Trnoviti report

Jednu večer, dok sam po već milijunti put gledao reprize „Teorije velikog praska“, epizoda je po običaju bila prekinuta zbog promidžbenog programa. Nakon prikaza novih svježih proizvoda iz raznih supermarketa, nekoliko najboljih mobilnih tarifa i lijekova za žgaravicu, osvanula je reklama Cinestara za film „Hodočasnik: najbolji roman Paula Coelha“ u režiji Daniela Augusta (jedan manje poznati redatelj odgovoran za seriju Despromagado i nekoliko dokumentaraca poput „Fordlandije“)koji se tada počeo premijerno prikazivati u Hrvatskoj (iako je film iz 2014, a sada smo u 2015.).

Priznajem da od Coelha nisam došao dalje od "Alkemičara", a koji mi se, ne mogu poreći, veoma svidio. Međutim, ne sviđa mi se to što je komercijalizacijom svojega rada, postao literalna Coca cola (iako naravno, nije jedini), a što je i dokazano ogromnom reklamom za njegov film. Međutim, ima i to dobrih strana za čitatelje, koji bez toga ne bi nikada imali priliku ni čuti, a kamoli čitati ni njega, a ni brojne druge pisce: Stephena Kinga, Jo Nesboa ili Stiega Larssona, da spomenemo neke. Zaintrigiran biografskim filmom o globalno popularnom piscu, a s čijim životom nisam bio upoznat, otišao sam pogledati film. Nisam bio siguran da li sam pogodio baš premijeru, ali i to je moguće, s obzirom kakvu sam pomutnju izazvao među prodavačicama hrane, kada sam tražio besplatne kokice, kao što je i obećano ako vam je jedna od Coelhovih knjiga pratilja na film. Nakon što sam dobio valjda najmanju moguću porciju kokica, smjestio sam se u kino dvoranu.

Iako u većini slučajeva filmove o slavnoj osobi idete gledati jer ste obožavatelj dotične osobe, također možete takav film otići gledati i iz drugih razloga. Primjerice, bilo koja slavna osoba vas svojim životom može inspirirati da i vi također uspijete u životu. A kada se radi o osobi okupacije srodne vašoj, tim više to stupa na snagu. I po tom pitanju, film koji slavi život velikog pisca i obećava da će prikazati kako mu je to uspjelo, prilično razočarava. Film prikazuje Coelhov život nekronološki, čas prikazujući scene njegova, djetinjstva, čas njega kao već poznatog i priznatog pisca, no to nije razočaravajući dio. Kao ni prikazi njegovog neprijateljskog odnosa sa obitelji pogotovo ocem, koji misli samo na svoje snove, a depresivnog i suicidalnog Paula je poslao u više navrata u umobolnicu, gdje se nisu najbolje ophodili s njim. Ni dijelovi u kojima luta po nalozima svojeg duhovnog učitelja sjeverozapadom Španjolske, tijekom kojih čujete brojne inspirative i učiteljko-odgojne rečenice koje inače možete pročitati u njegovoj literaturi. No, što mi se zamjerilo u filmu? Paulo Coelho je vodio buran život i iako je još kao dijete želio biti pisac, našao je također i vremena da u suradnji sa Raulom Seixasom popularizira rock and roll u Brazilu. I upravo je u tome stvar. Film kojemu je glavni adut to što govori o životu pisca kao da se nekako najviše koncetrirao na njegovu glazbenu karijeru. To je vidljivo i u samom uvodu, gdje za vrijeme nabrajanja ljudi koji su sudjelovali u realizaciji filma, imamo scene iz koncerta, pa bi čovjek pomislio da je ušao u krivu dvoranu. Naravno, da to nije loše, naprotiv, taj segment samo je obogatio Coelhov život i otkriva još jednu stranu pozadine kako je postao kvalitetan pisac. I zbilja bi lagao kada bi rekao da je omjer njegovog glazbenog stvaralaštva u filmu veći od onog književnog. Ima tu pregršt scena vezanih uz pisanje. Kada je svome psihijatru prije prvog boravka u umobolnici kao dijete rekao da želi pisati i samo se time baviti. Kada je dobio pisaći stroj od roditelja (iako mu otac baš i nije bio s time oduševljen) i počeo sitno pisati. Kada je napisao prvi kazališni scenarij, prikaz njegove izvedbe i Coelhovo nezadovoljstvo s njime. Kada je pokrenuo vlastiti magazin fokusiran na ZF tematiku, kojega je pisao potpuno sam preko pseudonima i zahvaljujući kojemu je i upoznao Raula Seixasa. Prikazane su i scene kada se mučio sa nedostatkom inspiracije, ali je to prebrodio skupivši materijale za roman „Hodočašće“ i kako ga je objavio. Tako na kraju dolazimo do djela, koji je bio popriličan trn u oku i savjetujem da ako niste pogledali film, a htjeli bi, prestanite čitati smjesta. Film u predzadnjoj sceni dolazi do Paula Coelha koji sluša svojega urednika koji mu govori da roman „Alkemičar“ ne valja, da ga nitko neće htjeti pročitati i nudi da će mu srediti posao novinara. Zadnja scena, Coelho deprimirano sjedi u svojemu stanu, no potom, nalazi u sebi snagu da ipak ne odustane. I tada, umjesto da prikažu bar neku scenu kako je Paulo Coelho objavio svoje najčitanije djelo, film završava sa crnom pozadinom i tekstom koji samo govori kako je Coelho našao novog izdavača i statističke podatke o prodaji njegovog rada.

