©Udruga za onomatopeju 'Urlik dabra u žitu'
31.10.2007., srijeda
Kako se kalio ajvar 2 - Fuzerija uzvraća udarac
|
Doduše teškom mukom, uz mnogo premišljanja i spoticanja kojima su klasični fuzeri i inače skloni, Milovchichenko i Kraicewski su kupili 15 kg paprike po tada, za njih, izuzetno povoljnoj cijeni. Činilo se da su na neki način ipak uspjeli smekšati Šerifa da spusti cijenu, a da nisu rekli niti jednu jedinu riječ. Istina, planirali su se cjenkati ili barem pokušati se cjenkati, ali srećom nije bilo potrebno. Ionako su potpuni amateri za takve stvari i gotovo sigurno taj performans nebi dobro završio. Cijena 15 kg rogate parike se sa 150 kuna u sekundi spustila na 110 kn što je u ušima fuzerskim zvučalo sasvim obećavajuće ili bolje kao milozvučan ton. Ipak, teško je objasniti takav zaokret i ne upitati se da li su te paprike uopće ikad vrijedile 150 kuna, da li one zaista vrijede 110 kuna koliko su na kraju plaćene ili zapravo ne vrijede niti 50. Očito je Šerif shvatio da ovako neiskusne kupce kao što su njih dvojica teško da će ponovno sresti u ovome životu, pa se nekako prilagodio trenutku i zatomio ono od predatorskog što se dalo zatomiti. Fuzeri su, naravno, bili zadovoljni iz jednog sasvim jednostavnog i prozaičnog razloga - ipak će na kraju otići na Turpoljski kontinent i suočiti se sa nečime što su do sada uglavnom promatrali iz daljine kroz malu dioptriju ili vidjeli na tanjuru uz ćevape kao gotov proizvod. Sretni i veseli kao djete kada dobije Snoopyja u Kinder jaju fuzeri su utovarili teret u gepek osobnog vozila čiji je znak vrlo popularan među sljedbenicima emsihamera i krenuli ka Turopoljskom kontinentu popiti kavu i pojesti nešto sitno, onako zapodzub, čisto da se zavara organizam. Domaćin, ugledni fuzuki Dani El Tienda Trgovientes, koji se ističe hedonizmom više od ostalih fuzbekistanaca za čuperak kose i dužinu neobrijane brade, dočekao je fuzere kako i dolikuje. Istom ih je uveo u kuhinju u kojoj je mirisalo na kuhani karfijol, posjeo ih na stolice i pristavio im crnu kavu da se razbude, odnosno da rezimiraju ovih nekoliko sati nakon kojih više neće biti isti. Nedostajala je samo drvena daščica sa domaćim kulenom, rakija i repriza finala SP-a iz '86 između Argentine i SR Njemačke. Fuzuki Milovchichenko je suprotno očekivanjima odbio crnu kavu služeći se klasičnim izlikama koje više govore o problemima koji danas tište mlade u najboljim godinama, a manje o tome da crna kava već duži niz godina nije napitak već razlog ili čak nakana. Neovisno o biločemu složno su zaključili, neki uz srkanje, a neki uz ne, da će današnji dan biti upisan zlatnim slovima u povijest Turopoljskog kontinenta kao i udruge za onomatopeju. Fuzer Kraicewski je potom ispio ono što je ostalo od crne kave a da nije soc i izašao na zrak zapaliti smotuljak duhana, fuzuki El Tienda Trgovientes je ostao kuhati povrtnu juhu za potomke, a fuzuki Milovchichenko je razmišljao o svemu pomalo. Nešto kasnije su istovarili materijal od kojeg se uz manje zahvate trebao dobiti ajvar i duboko uzdahnuli. Vrijeme je bilo gotovo idealno za početi sa proizvodnjom. Fuzer Kraicewski je odnekud izvukao notes u kojem je neurednim rukopisom bio upisan recept. Trebalo je za početak oprati dogovorenih 15 kg rogate paprike (zapravo 10 kg, jer se 5 kg mislilo upotrebiti za nešto drugo) i iste posušiti prije pečenja. Bilo je oko 10 sati i svo troje su imali 'bugarke', potkošulje ponekad žutih rubova koju svaki muškarac koji drži do sebe mora imati u pretincu gdje se drži donji veš.Pranje paprika se pokazalo kao mukotrpan posao. Fuzeri su u samom startu vrlo mudro i prepredeno organizirali posao što se pokazalo kao vrlo dobar potez pa je tako fuzer Kraicewski prao, a fuzuki Milovchichenko sušio, dok se fuzuki El Tienda Trgovientes bavio odgojem potomaka te krajičkom oka promatrao kako napreduje posao. Već tada se vidjelo da će posao biti cjelodnevan i ispunjen kojekakvim zamkama, da će se proliti litre znoja i da će se znoj nastojati nadoknaditi hranjivom tekućinom koja se slučajno ili ne - hladila u špajzi. Pranje paprika (uz čišćenje peteljaka i slaganje suhih paprika u za to predviđena mjesta) je fuzerima oduzelo dragocjenih sat vremena života, ali su sada napokon spoznali smisao besmisla i shvatili trud svih onih prijašnjih generacija koje nisu imale tu sreću da žive u vremenu golemih šoping centara i tvornica specijaliziranih za 'zimnične' proizvode. Pećnica je u međuvremenu dosegla potrebnu temperaturu i fuzeri su uz slučajnu asistenciju domaćina stavili peći prvu rundu paprika nadajući se i vjerujući da se neće dogoditi ništa loše ili neočekivano. Paprike su se u dosluhu sa receptom trebale peći cca pola sata na temperaturi od 200°C. U tom trenutku spretni domaćin stavlja na drvenu daščicu jeger rezan na 1 cm pod 45° i nešto podravca rezanog na kockice 1x2 cm. Nakon pola sata fuzuki El Tienda Trgovientes desnicom izvlači užarenu tavu punu pećenih paprika i stavlja ih pred tročlanu komisiju na procjenu. Fuzuki Milovchichenko primjećuje na jednom pečenom primjerku da će se korica vrlo teško odstraniti i da će to na neki način zakomplicirati daljnji proces. U tom trenutku fuzeri jednoglasno odlučuju da neće doslovno pratiti recept koji su imali na raspolaganju. |
