Uskoro će izbori i dolazak novih šefova. Većina ljudi je skeptična oko toga mogu li se donijeti pozitivne promjene. Vjerujte, promjene mogu sigurno, no upitno koliko dobre i koliko originalne, a ne već viđene.
Prisjetite se prosvjeda HND-a protiv sada tehničkog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića. Na njemu se našao jedan antiprosvjednik, nepoznati stariji čovjek. U svojih pet minuta medijskih izjava, ustvrdio je kako se svi prosvjednici žale zbog ukinutih sredstava koji su se uvijek dodjeljivali po principu sve našima, a sada je došao red na druge ljude. Doduše za te ljude jedna strana tvrdi da su nastojali ukinuti slobodu misli i govora. Ali, drugi će reći da su i oni prije to radili, no oni koji određene misli nemaju to nisu primijetili.
Demokracija treba biti konstanta vlastitih vrijednosti
Benjamin Barber bi rekao da je demokratizacija proces koji kada se proglasi okončanim, znači i kraj demokratske države. Samim time je veoma nepromišljeno od predsjednice reći da je u Hrvatskoj demokracija zrela. No, svatko demokraciju doživljava na različiti način. Promatrajući ljude, mogli bi zaključiti da u Hrvatskoj baš i ne shvaćaju što demokracija točno znači, ali znaju da bi to trebalo biti nešto dobro. No, to „Dobro“ povezuju sa svojim sustavom vrijednosti. Primjerice, Velimir Bujanec u svojoj emisiji, prilikom prezentacije filma Jakova Sedlara i revizije NDH-a. On je tada ustvrdio da je dolaskom Domoljubne koalicije ponovno u Hrvatsku nastupila demokracija i da se sada slobodno mogu otvarati tabu teme. Prethodno je optužio HRT pod Radmanovim vodstvom i sve mainstream medije da rade u službi jugoslavenskog naslijeđa. Međutim, prošlim izborima se pravednost okrenula naglavačke. Zločesta ljevica zamijenila se zločestom desnicom. HRT je poput Staljina od Hitlera saveznicima, najednom prešao na desniju stranu, jer takva je nova vlast. Jučerašnji „Lijevi“ mediji sada postaju žrtve, a Hrvatska je tonula u konzervativni ponor i klerikalizam. Ako ste mladi (i to vidljivo, vrlo mladi), vjerojatno ste se susretali upitate li neko škakljivo pitanje, ili imate neobičnu ideju, kako ste još mladi i ne shvaćate neke stvari. Onda vam ispričaju neku priču iz prošlosti koju će vam netko drugi opet opovrgnuti, a vi na kraju dana nikako ne možete znati istinu jer tada niste postojali. Za novinare, nema gorega nego kad se to dogodi s urednikom koji zbog svoje ideologije odbija suradnju s vama. Bez obzira, odbio li vam objaviti nešto ili vam čak dati i otkaz, kao što se dogodilo u nekoliko medija. Takve situacije najbolje demonstriraju problem našeg društva, a koji pogubno i obeshrabljujuće djeluje na mlade. Prestari ste i predugo ste bili u totalitarizmu. I odjednom ste se našli u demokraciji. Zbunjeni, kao da ne shvaćate što bi demokracija trebala biti, koristite je potpuno pogrešno. Ona za vas kao da je platforma za svađu je li bolji fašizam ili komunizam i pokušaj vraćanja jedne od tih opcija. Međutim, demokracija je politički sustav, oblik vladavine sa potpuno drukčijim vrijednostima od prošlih država na našem teritoriju.
Svatko zainteresiran za naše društvo, neizbježno je naletio na spomenute sukobe i ima mišljenje o tome. Ali koliko god važno bilo spoznati povijest, suludo je uvlačiti ju u demokratsku politiku i onda na njenom temelju tražiti podobne ljude. Podobni ljudi, naročito u medijima potrebni su vam kada težite doživotnoj vlasti. No, demokracija sama po sebi takve stvari ukida. Taj visoki politički paralelizam koji prilagođava medije svojoj melodiji, ne donosi nikome koristi, ali višestruko šteti novinarima. Javnost ne vjeruje medijskoj slici političara, osim u nekim slučajevima, a primarno političke intervencije i proizvode sve one negativne komentare na novinarstvo kao struku. No, najgore je što medijska korupcija počinje od medija. Primarno pokvarenih urednika koji si dopuštaju potkupljenje i klečanje pred političkim idejama i akterima. Nažalost, to je jako česta praksa, kojoj se ne nazire kraj.
Javnost, računaj na nas
Već danas na scenu lagano stupaju novinari rođeni 1996. Ljudi ih odmah uvlače u raspravu o NDH i Jugoslaviji. Ali zašto u tu raspravu nije uključena Austro-Ugarska? Ah, da, zato jer niste bili živi tada, kao što ni nove generacije nisu vidjele rata ili komunizma. Baš zato su oni novinari demokracije. Drugim riječima gospodo, oni trebaju pisati neucijenjene glave. A ukoliko se netko pogođen tekstom takvog novinara zapita za čiju stranu radi, odgovor je dvojak. Za sebe, jer uživa u tom poslu i za javnost koja treba ispitanu i dokazivu istinu, oblikovanu u medijski sadržaj sa prikazom svih strana koje se u pluralizmu mogu pojaviti. Takvi novinari ne prosvjeduju za jednu stranu. Oni traže slobodne informacijske tokove i profesionalno bavljenje svojom profesijom.
Premda mladi od starijih mogu mnogo toga naučiti u svemu, pa tako i u novinarstvu, što se tiče profesionalnosti, bolje da stariji uzmu za uzor rođene u sadašnjem sustavu. Njima je demokracija ipak malo bliža.