Iako je film po tome malo zakazao i ne bi ga preporučio kao jedan od onih inspirativnih filmova koji bi vas ohrabrili da postanete pisac, veoma je dobar film što se tiče klasične biografije, a i neće razočarati one koji vole Paula Coelha ili jednostavno žele doznati nešto više o njegovoj prošlosti.

Pandakon, konvencija azijske kulture, ovaj je vikend 19-20.9.2015. godine, doživjela svoje treće izdanje. Osim najboljeg programa, koji će vjerujemo i u budućnosti postajati sve bolji i bolji, također je i odaziv ljudi bio najveći do sada, sa čak tisuću posjetitelja.

Već od 13:00 sati u subotu, konvencija je otvorila svoja vrata i time pokrenula kolonu ljudi koji su neodoljivo podsjećali na aute hrvatskih autocesta tijekom ljeta. Ono što je bilo sjajno i po čemu se ova konvencija posebno isticala, bila je njen raspored, izvanredno usklađenje bogatog programa, ali i mnoštvo slobodnog vremena, tijekom kojega ste mogli upoznati mnogo zanimljivih ljudi u ugodnom i prijateljskom ambijentu. Iako su sveukupno bilo samo tri predavanja, bila su odlična, čak i inspirativna da sami nešto poduzmete u životu na zadane teme. To je bilo očito kada ste slušali predavanje Domagoja Palenkaša o Washoku (tradicionalnoj japanskoj kuhinji), od čega vam je curila slina iz ustiju poput krvi iz dobre ogrebotine. Ili Damyena le Faya koji je u prvome predavanju ovogodišnjeg Pandakona ukazivao na razlike između prihvaćanja LGBT zajednice u Hrvatskoj, Kini i Japanu, ali ujedno predstavio i rad Yaoicona koji lagano počinje od uloge organizacija konvencija rasti i u sitni politički angažman po temi seksualne diskrimacije i u čije su uključenje vrata otvorena svakoj osobi s dobrim namjerama. Sigurno je barem netko i sam želio napraviti anime koji bi možda ispisivao povijest o kojoj bi netko napravio predavanje za nekoliko godina kao što je u našem sadašnjem vremenu to učinio Borna Koreny. Sigurno si neki sada misle: "Cijeli vikend konvencije, a samo tri predavanja i još ovaj kvazi novinar ima drskosti opisati takav program kao bogat i raskošan". Apsolutno, kada sagledate ostale stvari koje ste tamo mogli naučiti ne preko predavanja, već i osobno se okušavši u tome preko brojnih radionica. Kaligrafiju i kineski šah pod stručnim vodstvom ljudi iz Konfucijevog instituta, priprema sushija (koji se doduše nije smio pojesti zbog nametnutih sanitarnih zakona klubu Močvari), radionice origamija i zmajeva koji su tada letjeli iznad Savske obale, te demonstracije Wing chuna i Kempoa. Osim prilika za učenjem, mogli ste jednostavno sjesti i pogledati neku dobru projekciju. "Ichidan mix" ili misteriozni film iznenađenja, za kojega se nakraju ispostavilo da je "Iz Pekinga s ljubavlju".

