Ako je moguće da doista postoji netko tko aktivno prati ovaj blog, drago mi je takvim osobama obznaniti da se redakcija (čitaj jedna osoba koja sve piše, no katkad u skupljanju materijala ima pomoć od strane prijatelja) Trnovitog reporta vratila sa godišnjeg odmora, odmornija i još spremnija nastaviti sa svojim radom.
Iskreno, bila bi laž kada bih vas uvjeravao da je ovakva duga pauza bila planirana. S obzirom kako se mnogi žale da mediji konstantno lažu, probati ću biti iskren s vama. Naime, još tamo negdje oko, čini mi se 18.7. sam isplanirao napisati reportažu o Balkanskom prvenstvu u triatlonu koji se održao na Zagrebačkom Jarunu. Međutim, prethodna neprospavana večer u Močvari, potaknula me je da se sam sebi divim što sam taj događaj uopće uspio proći budan (dobro, uz jednu iznimku gdje sam malo zaspao). Koncetracija mi taj dan nije bila na razini, nisam se iskazao u uobičajenom "volontiranju" za 100 kuna zbog čega sam prvenstveno došao, a kamoli da još skupljam materijale za članak. Ipak, par dana kasnije sam čak i došao do volje da napišem ponešto o tom događaju, ali već me pretekao Večernji list i to sa puno opširnijim detaljima od onih koje bih ja uspio doznati (realno, nisam se ni sjetio pitati strane natjecatelje kako ih se dojmio Zagreb, ponajviše kada je moj jedini susret sa stranim natjecateljima bio jedan mladi rumunjac koji se tako grdno ozlijedio raspavši se po betonu, da ga onako svog krvavog sigurno nije zanimala turistička propaganda), pa je moj nagli nalet ushićenja ishlapio.
Nadalje, krenuo sam sa grupom prijatelja u Malinsku na otoku Krku, gdje moja obitelj ima vikendicu. Vikendicu od jedne sobe s tri kreveta, sobu sa hladnjakom i stolom za kojim se jede u slučaju kišnog vremena. Terasu na kojoj se nalazi bačva grijana suncem, o čijem sjaju ovisi kakva će biti voda u tušu koji je montiran na ulazu u podrum, koji nalikuje katakombi. S kuhinjom trulog mirisa vlage, dvorišta gdje se jede kad je lijepo vrijeme, pod hladom hrpetine grana isprepletenih oko četiri hrđava, stara i nestabilna stupa, koji se srećom zasada još uvijek drže. Kuća ima staru žutu fasadu koja se na dodir lijepi za prste i ne, ako mislite da je ovo kakva hiperbolična šala, vjerujte mi da zbilja, ali zbilja nije. Nije to ni blizu savršena vikendica, ali ipak, došli smo tamo zbog mora, a ne smještaja koji je u principu služio samo za prespavati, skladištenje stvari i zaklon od nevremena koje je pogodilo Malinsku u par navrata. Sve u svemu, ove karakteristike mojoj su vikendici poklonile tu jednu fantastičnost o kojoj bi se moglo raspisati, kao što sam učinio sada u ovih par natuknica. No, kako bi to napravio kako treba, bili su mi potrebiti povijesni podaci o kući. Tko ju je izgradio prije nego ju je moja obitelj otkupila negdje još u prošlom stoljeću? Je li oduvijek ovako izgledala i ako je, je li to uvijek bilo tako nisko ispod standarda, ili možda sasvim uobičajena kuća tadašnjeg doba? I možda najveće pitanje, što se nalazi iza vrata prekrivenih paučinom, a koja su blokirana masenim drvenim ormarom? Puni znatiželje, samopouzdanja i dobre volje, moj prijatelj i ja smo se zaputili do gradskog centra u potrazi za nekim lokalnim arhivom, gdje bi možda uspjeli uz malo sreće, naći spise željenog sadržaja. Neznajući gdje bi se arhiv mogao nalaziti, posjetili smo turističko - informacijski centar Malinske kako bi nam dali smjernice. Ali, nakon izmijenjenih začuđenih pogleda među zaposlenicima u centru, obznanili su nam kako Malinska nema arhivu. I tako je propala još jedna planirana reportaža, ostavljajući mi samo šokiranost, razočaranje, deprimiranost i zbunjenost. Kako je moguće da neko mjesto nema mjesni arhiv gdje se nalaze dokumenti vezani uz povijest tog istog mjesta? Razmišljao sam i o traženju arhiva u Krku, glavnom gradu istoimenog otoka, ali nismo bili u mogućnosti doći do tamo.
