništa ne biste propustili. Osim sjajnog provoda, cijeli događaj je obilježila i edukacija, kako o istočnjačkoj kulturi, tako i o drugim stvarima (primjerice, predavanje profesorice Žegure).

Nakon što je prevalio svoje početke kao sitno prijateljsko druženje u vikendicama, sve do današnje forme male, ali opet briljatne konvencije koja razbija tabue, Yaoi i Yuricon uistinu treba, kao što smo i napomenuli na početku članka, imati dugu povijest i uistinu se nadamo da će je imati, da će se ponovno održati i da se neće, kako nažalost često zna biti sa mnogim dobrim stvarima, pokvariti, nego da će zadržati iste kvalitete kakve je imala do sada. A to su jednostavnost, susretljivost, educiranje i hrabrost za širenje otaku supkulture prema kojoj, iako nailazi na sve veću popularnost u Hrvatskoj i svijetu i dalje ima obilje predrasuda, ali i nepoznanica koje se upravo na ovakvim događajima razjašnjavaju.

Publika napeto gleda "Boku no piku"

detalj iz dotičnog animea

Look at all this food i can`t pronounce

Wing chun, par pokreta

BANG! dead
!
U društvu s Reikom

Reika s organizatorom konvencije, Damyenom Le Fayom (fotografija od MMMphoto)

Reika sa njoj osobno najboljom cosplayericom, Majom Haberle (fotografija od MMMphoto)

Martina Barišić, jedna od pobjednica cosplay natjecanja

Samo neki od brojnih gostiju (fotografija od MMMphoto)