Ispred velike dvorane, postavljeni su zvučnici iz kojega je svirala ugodna glazba, naravno, pod uvjetom da ste je mogli čuti od žamora i razgovora prijateljski raspoloženih posjetitelja, ali i volontera, hostesa i organizatora cijele konvencije. Cijela ta masa ljudi, bila je raspršena poput mora uokolo hridina koje su ustvari bile brojni štandovi sa svojom standardnom prodajom raznih proizvoda, najčešće anime i manga tematike. Među svim tim štandovima, nalazio se i onaj od "Animeshop.si-a" koji su zajedno sa društvom "Animov" došli na ovaj događaj iz susjedne Slovenije. Ljudi iz "Animova" su oduševili sve gamere svojim šatorima ispod kojih ste imali prilike zaigrati igrice poput: "Tekken 6" ili "Street fighter meets Tekken" na Playstationu ili x-boxu. Neki su igrice igrali besplatno, a drugi su se čak i prijavili na njihovo natjecanje, da vide tko je od njih najbolji. Iako je "Animov" drugi dan otišao, ostavljajući samo svoje "Animeshop.si" sunarodnjake sa prodajnim štandom bez igrica, prazninu je popunila udruga "Igranje" koja je donijela gomilu društvenih igara.

Kompetitivnosti tu nije bilo kraja. Tražilo se i skrivenih stvari po livadi izvan Močvare u organiziranom lovu na blago, dovoljno dugo da je to na slučajnim promatračima nakon što su već deset puta nailazili na isti prizor, mješavinu podsmjeha i divljenje na upornosti tragača da pronađu svaki skriveni predmet (iako je podsmijeh malo više prevladavao). Organizatori su postavili pitanje: "Tko najviše zna o animeima?", a Leon Baćani koji je zavrijedio špil poker karata s Bleachovom tematikom je odgovorio na to pitanje.

I za kraj konvencije, ostavljen je po običaju najspektakularniji dio, a to je cosplay natjecanje. Cosplayera je bilo gdje god se okrenete po klubu tijekom cijelog vikenda, a ljubazne hostese su vam već na samom ulasku davali naljepnice kojima ste ih mogli podržavati. U nedjelju od 19 sati cosplayeri su došli na veliku pozornicu i predstavili se publici u glavnome natjecanju koji su vodili Jessie i James iz Tima rakete. Nalazio se tu i stručni žiri, koji da se nalazio u konzervi s omotom, pod sastojcima bi pisalo : Koviljka Lazar, Matea Koreny, Iva Pavlić i Silvija Gajšak. Nakon pomne procjene izvrsnih nastupa, velikog truda i srčanosti cosplayera, donijeli su sljedeće odluke.Najbolji cosplayi su bili Satsuki iz "Kill la kill", Korra iz "Avatara" (animea, ne filma s plavim vanzemaljcima) i ekipno cosplayanje glavnih protagonista "Soul eatera". I publika je imala pravo glasa, točnije, njih 196, s kojima je Akatsuki grupa proglašena najboljim cosplayerima prema ukusu naroda.

Nakon proglašenja ovih pobjednika, a prisjećajući se subotnje večeri sa Heartgold karaokama u organizaciji Kinga Bajramija, nastupa plesne cosplay grupe MIST, plesanja uz kvalitetnu anime glazbu za koju je zaslužan DJ Borna Koreny i just danceom također pod Bajramijevom palicom, ovogodišnja je konvencija proslavila svoj kraj još jednim karaokama i just danceom koji je oduševio publiku, koja vjerujemo, baš kao i mi, jedva čeka Pandakon 2016.


Fotografije M^3 photography (https://www.facebook.com/MMMPhoto?fref=ts)


(najbolji cosplayeri, redom od 1-3. mjesta)


(najbolji cosplay po demokratskom izboru publike)

(ostali kadrovi događaja)

Bez nekih velikih tekstova, šepurenja i ponosa, ali s malim hvalisanjem kao kada ljudi imaju novu profilnu na faceu, predstavljamo i logo Trnovitog reporta. Iako na prvi pogled ne djeluje kao trnje, krila i krug unutar natpisa, kao i izbočine na slovima koji ispisuju naziv naše stranice, upravo jesu trnje. Lubanja je ovdje, jer lubanje su fora, a simbol anarhije na čelu lubanje, simbolizira težnju ovoga bloga, da sadržaj koji se ovdje objavljuje bude isključivo autorova slobodna volja. Ovom prilikom, želim se zahvaliti dragoj prijateljici Fani (ne želi da spomenem ikoje druge podatke o njoj), što je cijeli današnji dan provela radeći ovaj logo, dorađujući ga i usavršavajući ga do sadašnje forme.