30.10.2007., utorak
Kako se kalio ajvar 1 - Fuzvjer je puštena
|
Odluka da će se krenuti u taj neizvjestan pothvat pala im je na pamet još prije nekoliko tjedana kada su se njih dvojica, inače izuzetno bistrih i prepredenih mladića sa dušama iskrenih fuzbekistanca, nazovimo ih Igot Milovchicenko i Dani El Tienda Trgovientes, vraćali iz dalekog Istočnog istoka gdje su trebali kupiti određeni stroj na četiri kotača star 20 godina, ali izvrsno uščuvan. 'Njih dvojica' su vođeni magijom Fuzlice Pohotnog Zalogaja u trenutku najveće gladi (negdje na pola puta 'od-do') skovali plan od bronce koji će se na Fuzbekistanu prepričavati generacijama i prenositi sa vode u koljenu na vodu u koljenu. U početku je sve to izgledalo gotovo neizvedivo, udaljeno, maglovito i bilo je teško zamisliti fuzbekistanske internacionalce (pa makar oni bili i neiskusni) kako odrađuju tako težak i kompliciran zadatak, no povećanjem razine njihove gladi i uz neophodnu pomoć nekolicine vila Fuzlica ideja se iz plinovitog stanja vrlo brzo pretvorila u opipljivu krutinu. U tim trenucima su bili sigurni kao x2 na St. Etienne u gostima kod Toulousea da će uz pomoć još barem jednog fuzbekistanca uspjeti u naumu da stvore ajvar, inače ljubljeni fuzbekistanski prilog najčešće crvene boje. Već su unaprijed znali kako će tog trećeg namamiti na daleki Turopoljski kontinent gdje bi se taj spektakl trebao održati. Nisu dvojili. Uopće. Nekoliko tjedana kasnije Milovchichenko i fuzer Kraicewski su se zatekli na tržnici koja se već vijekovima naziva 'zelena', vjerojatno zbog ograde koja ju okružuje ili zbog friško pokošene trave nekoliko kilometar dalje, i koja se nalazi još istočnije od Utrinske republike za koju se ionako smatra da je izuzetno istočno, nebi li pribavili materijal potreban za taj veliki i povijesni pothvat. Uglavnom, već u samom startu su naišli na umalo nepremostive prepreke (žena s tri cice, tip bez vrata, ali i bez zubiju, opasan lik koji gleda u jednu točku ispred sebe i priča nekim nepoznatim jezikom, birtija koja u ponudi ima crnu kavu i konjak), a zavidni ljudi su im se smijali iza leđa, govorili da su zakasnili i da je vrlo upitno hoće li pronaći materijal. Srećom, fuzeri su poznati diljem dilja da ne gube nadu čak i kada je rezultat naizgled nedostižan. Dogovorili su se da će obići cijelu tržnicu, zaviriti u svaki kutak i pod svaku ceradu kada su već tamo, jerbo je i jednom i drugom ovo bila prva posjeta tom zaista neobičnom i bajkovitom mjestu. Nekoliko trenutaka docnije su mislili odbaciti sav optimizam koji se nakupio ispod teških, pospanih kapaka kada im se na visini od 4 m ukazala svijetlost nalik na čehinju skladnih dimenzija. Podno te predivne prikaze neki je čovjek prodavao ljute feferone, elegantno izložene u najlonskim vrećicama. Bio je to znak. Univerzalan. Pogled na feferone im je ubrizgao sitnu dozu optimizma koja im je bila neophodno potrebna da bi nastavili putem kojim su išli i koji je sasvim sigurno nekamo išao. Kupili su feferone za male novce, a prodavač im je utrpao još i šaku ekstra ljutih (vrlo opasno oružje u nestručnim rukama) uz poruku 'da im se nađe'. Patliđane su kupili gotovo bez problema. Prepoznali su ih 'iz prve' po fotografiji iz osobne. Gospođa koja ih je prodavala je imala ono što su oni trebali (patliđane), oni su imali ono što je gospođa željela (novac) i stvar je bila riješena kao zadatak iz matematike na popravnom. Nedaleko od feferona su naletili na rogatu papriku koja im je neophodno trebala i za koju su im već spomenuti zavidni ljudi rekli da ju sigurno neće naći jer da je 'sezona rogate paprike na izmaku'. Čovjek zvan Šerif (tako im je rečeno da se zove) je imao 15 kg baš te 'rogate' koje više nije trebalo biti, doduše na baš crvene više zelenkasto-crvene sa laganim naglaskom na zeleno. Neko vrijeme su gledali u paprike ne podižući pogled. Nešto kasnije su procjedili da im treba 10 kg. Šerif je napomenuo da on pristaje samo na to da fuzeri otkupe svih 15 kg. Zavladala je neugodna tišina. Fuzerima je zapravo trebalo samo 10 kg jer je tako bilo navedeno u receptu, a recepti već vjekovima postoje da bi se poštovali i da bi se iz njih kasnije upijalo znanje. Upitno je ostalo onih 5 kg koje nitko nije želio. Fuzeri su nakratko posustali, gotovo bi se reklo da su posrnuli, jer im cijenjkanje nije bila baš jača strana kao i bauljanje po tržnicama. Odmaknuli su nekoliko koraka nebi li se konzultirali u miru i dobru što im je činiti. Jasno je da je paprika neophodna, ali 15 kg je ipak malo previše. Nekoliko metara dalje još jedan trgovac je prodavao paprike, ali te su kvalitetom bile daleko ispod onih Šerifovih. Postalo je očito da nisu imali izbora. Ili Šerif i njegovih 15 kg rogate paprike ili luftatanje uz gemišt, pivo, stolni nogomet i kikirikikoštice? |
