Jebote, koji klišej za naslov. Ali istinit. Od trećeg mjeseca nisam koristio ovaj blog. Čak štoviše, iskreno, zaboravio sam da uopće postoji.
Događale su se brojne stvari, što dobre što loše. Pretpostavljam da vam je poznata situacija u Hrvatskoj. Novinarstvo propada i mislim da brojni ljudi (među njima i ja), počinju imati krajne pesimistične vizije budućnosti ovdje. A ubrzo će i izbori. Sada bi mogao iznijeti neke misli o tome, međutim, to sam uradio u jednom drugom komentaru, za koji još uvijek čekam da vidim hoće li se objaviti ili ne, na jednom malo relevatnijem mediju. U međuvremenu, prestao sam pisati za "Akademiju Art" jer su mi iz krajnje idiotskih razloga odbili objaviti jedan tekst. Već neko vrijeme me to dosta muči. Neovisno je li tekst remek djelo ili čista pizdarija, nebitno može li netko tko bi ga eventualno pročitao, nešto posebno važno shvatio, ja sam barem zahvaljujući tom tekstu nešto uvidio. Bolje rečeno, doživio sam na vlastitoj koži tu zatupljujuću cenzuru o kojoj se priča da hara našim javnim prostorom. Stoga, evo, još jednom posežem za propalim blogom, da izbacim taj škakljivi tekst. Ako ga netko i želi pročitati, neka izvoli. A ako se pitate što bi ovaj post trebao značiti, to je dobro pitanje. Nekakav uvod u taj tekst nakon toliko vremena, koji u biti govori možda nešto pomalo bezobrazno za ljude koji su pratili ovaj blog (ako je takvih bilo). Izvolite ono što nitko ne želi i uživajte u tome.
Post je objavljen 06.09.2016. u 00:27 sati.