Iako se kao udruga razvila još 2012, s ciljem sprječavanja deložacija. tek od prošle godine se Hrvatskom proširila riječ o Živom Zidu, koja je danas postala aktivistička-politička stranka. Mediji su se o njima raspisali zbog, kako su ga prozvali "najvećeg iznenađenja predsjedničkih izbora 2014/2015 godine" Ivana Vilibora Sinčića, njihovog predsjedničkog kandidata koji je osvojio na prvom krugu 16.52% glasova. Međutim, kako su izbori završili, gospodin Sinčić, ali i cjelokupna stranka su uz par iznimaka, isčezli iz javne sfere. Zbog toga sam iz prve ruke čuo mišljenja ljudi kako je Živi Zid prestao sa svojim angažmanom kako su izbori završili. Ali, njihov rad je tu cijelo vrijeme prisutan i aktivan, a razlog nepojavljivanja u medijima je kako govore, blokada hrvatskog novinarstva. Mario Gracin, predsjednik gradske organizacije Živog zida za grad Zagreb i član glavnog odbora Živog zida, dao je ekskluzivni intervju za Trnoviti report, u kojemu nam je otkrio detalje medijske blokade i što se događalo sa strankom tijekom te medijske ignoracije, ali i još pokoju sitnicu.

Trnoviti report: Objasnite nam kako se medijska blokada provela? Kako je moguće da u današnje vrijeme tako nešto uspije?

Mario Gracin: Ta blokada postoji od samog postanka Živog zida. Razlog je zato što govorimo o onome o čemu se ne smije govoriti. O izvoru financiranja države. Svojim aktivizmom pokušavamo ukazati na uzrok problema. To je masovna nezaposlenost i iseljavanje ljudi, deložacije, sve veći broj ljudi na socijalnoj pomoći i koji skupljaju boce. To su posljedice monetarnog sustava u kojem je jedini način ulaska novca u opticaj u gospodarstvu zaduživanje. Zaduživanje privatne osobe, tvrtke ili države. To traje već od 1994. i to funkcionira neko vrijeme, no tada dođe 2008. godina i dogodi se krah. Jedan posto najbogatijih ljudi koji drže konce društva, isto tako drže i medije. Jedino je medijima moguće kontrolirati društvo.

Trnoviti report: Ipak, kao stranka, možete sazivati novinarske konferencije. Jeste li probali s time? Kako je to završilo?

Mario Gracin: Često to i radimo. Blokada je u zadnje vrijeme postala još jača i događa nam se da novinari jednostavno ne dođu na presice. Dogodi se primjerice da novinar HRT-a dođe na deložaciju i kaže da ne smije uzeti izjavu jer mu je nadređeni rekao da se ta izjava neće pustiti. Često su i novinarski članci bili cenzurirani. Pitanja socijalne tematike se puštaju, ali suštinska pitanja, ujedno i uzrok postojanja Živog zida se redovito izrezuju.

Trnoviti report: Međutim, nitko vas ne spriječava da u tom slučaju imate vlastite medije. Možete li mi reći malo više o portalu "Stvarnost.hr" ?

Mario Gracin: Točno. Stvarnost.hr je pokrenut od strane Živog zida zbog već spomenute cenzure koja traje od naših najranijih početaka. Nakon nekog vremena, rekli smo: "Ako nas oni neće pustiti u medije, mi ćemo stvoriti svoj medij". Na Stvarnost.hr objavljujemo članke na dnevnoj bazi. Tematike su socijalne, pravna pitanja, pitanja ekologije, agronomije, legalizacije kanabisa
i njegove lijekovitosti. Postigli smo dobre rezultate i ljudi vole čitati naš portal.

Trnoviti report: Zasada je riječ dakle samo o web stranici. Eventualnim dolaskom na vlast, da li bi se Stvarnost.hr mogla naći u izdanju dnevnih novina? I kako bi se osvetili, ako biste se osvetili, sadašnjim medijima koji vas blokiraju?