29.10.2007., ponedjeljak
Sanjao sam Fuz i plakao gorkom suzom ničim izazvan
|
Gledao sam golu cicu kako se klatari dokazujući silu gravitacije u punoj svojoj veličini. Te sam noći zaspao sretan i slinav. Prošlo je sat vremena sna i ništa. Prošlo je još sat vremena i ništa. Prođe i tri sata od prvih sat vremena, sat po sat i ništa. Tek negdje pred jutro u snove mi dođe lopta. Lopta lijepa požudna, okrugla, sa mjestom za pumpanje i sl. I kad god je htjedoh poknuti ona se izmakne i otkotrlja se nekoliko metara ispred mene. Ničeg oko nje nije bilo samo magla, nejasna vizija nečeg nenormalnog ponukanog pretjeranim gledanjem porn programa. Potraje taj performans još sto metara, kad odjednom primjetim da sam na Courtu. Oko mene sve Fuzeri plješću, a ja diže pokal Đemde Remiza i mislim si ovo je bolje i od sexa. Poanta: Fuz je REM stanje svijesti, osim ako nije. |
26.10.2007., petak
Štokrl s fuzbekistanskom dušom
|
Izašao sam na balkon zapaliti Laki u sponzorskim natikačama hineći da je vani proljeće, da visibabe kolo vode, da se šafrani naziru, a jaglaci žute. Već prvi dim koji sam ispuhnuo vratio me je u surovu stvarnost koja je govorila o tome da se nalazim na balkonu trećeg kata, solidno zasranom golubljim drekom i zameten raznim elementima koji su ili će jednom imati značaj, da jesen u meni caruje i da je vrijeme takvo da se čovjek ujutro ne želi ustati, a onaj koji to ipak učini trudi se što prije zaspati neovisno o tome što radio i gdje. Čujem buku tek stasalih utrinjskih fuzukija i pretpostavljam da su se negdje dočepali niskopoličnog 'Ribara' koji je uvijek bolje izgledao izmješan u 'brmbici' sa Kokakolom. Sjeo sam na omiljeni štokrl, izrađen prema naputcima starih Remižana i geometrijski savršen, koji je ponovno bio tamo gdje sam ga jučer ostavio, što sasvim sigurno predstavlja vrlo dobar znak idile ili možda ne baš dobar znak sindroma 'beskrajnog dana', te nastavio sa tradicijom cigarete u pozne sate i sedmominutnim gledanjem u bespuća sjeverozapada u neizbježnu Fuzlicu Neodređenog koja titra u naramčastavom žaru i naravno ne ukazuje se u obličju nalik jednoj televizijskoj vodteljici. 'Uz štokrl nisi sam' - sad vidim da to nije pusta priča i da se zaista osjeća njegova prisutnost (ako uzmemo u obzir da je tu i cigareta, može se reći da nas već ima za manjim dernek). Štokrl u egzilu u egzilu. Tužno je to. Ali štokrl, koji prema fuzbekistanskoj tradiciji gotovo uvijek ima dušu široku kao Kort kad se igra poprijeko na 'dva-mala', sasvim sigurno i suprotno svim očekivanjima shvaća da je život u egzilu težak, teži i od trenutne pozicije na tablici voljenog NK Zagreb, i to znaju svi koji su to okusili ili oni kojima su pričali oni koji su to okusili. I sam već dvije godine živim u egzilu u Utrinskoj republici i još uvijek se nisam uspio naviknuti na postojeće stanje - na to da me nema tamo gdje me je uvijek bilo, da ne vidim lica koja sam svakodnevno gledao i da ne slušam priče kojima sam se uvijek divio. Ostao mi je pogled u daljinu sa balkona usmjeren prema sjeverozapadu koji govori umjesto stotinu riječi i na sedam svjetskih jezika plus esperanto. Neka vas čuvaju Fuzlice Neodređenog dok bauljate prostorom koji još uvijek ne razumijete i nemojte zaboraviti da na Remiza's Kortu nikada nije bilo niti neće biti završnog sloja asfalta. |
Abeceda Fuzkulture
|
f - (lat.) zvuk Fuzera bez prednja dva zuba dok hoda cestom. fu - izraz koji se koristi prilikom pljuvanja trule koštice iz usta, koristi se i prilikom izražavanja promašene izgledne prilike, također se koristi kao odgovor prilikom pitanja "Kud ideš?",ako je odgovor na pitanje Neodređeno. fuz - drevna vještina fuza - moderna frizura koju nosi Fuzer. (Fuza se oblikuje ovisno o poziciji u Fuzu. Štosdenfer-šiške na očima, iza uha češljati sa češljem sa 32 zuba te koristiti tri četvrtine gela, Špicpapak - ošišano po sredini kako bi s zbunio protivnik odsjajem čela, koristiti puno ulja biljnog podrijetla i sl.) Poanta: Pričaš li i ti Fuzato? |
24.10.2007., srijeda
Što to ima u Fuzeru ružno?
