Odluka da će se krenuti u taj neizvjestan pothvat pala im je na pamet još prije nekoliko tjedana kada su se njih dvojica, inače izuzetno bistrih i prepredenih mladića sa dušama iskrenih fuzbekistanca, nazovimo ih Igot Milovchicenko i Dani El Tienda Trgovientes, vraćali iz dalekog Istočnog istoka gdje su trebali kupiti određeni stroj na četiri kotača star 20 godina, ali izvrsno uščuvan. 'Njih dvojica' su vođeni magijom Fuzlice Pohotnog Zalogaja u trenutku najveće gladi (negdje na pola puta 'od-do') skovali plan od bronce koji će se na Fuzbekistanu prepričavati generacijama i prenositi sa vode u koljenu na vodu u koljenu. U početku je sve to izgledalo gotovo neizvedivo, udaljeno, maglovito i bilo je teško zamisliti fuzbekistanske internacionalce (pa makar oni bili i neiskusni) kako odrađuju tako težak i kompliciran zadatak, no povećanjem razine njihove gladi i uz neophodnu pomoć nekolicine vila Fuzlica ideja se iz plinovitog stanja vrlo brzo pretvorila u opipljivu krutinu. U tim trenucima su bili sigurni kao x2 na St. Etienne u gostima kod Toulousea da će uz pomoć još barem jednog fuzbekistanca uspjeti u naumu da stvore ajvar, inače ljubljeni fuzbekistanski prilog najčešće crvene boje. Već su unaprijed znali kako će tog trećeg namamiti na daleki Turopoljski kontinent gdje bi se taj spektakl trebao održati. Nisu dvojili. Uopće.
Nekoliko tjedana kasnije Milovchichenko i fuzer Kraicewski su se zatekli na tržnici koja se već vijekovima naziva 'zelena', vjerojatno zbog ograde koja ju okružuje ili zbog friško pokošene trave nekoliko kilometar dalje, i koja se nalazi još istočnije od Utrinske republike za koju se ionako smatra da je izuzetno istočno, nebi li pribavili materijal potreban za taj veliki i povijesni pothvat.
Uglavnom, već u samom startu su naišli na umalo nepremostive prepreke (žena s tri cice, tip bez vrata, ali i bez zubiju, opasan lik koji gleda u jednu točku ispred sebe i priča nekim nepoznatim jezikom, birtija koja u ponudi ima crnu kavu i konjak), a zavidni ljudi su im se smijali iza leđa, govorili da su zakasnili i da je vrlo upitno hoće li pronaći materijal. Srećom, fuzeri su poznati diljem dilja da ne gube nadu čak i kada je rezultat naizgled nedostižan. Dogovorili su se da će obići cijelu tržnicu, zaviriti u svaki kutak i pod svaku ceradu kada su već tamo, jerbo je i jednom i drugom ovo bila prva posjeta tom zaista neobičnom i bajkovitom mjestu. Nekoliko trenutaka docnije su mislili odbaciti sav optimizam koji se nakupio ispod teških, pospanih kapaka kada im se na visini od 4 m ukazala svijetlost nalik na čehinju skladnih dimenzija. Podno te predivne prikaze neki je čovjek prodavao ljute feferone, elegantno izložene u najlonskim vrećicama. Bio je to znak. Univerzalan. Pogled na feferone im je ubrizgao sitnu dozu optimizma koja im je bila neophodno potrebna da bi nastavili putem kojim su išli i koji je sasvim sigurno nekamo išao. Kupili su feferone za male novce, a prodavač im je utrpao još i šaku ekstra ljutih (vrlo opasno oružje u nestručnim rukama) uz poruku 'da im se nađe'. Patliđane su kupili gotovo bez problema. Prepoznali su ih 'iz prve' po fotografiji iz osobne. Gospođa koja ih je prodavala je imala ono što su oni trebali (patliđane), oni su imali ono što je gospođa željela (novac) i stvar je bila riješena kao zadatak iz matematike na popravnom. Nedaleko od feferona su naletili na rogatu papriku koja im je neophodno trebala i za koju su im već spomenuti zavidni ljudi rekli da ju sigurno neće naći jer da je 'sezona rogate paprike na izmaku'. Čovjek zvan Šerif (tako im je rečeno da se zove) je imao 15 kg baš te 'rogate' koje više nije trebalo biti, doduše na baš crvene više zelenkasto-crvene sa laganim naglaskom na zeleno. Neko vrijeme su gledali u paprike ne podižući pogled. Nešto kasnije su procjedili da im treba 10 kg. Šerif je napomenuo da on pristaje samo na to da fuzeri otkupe svih 15 kg. Zavladala je neugodna tišina. Fuzerima je zapravo trebalo samo 10 kg jer je tako bilo navedeno u receptu, a recepti već vjekovima postoje da bi se poštovali i da bi se iz njih kasnije upijalo znanje. Upitno je ostalo onih 5 kg koje nitko nije želio. Fuzeri su nakratko posustali, gotovo bi se reklo da su posrnuli, jer im cijenjkanje nije bila baš jača strana kao i bauljanje po tržnicama. Odmaknuli su nekoliko koraka nebi li se konzultirali u miru i dobru što im je činiti. Jasno je da je paprika neophodna, ali 15 kg je ipak malo previše. Nekoliko metara dalje još jedan trgovac je prodavao paprike, ali te su kvalitetom bile daleko ispod onih Šerifovih. Postalo je očito da nisu imali izbora. Ili Šerif i njegovih 15 kg rogate paprike ili luftatanje uz gemišt, pivo, stolni nogomet i kikirikikoštice?