Mario Gracin: Imamo u planu otvaranje novih medijskih kanala, sigurno i neki pisani list, najprije tjednik pa onda i dnevne novine. Čak i radijski kanal. Možda je malo prerano za najaviti, ali to se može dogoditi i za dva, tri mjeseca kada će biti parlamentarni izbori na kojima očekujemo dobar rezultat, a s njima ujedno i financijska sredstva za pokretanje takvog medija. Kao radio postaja, sa sigurnošću mogu reći, to će biti jedini potpuno slobodni medij u Hrvatskoj, putem kojega će se moći slati poruke i čuti glas kojega danas ne možemo čuti jer je zabranjen. Ne mislimo se nikome osvećivati. Odgovorni za ovu cenzuru će odgovarati pravosudnom sustavu kada taj sustav postane onakav kakav bi trebao biti. Prema samim novinarima ili portalima nemamo zamjerki, jer znamo da su i oni pritisnuti od nekog višeg, znamo da se i oni bore s računima, ovrhama i blokadama. Živi zid nije osvetoljubiva stranka. Mi smo pacifisti i humanisti. Primit ćemo svakoga tko se vrati na pravi put.

Trnoviti report: Sada kada smo razjasnili okolnosti medijske blokade, recite nam ukratko što se novo događa u Živome zidu? Nakon predsjedničkih izbora i do današnjih dana.

Mario Gracin: Mnogo toga je novoga. Ljudi se možda pitaju radi izrezivanja iz medija, gdje je taj Živi zid. Svaki dan nas je sve više i broj članova raste iz mjeseca u mjesec. Počeli smo se baviti pitanjima struje, odnosno masovnih isključenja ljudi sa električne mreže i isključenje ljudi sa vode. Pojačano radimo, osnivamo nove podružnice, družimo se s ljudima i organiziramo jednu ozbiljnu organizaciju.

Trnoviti report: Znači nije pao moral nakon predsjedničkih izbora?

Mario Gracin: Naravno da ne. Moral je kao i sada, tako i nakon predsjedničkih izbora, bio izvrstan. 300 000 osvojenih glasova nam je bila jedna velika motivacija da krenemo dalje jer znamo da ljude zanima ta tematika i da vjeruju u nas.

Trnoviti report: Zanimljivo je bilo kod tih izbora, što svi negoduju i zbog SDP-a i zbog HDZ-a. Zbog toga bi čovjek očekivao kako oni neće pobijediti već da će konačna bitka pasti između Sinčića i Kujundžića. Međutim, sve je bilo po starom, te su SDP i HDZ još jednom pokazali kako Hrvatska ima dvostranačku dominaciju. Kako biste vi to komentirali?

Mario Gracin: Ljudi su jednostavno izmanipulirani zbog medija. Četiri godine pljuju po jednima, potom dođu izbori i ljudi zaokruže manje zlo. I sve dok ljudi budu samo zaokruživali manje zlo, biti će im loše. Situacija se neće promijeniti dok ljudi ne progledaju i ne shvate da ne postoji manje zlo.

Trnoviti report: U jednom od videa Živog zida, osobno ste iznijeli statistiku prema kojoj 90% ljudi koji se obrate za pomoć Živom zidu glede deložacija, budu obranjeni. Ima li nekih promjena glede iznijete statistike, bilo na bolje ili na gore?

Mario Gracin: Promijenilo se na bolje. Većina ljudi koji se nama javi su obranjeni samim time što mi napravimo s njima video i intervju. Banke prate našu stranicu od facebooka, ili naš youtube kanal, te se jednostavno miču od tih ljudi. Isto tako, izborna je godina, vlasti svaka deložacija znači dodatan gubitak glasača, pa gotovo da ih ni nema.

Trnoviti report: Ali vjerojatno će se vratiti kada završe izbori? Osim ako Živi zid ne pobijedi?

Mario Gracin: Sigurno. Ukoliko mi ne dobijemo izbore, očekujemo povećan broj deložacija nakon izbora. No, nadamo se i vjerujemo da ćemo dobiti dovoljan broj mandata u saboru, a samo sa jednim mandatom, mi ćemo moći spriječiti gotovo sve deložacije u Hrvatskoj, jer policija ne smije ići na saborskog zastupnika zbog njegovog imuniteta.