|
Noć je. Ljeto. Nastamba lokalnih mrava na livadu pred zgradom slavi Majku Maticu veselim škrgutom. Gospođa s trećeg kata bezuspješno pokušava upaliti Golf-a dvojku. Nailazi Fuzer masne brade obučen u laganu trenirku s dvije crte. Oriđiđi s placa. Pomaže gospođi 18 minuta i 4 sekunde i naplaćuje joj 50 kuna. Nije mogao pomoći. Gospođa je frustrirana. Odlazi doma uz psovke i gestikulacije rukama. Fuzer masne brade sretno pije benzin iz kanistera. Poanta: Ne možete upaliti auto? Možda vam je Fuzer popio benzin? |
23.10.2007., utorak
Fuzlice - vile i muze istovremeno
|
Fuzlice ne postoje u stvarnom svijetu Fuzbekistana i vrlo ih je teško primjetiti golim okom ili škiljenjem u smjeru sjeverozapada u trenucima kada je zalazak sunca pri kraju. Potrebno je zadubiti se dovoljno duboko u dubinu dublje misli ili konstantno gledati u Neodređeno bez treptanja da bi se Fuzlica ukazala na sekundu. Uvriježeno je, ali ne i znanstveno dokazano, da se Fuzlice pojavljuju u obliku žene starije mlađe dobi sa izrazito skladnim proporcijama (vjeruje se da je Mona Remiza jedna od Fuzlica) i da imaju magična svojstva koja obilato koriste. Iako postoje uglavnom zbog toga što je fuzerski mozak tako koncipiran, te da bi pomagale fuzerima u nastojanjima kao što su srnavljenje poezije i razna razglabanja, vrlo rijetko dopuštaju fuzerskom oku da ih vidi na onaj način kako bi oni to željeli. Međutim, fuzlice se vrlo često pojavljuju u nekim drugim oblicima kao npr. mjehurići u hladnoj pivi, kao ugodna začinjenost ćevapa, kao maglica na pivskoj boci koji je najbolji znak da će piva biti osvježavajuća ili kao nešto što je fuzerskom oku ugodno. Fuzlice su ujedno i muze koje potiču fuzere na kreativan rad kojemu inače nisu skloni. Postoji nekoliko poznatih fuzlica (muza) od kojih treba spomenuti slijedeće - Fuzlica Neodređenog, koja uglavnom savjetuje fuzere u trenucima kada lutaju prostorom kojeg ne razumiju, Fuzlica nedohvatne daljine koja pomaže Fuzeru da kvalitetno sagleda daljinu i stopi se s njom, Fuzlica Fuza, koja je od svih najpristupačnija i koja nastoji fuz učiniti ugodnijim i boljim nego što on inače je, ponekad ako je fuz negledljiv prekida susret što se manifestira kao 'runda u Hramu cvijeća i kratke loze od nepoznatog obožavatelja', Fuzlica skrnavljenja poezije, koja na neki način objedinjuje fuzersku umjetnost, nju najčešće zazivaju skrnavitelji. Zatim su tu neke manje bitne Fuzlice kao npr. Fuzlica pohotnog zalogaja, koja je uvijek uz fuzera kada ovaj negdje objeduje masno i zapečeno i koja nastoji diskretno sugerirati što bi još bilo dobro kušati, Fuzlica pišanja uz vjetar, brine da taj doživljaj potpune slobode bude potpun i slobodan, Fuzlica od pivske boce i drvene klupice, koja je uglavnom odgovorna za doživljaj pive kao napitka koji liječi kao i onoga što uslijedi nakon veće količine istog napitka, ona također osvjedočeno pomaže pijanim fuzerima da pronađu pravi put, kod zlokobnog osjećaja slabosti u želucu ona je ta koja prinosi prst u grlo... Za razliku od Fuzlica, koje su dobre i uvijek sklone fuzerima, Fuzlenjaci su najčešće podli, udaraju niže od dopuštenog i nastoje pokvariti sve ono dobro što fuzeri učine. Dobra strana Fuzlenjaka, ako je to uopće dobra strana, je da brinu o fuzerskim djevama i da su u stalnoj sprezi s njima. Oni im govore ono što nebi smjele znati i uvjeravaju ih da je fuz samo gubljenje vremena, a ne konceptualna umjetnost sa elementima u tragovima. Srećom, Fuzlenjaci se ne dijele na vrste, već postoji samo jedna vrsta Fuzbidni Fuzlenjaci. |
20.10.2007., subota
Fuzlomrz iliti što je mudra baba rekla nakon lopte bačene preko potoka, četvrtkom iza stupa
|
Fuz (muzika kreće iz b-mola 3 oboe, 4 flaute, činela, činčila i usna harmonika stišana za dvije oktave). Branko Uvodić čita tekst: Court (reklame). Klopot klompi. Zrak uz uho. Obraz čio. Trbuh izbačen preko fuzerskih hlača. Došao je, promrmljaše žene. Dva sata nakon prvog došao je i šesti Fuzer, možemo 3 na 3 na dva mala. U ovom skeču ni jedna životinja nije ozljeđena, al je nekoliko domaćih pojedeno u ćevapu na okretištu. POANTA: Cvrkut piva, mislim da je poluvrijeme. |
19.10.2007., petak
Gdje su oni i što rade, kad ne rade?