Tko se od nas, ako ne danas, onda barem prije, kao dijete, nije radovao fašniku? Maskiramo se, odlazimo od vrata do vrata gdje nam udijele novce, slatkiše ili voće koje nam do doma već istrune. U zadnje je vrijeme sve popularnije maskiranje i za noć vještica. No, neki ljudi se maskiraju i na druge dane, koji nema veze s nekim običajima, nego zato što, eto tako su htjeli ili se dogovorili s prijateljima. Mogu se maskirati u što god žele, no veoma često riječ je o likovima iz popularne kulture koji se najčešće pojavljuju u stripovima, serijama ili videoigricama. Radi se o cosplayu, trendu koji je postao standardni dio mnogih konvencija znanstvene fantastike ili japanske kulture. Istražili smo ponešto o ovome rastućem hobiju koji i u Hrvatskoj dobiva sve veći značaj.
KRATKA POVIJEST COSPLAYA
Riječ "Cosplay" spoj je engleskih riječi: costume (kostim) i play (igra), dakle igra u kostimima, a skovao ju je japanski producent Studio Harda, Nobuyuki Takahashi, prilikom svoje posjete Worldconu 1984. godine u Los Angelesu, vidjevši brojne zamaskirane obožavatelje znanstvene fantastike. Vijest o novoj zanimaciji se veoma brzo proširila najprije Japanom, a potom i samim svijetom pretvorivši se u trend. Japan je postao veoma dominantan na tom području, postavši glavnim izvorom najnovijih cosplay trendova, posebno iz četvrti Harajuku. Amerika također ima veliki utjecaj svojom strip kulturom superheroja. Cosplay se dugo razvijao kako bi u svijetu došao do svoje današnje razine, a cijelo to vrijeme o njemu je bilo malo ili nimalo spomena u Hrvatskoj.
OPET ZAKINUTA HRVATSKA?
Ovisi o kutu gledanja. Cosplay je povezan sa znanstveno fantastičnim konvencijama. Iako je prošlo mnogo takvih događaja u Hrvatskoj bez cosplaya, to ipak znači da nismo toliko zaostali za SF trendovima samim time što imamo popriličnu povijest SF sajmova. SF sajmovi su se već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli događati na našim prostorima u galeriji studentskog centra, u organizaciji Zagrebačkog društva za znanstvenu fantastiku Sfera. Ubrzo su iz njih počele nastajati veće manifestacije na području Jugoslavije kao što je Yucon. Nakon preseljenja Sfere i Yucon konvencije u prostore kulturnog doma Pešćenice, održan je prvi Sferakon, inače najstarija i najveća konvecija na našim prostorima. Upravo se na njoj počeo razvijati cosplay u sitnim koracima kao što su maske koje su dijelile letke.
NAUČI ME SENPAI
Pronašavši gore navedene podatke putem interneta, zaključili smo kako ne bi bilo loše potražiti nekoga tko je upućeniji. I pronašli sam. Studentica šumarskog fakulteta u Zagrebu, inače aktivna u realizaciji brojnih sportskih događaja kao što su triatlon, trčanje i biciklizam i moj osobni Senpai (japanski izraz za mentora), Martina Barišić. Ni ona ne zna povijest cosplaya u Hrvatskoj, ali iz vlastitog iskustva nam je otkrila kako je izgledao njen prvi susret sa cosplayom. "I prije sam voljela maskirati se, ali pravi cosplay sam vidjela tek u prvom razredu srednje škole, prilikom posjeta Sferakonu. Tada je cosplay scena bila mala, svega par ljudi, a val cosplayera koje možete vidjeti danas pojavio se s Pandakonom prije dvije godine" rekla nam je Martina.
OPREMLJIVANJE
Nadalje smo u svome razgovoru sa Martinom, ali i još ponekim cosplayerima, počeli razgovarati, ne toliko o prošlosti, nego o sadašnjosti. Prvenstveno, kada pogledate fotografije cosplayera, čini vam se kako neki od njih doista potroše otprilike jednaki iznos kao i Bruce Wayne za svoj kostim i opremu batmana (ne onaj iz serije iz šezdesetih, nego onaj iz filmova Christophera Nolana), a s obzirom da sadašnje prilike u Hrvatskoj mogu pogubno utjecati na bilo koju vrstu hobija, upitao Martinu mogu li cosplayati i osobe slabijeg imovinskog stanja i kako. Na cosplay možete potrošiti 10 000 kuna, a možete i samo 500 kuna. Većinu stvari možete napraviti sami od stare odjeće pomoću šivaćeg stroja, ali možete i platiti tu uslugu u nekoj krojačnici, mada su moje narudžbe htjeli uzeti samo u Velikoj Gorici ili Dubravi. Postoje stvari i koje se jednostavno moraju kupiti, a putem nekoliko facebook grupa u kojima komuniciraju članovi cosplay zajednice, početnici dolaze po savjete kako nabaviti traženi predmet što jeftinije. Katkada netko čak i nudi nešto po pristojnoj cijeni, ali na pitanje: kako da nabavim nešto što jeftinije za svoj cosplay? Odgovor je najčešće E-bay.
ZA NJIH, TI SI SAMO FRIK
Može li poznata Jokerova fraza, replika na Batmanov rad i trud u Gothamu biti općenito mišljenje ljudi o cosplayerima? Bez sumnje jest da je nedavno tako i bilo. Martina nam je ukratko prepričala iskustva kada su je ljudi znali doslovno napadati prigovorima na njen izgled, a ni roditelji joj nisu bili presretni odabranom zanimacijom. Razgovarali smo i sa još nekoliko cosplayera, koji znaju osjetiti kako im se ljudi smiju iza leđa, a katkada se čak i deru: "Maškare!", za njima. Jedna od naših sugovornica, Iva Valenčić, poručuje svima koji joj se izrugivaju: "Voliš što voliš i to ne možeš promijeniti. Da svi volimo isto svijet bi bio dosadan. Ja ne tražim da ljudi rade isto što i ja i ne tražim da to što ja radim smatraš normalnim. Ja samo tražim da me prihvatiš takvim kakva jesam". No, ipak, s obzirom da je Zagreb glavni grad Hrvatske, za očekivati je kako se u njemu može naći obilje različitih mišljenja i stajališta. Veći je problem, smatra Jasna Jakoplić, još jedna od cosplayerica, u manjim gradićima i mjestima kao što je njena rodna Kutina gdje nije naišla na ljude koji vole cosplay i koja je tek dolaskom u Zagreb upoznala društvo sa istim interesima.
A kako su Martinine srednjoškolske kolege doživljavali cosplay? Martina nam na ovo pitanje nije mogla dati odgovor jer sve do njene mature, jako je malo ljudi znalo za njen hobi, a ti isti koji su znali, ipak su dijelili ista mišljenja kao i ona. Stoga smo proveli anketu po sadašnjim generacijama u jednoj srednjoj školi. Odgovori su bili raznovrsni, ali u svakom slučaju pozitivni i puni tolerancije koju svi priželjkuju. Evo par primjera:
Pitanje: Smatrate li cosplay čudnim?
Odgovori:
1.) Da, ali nemam ništa protiv njih i bilo bi mi draže kada bi ljudi bili puno otvoreniji prema tom sociološkom fenomenu. 2.) Ne i smatram da je sjajno kada se ljudi prepuste i na trenutak budu netko drugi.
Pitanje: Da li bi ikad sami probali cosplayat?
Odgovori:
1.) Ne.
2.)Been there, done that.
posebno zanimljivo je bilo otkrivenje jedne učenice kako ona diskretno skoro svaki dan cosplaya Harry Pottera, noseći šal i većinu odjeće kao u filmu. Inače, zanimljivo je napomenuti kako ta osoba ustvari crosplaya. Crosplay je oblik cosplaya u kojemu jedan spol glumi lik suprotnog spola.
Pitanje: Što mislite, zašto ljudi cosplayayu?
Odgovori:
1.) Pretpostavljam da ti ljudi ili žele privući pažnju na sebe ili su vrlo veliki fanovi pa idu toliko daleko da se maskiraju u svoje najdraže likove.
2.) zato što vole likove u koje se maskiraju, zato da bi pokazali da su fanovi određene serije, igre, filma, da bi na taj način odali počast svojem najdražem heroju (ili zlikovcu)... I možda da bi barem pomoću naizgled beznačajnog običnog kostima na jedan dan bili netko kome se dive i da bi pobjegli od svoje dosadne svakodnevnice kroz koju prolazi običan čovjek.
ISPOVIJED