Trnoviti report: Jeste li se ikada našli u dilemi da je bilo toliko deložacija istovremeno da ih niste mogli sve pokriti? Ako da, kako ste onda donijeli odluku kome pomoći, a kome ne?

Mario Gracin: Do sada smo uspijevali jer imamo dovoljno ljudi za pokriti sve deložacije. Međutim, jednom smo imali deložaciju u Splitu i nakon dva sata u Kninu, gdje se dogodila nesretna deložacija obitelji Mišković. Vrlo često, uspjeh spriječavanja deložacije, čak ni ne ovisi o broju ljudi, već o medijskoj pozornosti.

Trnoviti report: Recite nam ukratko nešto o samim aktivistima. Kakve su njihove priče? Jesu li i sami bili žrtve deložacije pa žele spasiti druge od takve sudbine, ili su jednostavno svjesni nepravde koja se ljudima događa, odlučili se boriti protiv toga?

Mario Gracin: Većina naših aktivista su solidarni ljudi koji su shvatili koliko je ovaj sustav genocidan, koliko je loš i nepravedan prema čovjeku. Odlučili su se boriti protiv te nepravde. Svakakvih su zanimanja, profesija i stupnjeva obrazovanja.

Trnoviti report: Uglavnom je znači riječ o deložacijama ljudi koji imaju dug kod banke i koji ne mogu platiti. Međutim, u Karašičkoj ulici u Zagrebu, Živi zid se angažirao oko deložacije Drage Božića koji nije imao dug kod banke, nego je jednostavno izgradio
kuću u dvorištu druge obitelji. Kako komentirate taj događaj?

Mario Gracin: To je bio čovjek koji je tamo u svojoj kućici živio preko 30 godina. Postoje ljudi koji su i danas, recimo, ilegalno u stanovima, zaštićeni najmoprimci. Država je ljude sa statusom zaštićenog najmoprimca izdala i sada oni prijašnji vlasnici njih tjeraju iz tih stanova. Ti ljudi nemaju gdje živjeti, a država se oglušuje na njihove vapaje, te ih se izbacuje na ulicu. Ipak, taj čovjek je nakon naše intervencije i dizanja njegove priče u javnosti, dobio stan od grada i on sada relativno sretno živi.

Trnoviti report: Prokomentirajmo malo ljude na vlasti. Čini se da katkada i rade nešto pozitivno. Što mislite o novome rješenju o pitanju "švicarca", koji se bazira na: konvertiranju u euro, vraćanje glavnice na 20-30% uz sitni porast kamata, a koji se najavljuje za nekih mjesec, mjesec i pola dana?

Mario Gracin: Svako rješenje koje nije konvertiranje kredita u kune, vraćanje prvotnog tečaja i vraćanje preplaćenog iznosa ljudima, prijevara je tih ljudi. Zaključali su tečaj i vezali ga uz euro. Što se može dogoditi? Franak padne, a euro ostane isti, ili čak i naraste. Ljudi će tada biti dvostruko ili trostruko oštećeni. Svaka mjera koja se donosi je polovična, Isto kao i s oprostom dugova. Mnogo se o tome pričalo, a gdje su ti ljudi kojima su dugovi oprošteni? Govorilo se oko 60 000 ljudi, a ja neznam nijednog. S time da smo u kontaktu s mnogim ljudima koji se nalaze u takvoj situaciji.

Trnoviti report: Govori se kako neke stvari čovjek ne može napraviti sam, pa možda to funkcionira i za stranke. Sa SDP-om i HDZ-om dakle, ne mislite surađivati, no da li možda postoji netko s kime biste pristali na suradnju? Recimo osnovali koaliciju, kada bi bilo potrebno?

Mario Gracin: Ne. Trenutni parlamentarni političari su izdali one za koje su se prema ustavu trebali brinuti. Oni su izdali javne interese za koje su se trebali zalagati i ne možemo s njima naći zajednički jezik.

Trnoviti report: A što je sa Mirelom Holly i njenom strankom Orah? Neki smatraju kako bi to čak mogla biti jedna dobra koalicija po pitanju stajališta i ideologija.

Mario Gracin: Gledajte, gospođa Holly govori o održivom razvoju. Da li je moguće imati održivi razvoj u ekonomskom sustavu u kojem potrošnja generira proizvodnju?

Trnoviti report: Valjda bi promijenila to, kada bi imala priliku.