|
Fuzbekistanska inteligencija (fuzeri) je stasala početkom novog milenija na remižanskom tlu. Razvijali su se polako, kako i dolikuje, pod budnom paskom Doajena. U početku su to bili pristali momci skladne tjelesne građe. Na nekima su se mogli zamjetiti i obrisi trbušnih mišića. Školovali su se u najboljim školama, savladali sve matematičke operacije, donekle gramatiku materinjeg jezika, naučili barem jedan svjetski jezik ili barem najpotrebnije fraze da se mogu snaći u svakom kutku svijeta i okolice. Daleko su najviše naučili od starijih, koje su poštovali i poštuju kao neprijeporne autoritete i koji su ih, shodno tradiciji, uputili u sve tajne života. Za razliku od Doajena, koji su bili priprosti ljudi prekrasne duše, fuzeri su krenuli korak dalje i zakoračili u magičan svijet umjetnosti riječi, po njihovom mišljenju jedinog istinskog medija kojim se može izraziti smisao u besmislu. Spoznavši svoje limite, fuzeri su krenuli u skrnavljenje poezije, brušenje kvalitetne misli, a sve to uz neizbježan fuz, kao mjesto gdje su se mogli kvalitetno izraziti. Fuzeri kao vrhunac svojeg rada štuju dan kada su niti krivi niti dužni postali glavna vijest na jednom uglednom hrvatskom portalu, te je tada zabilježena i rekordna posjeta na službenoj web stranici kao i dan kada je interview sa jednim od njih osvanuo u jednim dnevnim novinama. Naravno, fuzeri su oduvijek radili u tišini i zavjetrini, pa su se ubrzo vratili u remižanski Andrgraund gdje svojim djelima i pojavama i pripadaju. Sredinom prve dekade novog milenija fuzeri na samo sebi svojstven način prekidaju tradiciju fuza i postaju lovci na dabrove na ubavom lovištu Žitarac koje se nalazi tamo gdje tuga prestaje. Tijekom tog perioda fuzerska inteligencija prima k sebi nekoliko istinskih stručnjaka na polju skrnavljenja poezije koji rodom, brojem i padežom ne pripadaju remižanskom, ali dušom i djelom svakako, te zajedno sa originalnom postavom fuzera dube ionako već duboke brazde Neodređenog... Danas, fuzbekistanska inteligencija djeluje u potpunom Andrgraundu, osluškuje prirodne mjene, gleda u Daljinu, piša uz vjetar... Centralni komitet Fuzbekistana, dakle ona sama srž pokreta koja stremi ka Neodređenom, priklonila se Andrgraundu ne želeći narušiti fuzbekistanski poredak, iako još uvijek ima štogod upitnog za reći.1. Zeljan Strucoglu, turski internacionalac - uglavnom provodi vrijeme gledajući u daljinu sa svog balkona na najvišem katu, te odgaja vlastiti pomladak u duhu Fuzbekistana, u zadnje vrijeme razmišlja o tome kako unaprijediti nešto što je već unaprijedio nakon što je to isto unaprijeđivao barem dvaput, još uvijek pije pivo, ali ne nosi jaknu sa nitnama, posjeduje pivski trbuh i igra inačicu fuza za momčad 'Lepi Žare i Slatki Greh' za koju je skladao himnu sa natruhama rappa. Živi na južnoj periferiji Remize. Sretno udan. 2. Vedrž Kraicewski, poljski intenacionalac - u zadnje vrijeme rastrgan kao da su ga bacili u kavez s gladnim lavovima, traži smisao u besmislu, pokušava se smjestiti u prostor koji ne razumije još uvijek dovoljno dobro, ali vjeruje da će ga taj prostor na kraju prigrliti kao svojega, svakodnevno prati zbivanja u Daljini i intenzivno razmišlja o Neodređenom, pomalo pije pivo i održava pivski trbuh, igra inačicu fuza za momčad 'Veliki Kule i njegove kućice'. Živi izvan granica Remize u samostalnoj Utrinskoj republici. Nije udan. 3. Ikko Orsagunnen, finski internacionalac - posljednjih godinu dana u egzilu negdje izvan granica Remize gdje nastoji iz praha i pepela izdići samoga sebe kao što je to jednom uspjelo mitskoj ptici Feniksu, prema posljednjim informacijama dobio je na masi što upućuje na to da je i pivska škemba dobro održavana kao i na to da ne gladuje već naprotiv, zapostavio je fuz, u zadnje vrijeme intenzivno razmišlja o nastavku karijere. Bio udan. 4. Alanis Papasuracopulos, grčki internacionalac - brine brigu o svemu pomalo, ali vrlo dobro zna da je život nepredvidljiv pa ne živi pod stresom, iako je u samim počecima djelovao i u literarnom smislu danas je to, što se tiče umjetnosti, vrlo zapušten čovjek, koricu kruha zarađuje odgajanjem novih generacija sportaša kojima je đon na sportskoj opremi naramčastav, igra inačicu fuza za momčad 'Lepi Žare i Slatki Greh' gdje je potvrdio