A odgovori samih cosplayera? Slični su, ali ima par iznimaka. Primjerice, Martina ima veoma učestao razlog za svoj cosplay. „Iz poštovanja prema liku kojega glumim“. Martina je tijekom godina promijenila mnoštvo cosplaya i ima ih nekoliko i u sadašnjem vremenu, ali njoj trenutno najdraži jest cosplay Sinon, lika iz Sword art online. Međutim, Jasnin motiv u svemu tome je bio drugačiji.Ja baš ne poznajem najbolje te likove. „Moj razlog je zato što su lijepi i bude nam veselije tako umaskiranima i na taj način doprinosim grupi, kad već ne gledam anime“. rekla je Jasna time pokazujući kako je bitno samo pokazati volju. Nećete biti izbačeni ako su svi došli zamaskirani u anime likove, a vi u Froda iz trilogije „Gospodar prstenova“. Bitno je što vi volite i da se ne sramite to pokazati.
AMERIKA JE TOTALNO OUT
S obzirom da je riječ prvenstveno o supkulturi u kojoj je oblačenje prioritet, spontano su nastali i neki stilovi oblačenja koji definiraju što je moderno, a što nije (ali nitko vam neće prigovarati ili odbiti jer ste možda staromodni). U Hrvatskoj, kao što postaje trend i u svijetu, veoma je aktualna japanska pop kultura i likovi koje je ona proizvela. Koji su razlozi tome? Prvenstveno, tu je raznovrsnost japanskih crtića imena Anime i japanskih stripova mangi. Dok su na zapadu crtići i stripovi rezervirani za djecu (Iako se i to mijenja pod utjecajem Japana), u Japanu se rade u svim vrstama, formama i za sve dobne skupine, čime likovi postaju pristupačni i laki za poistovjećenje.
Cosplay nailazi na sve veću popularnost u Hrvatskoj. Iako u skorijoj budućnosti neće doseći razinu kao u Americi i Japanu, trenutno dobro napreduje u tom pravcu i otvara vidike hrvatskog mentaliteta nečem novom. Iako i dalje možete iskusiti neugodne situacije, mišljenja mladih ljudi su tolerantna i puna potpore za sve izbore i odluke koje ljude čine sretnim bez da pritom rade ikakvu štetu ikome. A na mladima svijet ostaje, što znači kako će želje cosplayera da ne bivaju odbačeni ili ismijani zbog svojih odluka, ipak biti ostvarene.