Povratkom u Zagreb, dogodio se moj posljednji propali pokušaj izvještavanja tijekom ovog ljeta, a vezan je uz jedan od medijski najpraćenijih događaja ove godine. Vojnom mimohodu. Nakon što sam se devet dana potpuno odrekao vlastite sobe i privatnosti, a posebno mira, zaželio sam se tih stvari kao što otaku želi mange i gledati anime. Međutim, ovaj zadnji dio, mir, nije došao. Baš suprotno, a sve zahvaljujući probama za mimohod, koje su se održavale na svega tri minute od moje kuće. Svaka čast Miji Negovetić, ali kad je protiv svoje volje slušaš peti put zaredom i to na dan priredbe, onda zbilja nemaš motiva zapljeskati joj nakon nastupa ma koliko god dobar bio (a također i zato jer pravila nalažu da se ne plješće nakon himne, pa makar je opjevali Sex pistolsi). Uz to ubrojite još i počasne pucnjeve i let Migova, od kojih krvave uši, a od ničeg navedenog te ne može spasiti ni dubstep na slušalicama. Ipak, pomislio sam osvrnuti se na taj događaj pa sam otišao gledati paradu. Razlog zašto na kraju ipak nisam ništa napisao i meni samome je nejasan. Ima više toga. Za početak, sve ovo s bukom je pililo mozak ne samo meni, već i ostalim susjedima, no tek sam se nakon parade sjetio da sam mogao susjede i ostale lokalne stanovnike upitati za njihovo mišljenje o svemu tome. No, nema veze, možda se ipak sve to da spasiti. Ali, tada sam pročitao brojne članke koji su se ticali mimohoda i na kraju nisam imao ideje što napisati, nakon što je već sve što se o tome događaju moglo zapisati, zapisalo.
Ostatak ljeta se nije događalo ništa što me toliko zanimalo, da se o tome raspišem. No, s obzirom na to kako su prošli moji zadnji pokušaji novinarstva opisanih u ovome tekstu, nisam ni tražio išta zanimljivo. Zaključio sam da mi treba odmor i upravo sam njega i dobio. Išao sam van, zabavljao se, ali pisanje nisam zaboravio, no radio sam ga u formi, koja, barem zasada, neće biti izložena javnosti. No, svemu dođe kraj, pa tako i mojem odmoru. I sasvim slučajno, upoznao sam jednu osobu koja mi je dala kontaktne podatke za realizaciju idućeg članka, kojim razbijamo ljetnu pauzu. Čini se kako će povoda za pisanje biti koliko god vam srce poželi. A vama, svojim vjerovatno nepostojećim vjernim čitateljima (jeste da mi u statistikama bloga, ne biste mi vjerovali, piše kako imam čak 687 posjeta, ipak mislim da me nitko ne prati baš vjerno, već uglavnom tu i tamo nabasaju na ovu stranicu stjecajem okolnosti), želim se zahvaliti što pratite ovaj blog, reportaže i članke koji se ovdje nalaze. A bez sumnje, biti će ih još. Čini se kako će povoda za pisanje biti koliko god vam srce poželi. Pred nama su dinamični i vjerujem, veoma zanimljivi događaji.