status jednog od najvećih špicpapaka u povijesti fuza. Sretno udan. 5. Draez Boltenberg, belgijski internacionalac - jedan od najboljih primjera kvalitetnog skautiranja, odrastao na zapadnoj periferiji Remize gdje već godinama sije sjeme fuzbekistanske misli, igra inačicu fuza za momčad 'Veliki Kule i njegove kućice', ne briljira, ali po svakom njegovom potezu vidi se da je školovan fuzer impozantne tehnike, u zadnje vrijeme ne posjeduje pivsku škembu što mu kvari ugled, ali ako je vjerovati svjedocima i suprotno očekivanjima, pije pivo. Još uvijek živi na zapadnoj periferiji Remize. Nije udan. 6. Gorr Van der Kuloff, nizozemski internacionalac - polako ali sigurno brusi fuzbekistansku misao sa ciljem da sve to što zna, što će znati i što nikada neće znati prenese na prostore Turopoljske države, bitan element pokreta, iako je literarno potpuno promašen slučaj i vrlo netalentiran, sjajan je taktičar, a njegovo viđenje igre prerasta okvire sadašnjosti i ulazi u budućnost. Igra inačicu fuza za momčad 'Veliki Kule i njegove kućice'. Ima masu, nema ubrzanje. Sretno udan. 7. Bart Bojanovski, makedonski internacionalac - ulazi u red onih koji ne skrnave poeziju, ali koji kvalitetno kontribuiraju na drugačiji način, sklon je boravku ispred štednjaka, te voli otvarati vrata od frižidera i koristiti kuhaču, smion i odvažan kada je u pitanju biti ili ne biti, kontrolira masu i na neki način uzgaja pivsku škembu, s vremena na vrijeme pije pivo, ali uglavnom uz nagovor, igra inačicu fuza za momčad 'Veliki Kule i njegove kućice'. Živi u Republici Remizi. Nije udan, al' sa' će, samo što nije. 8. Pelis Miroslauskas, litavski internacionalac - da je neko drugo vrijeme ti bi bio Alfa, a on bi bio Romeo, međutim nije drugo vrijeme već prvo, uništen ubitačnim tempom modernog poslovnog čovjeka sve je skloniji ozljedama koje ga na taj način udaljavaju od fuzbeskitanske misli, jedan od onih koji je pokušao skrnaviti umjetnost, a svoj vrhunac je doživio objavljivanjem tekstova u jednom od vodećih dnevnih listova, jedan od rijetkih fuzera koji nosi kravatu, a možda jedni koji je nosi oko vrata. Neredovit što se tiče fuza. Živi na južnoj periferiji Remize. Nije udan. 9. Pelet Romanescu, rumunjski internacionalac - siva eminencija cijelog pokreta, rijetko kada viđen kako skrnavi poeziju, iako se ne može reći da nije pokušao i da ti pokušaji nisu prerasli u jedna od najuvjerljivijih djela suvremene fuzbekistanske misli, jedini istinski profesionalac, pa je samim time raspra o masi i pivskoj škembi potpuno suvišna, sjeluje na pjesku gdje uz pomoć istomišljenika pokušava udarcem rukom prebaciti loptu preko mreže. Ne igra fuz, barem ne u onoj mjeri koja bi ga svrstala pod zajednički nazivnik sa preostalim fuzerima. Živi u Republici Remizi. Nije udan. 10. Sesto 'Il Grande' Chrstianssen, talijanski internacionalac - kao i uvijek djeluje na određenoj distanci spram fuzbekistanske misli što ga čini jedinstvenim, ali ne manje voljenim članom fuzbekistanske zajednice. Igra inačicu fuza na nekoliko mjesta no nismo upoznati gdje niti s kim. Ponekad istrči kao špicpapak momčadi 'Veliki Kule i njegove kućice'. Uzgaja pivsku škembu i vjeruje da je to najbolje što može učiniti za svoj ukupni izgled, pije gemište rađe nego pivo. Živi u Republici Remizi. Sretno udan. |
17.10.2007., srijeda
Care, care govedare - prohod (dio II)
|
Izrazi koji su bitni i poštapalice i korijen od gloga: 1. Čunka čaj - izraz koji se koristi prilikom izražavanja bijesa ljutnje vidnog negodovanja, kada Car Govedar kaže crna kava. 2. Rntntnrtnt - izraz kojim se koristi igrač prilikom korištenja kišobran poteza. U tom trenutku je bitno spojiti nepce, razmaknuti prva dva zuba žicom i lagano pucketati jezikom po lijevoj manduli. 3. Piša mi se - izraz kojim igrač izražava trenutno stanje mjehura. 4. Fraza "tuđa majka" - kada tuđa majka dođe i uzme igrača za uho i odvede ga doma. 5. Fraza "dobar dan gospođo s drugog kata" - je fora u kojoj igrač pozdravlja fantomsku gospođu s drugog kata i uzima nekoliko cm terena. |
Prošao sam kroz ruralna područja jugoistoka
|