Školska godina za maturante, u trenutku pisanja ovoga članka, završava za četiri mjeseca i zacijelo će proći brže no što očekujemo. Kada smo upisali prvi razred srednje škole, konačno smo odahnuli jer smo smatrali da je najteža odluka u našim životima iza nas. Ali onda smo uvidjeli da je taj osjećaj bio kao da na vas pucaju iz tri strojnice, a sada su se, četiri godine kasnije, vratili s cijelom artiljerijom NATO vojske
Da, takav je osjećaj: ulog je mnogo veći jer odluke koje donesemo sada imaju veliki utjecaj na naš život. Znamo da smo tako govorili i pri upisu u srednju školu, ali ovaj je put još ozbiljnije. Hoćemo li upasti na fakultet ili probati naći zaposlenje? Ili, s obzirom na sadašnju situaciju, hoćemo li upasti na fakultet ili pronaći nezaposlenje?
Vjerojatno nitko ili zbilja malo tko, danas ima plan maturirati i zaposliti se u struci. Svatko sa tim planom, može odmah doći u prostorije hrvatskog zavoda za zapošljavanje, gdje će veoma vjerojatno ubrzo imati stolicu za koju će moći poput Sheldona iz Teorije velikog praska, prigovoriti: To je moje mjesto tu ja sjedim, kada netko neupućen sjedne na nju. Hrvatska je u teškoj ekonomskoj krizi. Broj nezaposlenih osoba iznosi oko 300 000 ljudi, do sada već sigurno i 340 000. Osobno, program ekološkog tehničara u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga upisao sam zato jer mi se činio zanimljivim, ali i jer je ujedno zbog sve veće potrebe ekologa u rastućem zelenom trendu, te s obzirom da je riječ o relativno novom zanimanju s malo kvalificiranih ljudi, garantirao veoma lako zaposlenje. Međutim, kako nam je profesor Siniša Živković, prilikom jednog od svojih motivacijskih govora na satu informatike zorno prikazao koristeći web stranice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, nitko ne traži ekološke tehničare. Isto vrijedi i za ostala zanimanja u našoj školi, kao što su geološki tehničari. Kemijski još i imaju neke šanse (neka ih ne zbuni što se umjesto tehničara traže kemijski laboranti), a kozmetičarke se čak ni ne mogu požaliti brojem oglasa koji ih traže. Ironično, najtraženija zanimanja su ona koja imaju najviše kvalificiranih radnika. U prvom redu, tu su konobari i kuhari. Mnogi često smatraju, a nažalost, često se to zna pokazati i istinitim, da oni koji dobivaju posao, najčešće ga dobivaju preko veze, dok našim generacijama prodaju priče da je problem u nedostatku iskustva, a starijima da su prestari. Kako globalna digitalizacija uzima maha, sve veća i veća potražnja je za programerima i informatičkim stručnjacima. Veoma nam često ističu da IT stručnjak veoma brzo dobiva posao nakon završenog studija, u Hrvatskoj ili izvan nje. Prirodoslovne znanosti ili inženjeri, na burzi ostaju veoma dugo, no to je ništa u usporedbi sa društvenim znanostima, kao što su politolozi, koji zajedno sa novinarima i pravnicima zauzimaju najviša mjesta po zaglavljenju u nezaposlenosti. Posao je nešto što ćemo svi u sadašnjoj ekonomiji u Hrvatskoj, veoma teško naći. Bez fakulteta skoro nikako, a sa fakultetom veoma teško. Jedna od nada koja nas sve drži jest šansa da će se situacija promijeniti nabolje i da će se radna mjesta početi otvarati kada dobijemo diplome.