Mario Gracin: Ali ne govori o promjeni sustava, a održivi razvoj je nemoguće imati bez totalne promjene paradigme postojećeg sustava. Najprije treba promijeniti ekonomsku paradigmu, a potom i svijest prosječnog čovjeka.

Trnoviti report: Znači, bili ste na predsjedničkim izborima, spremate se za parlamentarne. Što je s gradovima? Planira li Živi zid natjecati se na izborima za gradonačelnika i ako da, tko bi recimo bio vaš kandidat za grad Zagreb?

Mario Gracin: Točno, imamo kandidata. Ne bih sada izlazio sa imenima, ali kada god budu bili i ti izbori, Živi zid je spreman.

Trnoviti report: A što je sa Živim zidom kao parlamentarnom strankom? Mislite li ući u sabor? Radite li nešto po tom pitanju?

Mario Gracin: Naravno. Mi otpočetka radimo, radimo sad, a raditi ćemo i za dva mjeseca. Što se tiče naših stavova, našeg posla, ništa se neće promijeniti.

Trnoviti report: Budete li ušli?

Mario Gracin: Naravno, to pokazuju i sadašnje ankete. Daju nam 8/10 mandata. Mi želimo to još pojačati, pa smo počeli sa pojačanim akcijama, uskoro ćemo najaviti i samu kampanju. Svi rade punom parom.

Trnoviti report: Osvrnimo se na neke političke događaje iz zadnjeg vremena. Koje je stajalište Živog zida po pitanju prošlomjesečnog vojnog mimohoda?

Mario Gracin: Smatramo da je vojna snaga Hrvatske globalno gledano zanemariva, a potrošeni novac za vojnu paradu, mogao se potrošiti na bolje stvari. Primjerice, pokretanje nekog poljoprivrednog subjekta, otvaranje novog radnog mjesta. Pokazali smo vojnu tehniku i što se dogodilo? Osim ogromnog vala izbjeglica i jednog mrtvog Hrvata koji je ubijen u Egiptu.

Trnoviti report: Dakle, smatrate da je Salopekova smrt povezana sa vojnim mimohodom?

Mario Gracin: To neka svatko sam zaključi. Da li smrt Hrvata ima veze sa hrvatskom politikom...

Trnoviti report: Glede hrvatske politike, islamisti jesu tvrdili kako je Salopekov zločin taj što dolazi iz države koja obučava u Iranu pobunjenike za borbu protiv ISIL-a, ali mimohod baš nisu povezivali s tim činom.

Mario Gracin: Nije stvar samo u mimohodu. Stvar je i u našoj sluganskoj politici naspram NATO saveza. Pratimo njihov mig i na njihov mig, krećemo u akciju. Nemamo samostalnost, mi smo samo američki privjesak i za to smo skupo platili. Život Tomislava Salopeka je jedan skupi danak koji smo zbog takve politike dali.

Trnoviti report: Srećom, izbjeglice su zaobišle Hrvatsku, iz Srbije su ušle u Mađarsku. No, da su ušle u Hrvatsku i da je Živi zid vlada, kako bi onda postupili sa njima?

Mario Gracin: Vrlo teško pitanje. Najprije treba imati podatke tajnih službi. Postoji puno nagađanja i pojavile su se informacije da su određeni ljudi dobili sredstva za put prema Europi. Treba provjeriti ta nagađanja i u skladu s njima se postaviti. Ali svatko tko se našao na meti rata i terorista, treba spasiti i treba mu se pružiti utočište.

Trnoviti report: Iznenadio me podatak koji je izašao u medije, kako se 800 džihadista vratilo u Europu. Kako je moguće da su ti kriminalci prošli sve provjere na granicama Europske unije?

Mario Gracin: Najbitnije je vidjeti širu sliku. To se može postići tako da se spozna da je preko Plesa u 2012. i 2013. godine,otišlo preko 3000 tona vojne opreme i tehnike. Kako je moguće da vidimo slike islamista sa hrvatskim oružjem? Kako to da nismo vidjeli takav jedan propust? Sve ovo ostalo su samo posljedice, ljudi se nažalost, neke stvari zapitaju tek kada su suočeni s posljedicama. Tada se zapitaju tek kakva je politika SAD-a, kako se Hrvatska postavlja prema američkoj agresiji na druge zemlje i slične stvari.