Osvanuo je dan koji se pamti. Pogledao sam oko sebe i spoznao da sam Ministar unutarnjih prostora Fuzbekistana i da je ono što se čini zapravo ono što je. Osjetio sam jaki bazd čarapa sa 80% pamuka. Još koji dan i same će se prošetati do veš mašine. Sa takvim stvarima treba biti strpljiv. Činjenica je da neki ljudi mogu mislima savijati žlice, vilice i noževe, stoga... Na balkonu su dva goluba razmišljala. Prema maglovitom pogledu kojim su tražili daljinu, čini se da su razmišljali o Neodređenom (ili su letjeli iznad toplane). To je ono što veseli svaku fuzbekistansku dušu. Živa bića koja razmišljaju o Neodređenom. I usput 'seru'. A ova dva su to upravo i činila... Jesu li to službeni fuzbekistanski golubovi pismonoše (po boji perja bi rekao da jesu) koji donose poruke iz domovine. Ako jesu, kakvu poruku nose? Možda je princ Demosten VI. Propuhalo sazvao fuzere da upru za dobrobit monarhije, možda je Džemdo Remiz odlučio podjeliti tajnu pripreme rakije sa svima koji to žele i pojasnio onim nezrelim nevjernicima kako kruška dođe u bocu i zašto, možda je Remiza's Kort konačno dočekao završni sloj asfalta, možda se Mona Remiza vratila iz... Sav taj košmar me je podsjetio na dane ponosa i slave kada su ideje bile bistre kao gorski potok, a misli čvrste kao stisnuta pesnica na brončanom spomeniku palim borcima u nekom parku s divljim kestenima. Vođen mudrim i nekako pod dojmom koji su na mene ostavila ona dva goluba pustio sam jednog svojeg 'goluba' i nekako paralelno s time odlučio službenim vozilom kojeg pokreće ljudska snaga obići ruralni teritorij na samom 'jugoistoku' (mnogo, mnogo dalje od Utrinske republike) na koji je rijetko koja remižanska noga (od broja 39 do broja 47) kročila. Vozilo kojeg pokreće ljudska snaga (VKPLJS) je bilo u izuzetno lošem stanju iz razloga što već neko vrijeme, ponajviše zbog prezaposlenosti koja vuče na lijenost, ne obavljam dužnosti koje sam ne tako davno preuzeo kao Ministar unutarnjih prostora. S obzirom da se radilo o gotovo neistraženom teritoriju pretpostavio sam da će mi geografska karta tog dijela svijeta biti iznimno potrebna. Letimični pogled na nju nije mi govorio previše osim onog što sam već znao - da ne znam ništa. Istina, prepoznao sam imena nekih drevnih mjesta i to uglavnom zato što sam ih zapamtio kao mjesta na kojima su Doajeni i Provokatori nekoć lovili ribe i kušali napitke od hmelja i napitke od grožđa koje su nabavljali u sprezi sa starosjediocima. No, to je bilo davno, dok su Doajeni bili mladi, Provokatori još mlađi, a i pivo je tada bilo hladno i osvježavajuće i mogu će je da su sve te priče samo magla. Prošlo je od tada derneka i derneka i pitanje je da li su ta mjesta još uvijek tamo? Pitanje je da li su Doajeni uopće bili tamo onda kad su rekli da su bili ili je to bio samo izgovor za birtijašenje kod konkurencije?... Krenuo sam ranom zorom, dok je narod Utrinske republike još uvijek spavao uz peći na drva i termo čarape. Škripa tramvaja podsjetila me je na Fuzbekistan, ali i na to da bi bilo dobro maknuti se s pruge... Nešto kasnije sam prošao uz obronke Velike Dugavljanske Planine gdje se ponekad, ali samo ponekad, mogao osjetiti neugodan miris prošlosti koja je zacijelo bila burna i slavna, a prema predaji starih Utrinjana i Dugavljana, što je također zabilježeno i u knjizi mudrih izreka Utrinjana i Dugavljana 'Mudri UD', u unutrašnjosti te planine živi zmaj Jakuša Gromovnik. Navodno da je taj vonj neki zmajev nusprodukt... Ostavivši Veliku Dugavljansku Planinu iza svojih leđa ušao sam u svijet malih kućica sa vrtovima i krovovima od naramčastavog bibercrijepa i crkava koje zaista izgledaju kao crkve. S obrađenih njiva, koje su se pružale dokle god im je to moja dioptrija dopuštala, stizao je miris gnojiva, ali onog istinskog, kojeg se svaka fuzbekistanska duša koja drži do sebe rado sjeti, ali to ne želi priznati. Narod koji tamo živi nisam susreo, osim gospodina u gumenim čižmama koji mi je pokazao put koji trebam slijediti... |
15.10.2007., ponedjeljak
Care, care govedare - prohod (dio I)
|