Recesija utječe na čovjeka, njegove postupke, misli i stil života. Utječe li i na izbor fakulteta? Fakultet bi se trebao birati prema onome što želimo studirati, u čemu smo dobri i što nas zanima. No, je li danas prisutan i kriterij veće financijske sigurnosti? Biramo li fakultet i po ključu najbržeg zaposlenja? A što ako se situacija tijekom našeg studiranja promijeni ili postane još gora? Što o tome misle naši učenici? Iva Đonlić razmišlja o fakultetima, ali negira moju hipotezu: "Mislim da je fakultet za mnoge ljudi nešto što žele iz osobnih razloga, a ne zbog financijske stabilnosti". Martin Sinković nada se upisati povijest ili geografiju, ali je svjestan u kakvoj se situaciji nalaze stručnjaci s takvih studija: "Mislim da bi mi u današnjoj situaciji bilo puno lakše naći posao negdje vani nego u Hrvatskoj. Ljudi vani više cijene radnike s područja društvenih znanosti. Ipak, nadam se da će se situacija promijeniti i da će mi biti pružena prilika ovdje se zaposliti".
Međutim, ni u inozemstvu situacija nije najbajnija za humanističke znanosti. I sami ste imali prilike u to se uvjeriti za vrijeme trajanja smotre inozemnih studija BHV koja se održala u hotelu Sheraton 9. studenoga 2014. Odabirom fakulteta odmah ste mogli saznati za čime vape strana tržišta diljem Europe, ali i SAD-a i Kanade. Ukoliko je vaša specijalnost povijest, politologija ili neko drugo područje socijalne prirode, imate najveću podršku u Velikoj Britaniji, ali zato u Nizozemskoj, Danskoj i Švicarskoj odmahuju glavom kao da ste ih tražili milijun eura. Prirodoslovne znanosti po običaju imaju podršku svugdje, ali uistinu traže samo najbolje od najboljih. Potražnja je drukčija od države do države. Ivana Blažević, izvrsna odbojkašica koja je dobila sportsku stipendiju za studij nutricionizma u SAD-u, objašnjava svoju odluku nastavka obrazovanja izvan Hrvatske: "Nutricionizam je u Americi potreban i popularan, ali u Hrvatskoj nije pa mi povratak u domovinu nije neki prioritet". A da je Hrvatska brod koji je već potonuo i zadnja šansa za spas vam je brzo isplivati iz njega i izroniti na površinu, može se lako pomisliti zbog ustrajnog plana Valerije Spudić za odlaskom iz Hrvatske pod svaku cijenu. "Želim nakon srednje van. Bolji su uvjeti nego kod nas. Htjela bih studirati u Engleskoj, ali vjerojatno neću moći iz financijskih razloga pa se nadam studiju na PMF-u nakon kojega bih pokušala što prije naći posao izvan Hrvatske", objasnila nam je Valerija svoj plan.
Poruka mladima
Biranje fakulteta prema kriteriju zaposlenja može biti korisno, ali to sigurno ne bi smio biti glavni uvjet za odabir studija na kraju dana. Istina, IT stručnjak trenutno će najbrže pronaći posao i u Hrvatskoj i u inozemstvu, a netko s fakulteta cestovnog prometa puno teže. No, uzalud vam je tako birati ako za informatiku nemate ni pameti ni zanimacije ni volje, a silno želite ući u srž prometnih pravila i problema. Svi mi mladi imamo želje i snove. Kada je, ako nije sada, pravi trenutak da pokušamo te snove i želje ostvariti bez obzira na sve obeshrabljujuće činjenice? Dobro je biti upoznat s njima, ne živjeti s glavom u oblacima, vjerujući kako je sve savršeno, ali ipak im ne smijemo dopustiti da diktiraju našim životima. Situacija je teška, no predajući se pesimizmu i kukanju, već smo izgubili bitku. Učenjem i otvaranjem vidika zasigurno ćemo negdje na ovoj planetarnoj kugli moći pronaći zaposlenje i u najnepotrebnijem zanimanju. Danas imamo mnogo prilika za cjeloživotno učenje i nadograđivanje svojega znanja, a to je ključno za dobivanje bilo kojeg posla. Fakultetsko gradivo za većinu će biti teško bez obzira što studirali, a ako već mora biti teško, neka tih teškoća bude u nečemu što vas čini sretnim.