©Udruga za onomatopeju 'Urlik dabra u žitu'
26.10.2007., petak
Štokrl s fuzbekistanskom dušom
|
Izašao sam na balkon zapaliti Laki u sponzorskim natikačama hineći da je vani proljeće, da visibabe kolo vode, da se šafrani naziru, a jaglaci žute. Već prvi dim koji sam ispuhnuo vratio me je u surovu stvarnost koja je govorila o tome da se nalazim na balkonu trećeg kata, solidno zasranom golubljim drekom i zameten raznim elementima koji su ili će jednom imati značaj, da jesen u meni caruje i da je vrijeme takvo da se čovjek ujutro ne želi ustati, a onaj koji to ipak učini trudi se što prije zaspati neovisno o tome što radio i gdje. Čujem buku tek stasalih utrinjskih fuzukija i pretpostavljam da su se negdje dočepali niskopoličnog 'Ribara' koji je uvijek bolje izgledao izmješan u 'brmbici' sa Kokakolom. Sjeo sam na omiljeni štokrl, izrađen prema naputcima starih Remižana i geometrijski savršen, koji je ponovno bio tamo gdje sam ga jučer ostavio, što sasvim sigurno predstavlja vrlo dobar znak idile ili možda ne baš dobar znak sindroma 'beskrajnog dana', te nastavio sa tradicijom cigarete u pozne sate i sedmominutnim gledanjem u bespuća sjeverozapada u neizbježnu Fuzlicu Neodređenog koja titra u naramčastavom žaru i naravno ne ukazuje se u obličju nalik jednoj televizijskoj vodteljici. 'Uz štokrl nisi sam' - sad vidim da to nije pusta priča i da se zaista osjeća njegova prisutnost (ako uzmemo u obzir da je tu i cigareta, može se reći da nas već ima za manjim dernek). Štokrl u egzilu u egzilu. Tužno je to. Ali štokrl, koji prema fuzbekistanskoj tradiciji gotovo uvijek ima dušu široku kao Kort kad se igra poprijeko na 'dva-mala', sasvim sigurno i suprotno svim očekivanjima shvaća da je život u egzilu težak, teži i od trenutne pozicije na tablici voljenog NK Zagreb, i to znaju svi koji su to okusili ili oni kojima su pričali oni koji su to okusili. I sam već dvije godine živim u egzilu u Utrinskoj republici i još uvijek se nisam uspio naviknuti na postojeće stanje - na to da me nema tamo gdje me je uvijek bilo, da ne vidim lica koja sam svakodnevno gledao i da ne slušam priče kojima sam se uvijek divio. Ostao mi je pogled u daljinu sa balkona usmjeren prema sjeverozapadu koji govori umjesto stotinu riječi i na sedam svjetskih jezika plus esperanto. Neka vas čuvaju Fuzlice Neodređenog dok bauljate prostorom koji još uvijek ne razumijete i nemojte zaboraviti da na Remiza's Kortu nikada nije bilo niti neće biti završnog sloja asfalta. |