Pravilo 1. - Prilikom odabira pozicije uvijek odaberite skroz lijevu stranu, po mogućnosti pored drveta, stare babe ili nekakvog drugog nepomićnog objekta Pravilo 2. - Obavezno uzmite kiflu dužine 10 cm, širine 4-5 cm i promjera 3 cm lagano ukrivljenu prema sjeveru sa greškom u sredini Pravilo 4. - Postavljajući pitanje care, care govedare zakašljite se i lagano lijevom nogom uzmite 2-3 cm terena te se pretvarajete da niste čuli odgovor i da morate doći bliže da čujete. Car govedar nije glupo pa Vas vraća na Vašu početnu poziciju ali VI budite dovoljno mudri uzmite još par centimetara. Pravilo 5. - Upotrijebite šuplji dio kifle kako bi sakrili škarice. ( o tome više u II dijelu) Pravilo 6. - Nekoliko puta padajte u nesvijest kako bi se još više približili (recite da je od gladi, zime ,vrućine, kronične upale pluća, vode u koljenu, smrada, ničim izazvanim i sl.) Pravilo 7. - Žalite se na svaku odluku Cara govedara, burno mašući rukama i nogama a da pri tom nikoga ne ozlijedite. Pravilo 8. - Navedenu kiflu stavite u gaće ukoliko ste 8 cm od zida kako bi Vam pomogla prilikom daticanja istog. VAŽNO: Ako igrate Care govedare pijani svi objekti Vašem vidnom polju su umanjeni. |
12.10.2007., petak
Fuzbekistanska misao
|
Postavio sam se okomito na horizontalno (mislim čak da bi se taj položaj mogao izračunati uz pomoć digitrona i logaritamskih tablica, ali nisam siguran) i pogledao u daljinu. Uzdahnuo sam uz škripu i klepet onako kako to rade iskusniji od mene u sličnim situacijama... Daljina je još uvijek daleko. Baš tamo gdje sam je ostavio zadnji put kad sam joj rekao 'budi tu, a ja idem da bi se vratio'... A zapravo je ta daljina neobično blizu. Zapravo, daljina koju gledam je blizu, dok je moja pozicija daleka i svakim danom sve dalja... Ili možda nije?... U svakom slučaju, ta daljina odiše neodređenim i to me čini zadovoljnim... Naslonio sam se na rukohvat od balkona pofarban u boje srcudragog četveroligaša i zapalio smotuljak duhana... Nedostaje mi taj Fuzbekistan kojeg se sjećam kao prvog pišanja uz vjetar ili kao prvog fuša nakon kvalitetne fuzistencije. I svi oni gordi Doajeni i Provokatori koji su znali iz iskustva kako se ispija kava s mlijekom u ambijentu potpuno promašene atmosfere pijanstva i kiča, toliko karakteristične za Hram Cvijeća i Kratke Loze, i kako se razmišlja o nedoređenom, o djevama i o Fuzu... Uvjeren sam da će se jednog dana vratiti princ Demosten VI. Propuhalo i ponovno uspostaviti monarhiju nalik onoj iz davnih vremena kada se 'nedjeljom u 10' fuzlalo u sjeni štokrla 'Đemde Remiza'. Uvjeren sam, također, da će mudri i prepredeni Đemdo Remiz iz praha i pepela surove stvarnosti uspraviti blago svinute i nesretno izgubljene Fuzere, da će se svi fuzbekistanski Ministri ponovno sastati u dubokom andrgraundu ulice Pitomih Kestena, da će skupiti glave sa svim pripadajućim elementima (oči, nos, usta, zubi, trepavice, krmelji) i kroz Fuzkulturu proniknuti u samu srž onoga što se nekada zvalo (i zove se) Fuzbekistanska misao... p.s. Neka sve dobre vile Fuzlice i dobri Fuzlenjaci budu uz fuzbekistansku inteligenciju, neka se svi dabrovi vrate u žito... Poanta: Pjevajući.... Po pop d đem, po pop d đem popidap.......iščašio sam rame. |
11.10.2007., četvrtak
U početku bijaše riječ...
|
Jednom prije mnogo godina, kada su se smotuljci duhana još uvijek samo smotavali, kada su osobna vozila bila statusni simbol buržoazije i kada se alkohol nosio u pljoskama, dvije malo pretile siluete vidno okuražene sa nekoliko promila i masnih brada, dični kralj Demosten VI. Propuhalo i njegov vjerni sluga Đemdo Remiz, pripadnici visokog plemstva Centralne Remize, stupili su nogom na tle koje će se kasnije prozvati Fuzbekistan. Opčinjeni ljepotom krajobraza koji se prostirao pred njihovim očima i krasotom djeva bajnih, koje su niti ne sluteći da ih se gleda iz prikrajka, ispirale rublje na strmim obalama potoka P-1, koji se pod blagim nagibom i sasma ortogonalno spuštao prema rijeci u samim daljinama Juga, a koju su drevni Remižani prozvali Prljavom Rijekom. Kralj Demosten VI. Propuhalo je, nakon što je skinuo naočale debelih okvira i obrisao ih o donji dio košulje od flanela, napomenuo da će od sad, pa na dalje i ubuduće Remižani zaposjednuti i ovaj kraj plodne zemlje te ga prema regulama asimilirati sa ostatkom kraljevstva. Đemdo Remiz, gotovo uvijek postavljen tako da se kao pravi podanik nalazio u sjeni gordog kralja, je nošen golemim entuzijazmom karakterističnim za ljude kockaste glave, ali točnošću atomskog fizičara predvidio da će u bliskoj budućnosti u glavnu ulogu imati dućani s mješovitom robom - što se na kraju pokazalo apsolutno točnim... |