Trnoviti report: Još ste na početku spominjali nešto o legalizaciji kanabisa, indijske konoplje, recite nam, što je sa legalnim pošastima, zloglasnim "osvježivačima zraka"? Osim što su legalni unatoč svojoj letalnosti, za njihovu kupnju čak nije potrebno ni imati 18 ili više godina, kao za cigarete ili alkohol. Kako bi Živi zid postupio sa njima?

Mario Gracin: To bi apsolutno trebalo zabraniti. To je još jedan apsurd u našem društvu, da ti osvježivači, štetan alkohol i duhan koji još i stvaraju izrazitu ovisnost su legalni, a kanabis, koji ima ljekovita svojstva, koji zasada, nije dokazano da je oduzeo ijedan život, zakonom je zabranjen. Mi smo protiv takvih apsurda društva. No, stvar je u tome da je alkohol jedna industrija koja se reklamira i stvara ogroman profit. A kanabis, kada bi ga ljudi smjeli samoga saditi, ne bi donosio profit nikome. Jedna čašica alkohola prilikom zdravica neće nikome škoditi, ali puno je ljudi oboljelo od alkohola i mnoge se tragedije događaju zbog njega. Pitanje je, bili se isto to dogodilo tim ljudima da su konzumirali kanabis umjesto alkohola, vjerojatno ne bi.

Trnoviti report: Jednom prilikom se u medijima pojavila vijest o Živom zidu i to kada je prilikom jedne konferencije, novinar upitao gospodina Sinčića o raskolu unutar stranke. Tada se dogodilo, da je gospodin Sinčić izašao iz prostorije, a njegova djevojka se obrušila na novinara. Što mi možete reći o tome?

Mario Gracin: To nije ni bio novinar. Mi svoja unutar stranačka pitanja raspravljamo na skupštinama, na sastancima i to pitanje nije bilo primjereno za taj prostor i vrijeme. Zbog toga je Vilibor i otišao i dobro je napravio.

Trnoviti report: Ali jesu li postojali u Živom zidu ljudi koji su se učlanili radi svojeg profita i karijere, a ne zbog želje za poboljšanjem sustava?

Mario Gracin: Točno, bilo je i takvih ljudi koji su samo htjeli ostvariti nekakav svoj interes preko nje i brzo doći na pozicije. No, oni sami sebe brzo prokažu, te ih mi onda po statutu i sukladno statutom razriješimo dužnosti.

Trnoviti report: Strahujete li da bi vlast ipak mogla iskvariti Živi zid?

Mario Gracin: Ne brinem se, jer Živi zid u svom statutu ima zapisane ciljeve. Dati ćemo ako treba svoj život, svoj novac u ovoj borbi za slobodnu i neovisnu Hrvatsku.

Trnoviti report: Hrvatska Ameriku i Europu sluša poput psića. Koliko im je zapravo važna naša poslušnost?

Mario Gracin: Njima je važna svačija poslušnost. Oni provode jednu politiku koja njima koristi. Gotovo cijelom svijetu su instalirali svoj bankarski sustav, napunili gospodarstvo s uvoznom jeftinom robom, naše poljoprivrednike i industriju uništili i samo oni od toga zarađuju, a za ljude na ovim prostorima ih nije briga.

Trnoviti report: I recite nam za kraj, Živi zid, kada bi došao na vlast, napravio bi radikalne poteze koji teško da bi oduševile SAD i EU. Kako bi oni mogli reagirati na vašu politiku i da li bi Hrvatska kao država, to mogla podnijeti? Bi li mogli možda započeti čak i rat?

Mario Gracin: Postavio bi protupitanje. Kakva je EU zajednica, ako se uopće postavlja takvo pitanje?

Trnoviti report: Pa baš i ne najbolja.

Mario Gracin: Onda je kao takvu treba i prokazati. Ako se mi pitamo hoće li nas SAD okupirati ako ostvarimo interese, koji su interesi ovoga naroda, onda je vrijeme da se zapitamo, šire li demokraciju ili nešto drugo. A što se tiče ovog drugog djela pitanja, da li bi se Hrvatska mogla obraniti od tih napada. Osnovna borba nije čak ni borba za imovinu, već za ljudske umove. Jednom, kada se ovaj narod osvijesti i izađe iz ovog sluganskog mentaliteta, tada će taj narod postati neosvojiv. Bez obzira na vojnu tehniku, medije, bez obzira na išta.