©Udruga za onomatopeju 'Urlik dabra u žitu'
15.11.2007., četvrtak
Ljeto kad je Fuzer zabijao
|
Hrabro sam i bez straha prošao granicu Kraljevstva Srednjaka i zakoračio na područje Kraljevine Remize znajući da sam siguran, prvenstveno zato jer je bilo zeleno za pješake. Žeđao sam. Fatamorgana je ružne babe pretvarala u lijepotice zanosnih oblina. Žeđao sam. Konačno na horizontu ugledah Court i u tom trenutku znao sam da je blizu i potok. Moj lijen hod s noge na nogu pretvorio se u šepavi trk. Bez oklijevanja bacio sam se na glavu u 10 cm dubok potok i počeo piti bistro smeđu potočku vodu. Konačno sam se mogao uključiti u Fuz. Poanta: Za nuspojave treba pričekati i do nekoliko godina . |
Pogled iz tupog kuta jednog Etruščanina - dio zadnji
|
Sigurno se svatko od vas kad tad susreo sa ajvarom. Na kruhu. Na hlačama. Između zuba. U teglici. Na stubištu. U tramvaju. I sigurno svi znaju da je crvene boje. Sa varijacijama nijansi. Koliko god nijanse mogu biti varijabilne. Sad pitanje: iza kojeg uha se počešati kad ono što bi trebalo biti crveno ispadne zeleno. Koliko god varijanti nijanse crvene vrtili. Fuzer Kraicewski stajao je ispred lonca punim nečega što je trebalo predstavljati jestivu zimnicu, kao što su alkemičari stajali ispred nečega što je trebalo predstavljati zlato. Kao kad ispišeš cijelu ploču integracija i derivacija i razlomaka i sve ti se pokrati i dobiješ rezultat 0. Tako se i on pitao koliko su to nesvjesnih pogrešaka napravili, pored toliko svjesnih i koliko je od njih bilo fatalno da rezultat u loncu bude ovakav kakav je. I kako je Zagreb mogao igrati 4-3-3 kad im je prirodno 4-4-2. Jedan po jedan momak je ulazio u kuhinju, svaki sa svojim načinom izgovora rječice „hmmm“. Tu i tamo oni koji su željeli bit originalniji su izustili „hmmnj“ i „hmhm“. Bio je to jedan od onih trenutaka kada se zapitate tko smo, što smo, odakle smo i kamo stremimo te da li sad odustati i sve pokloniti susjedi koju nitko ne voli i kupiti u dućanu gotov proizvod. I prepustiti se neograničenoj količini onih „znala sam“ „jesam vam rekla da oni to nemogu“, „samo su sve zaprljali, neka radije prčkaju po autima“, „vidite kako je moja frizura postojana i u ovakvoj kuhinji punoj dima“. Onaj iskonski instinkt mužjaka koji je nešto skrivio, a ne želi da to Ona sazna, probudio se u nama i pristupili smo daljnjoj proceduri hineći da je sve prema planu. Kao da smo željeli baš tu zelenu boju. Pritom dodajuć još samo malo octa, još samo malo ljute paprike, ma još ovaj mali feferon. Kad već izgled nije, neka barem okus bude za pamćenje. U malenoj pušnici 1,12x0,98m, u dvorištu, instalirana je peć na drva. Tamo se trebalo dogoditi To. Tamo je Ono trebalo postati Ajvar. Tamo se prelazila crta iz Podsmjeha u Poštovanje. I tako dva sata. Dok kuhača ne ostavi trag. Fuzuki El Tienda Trgovientes se prihvatio posla i ostao se boriti sa dimom, vatrom, ajvarom, vremenom i prostorom. A fantastična četvorka se počela osjećati kao doma (jer ipak je domaćin to nekoliko puta prispodobio) i prihvatila se stolnog nogometa. Kraicewski kao da je izvukao pouku iz ranije slične situacije i kao kad Balaban zastane usred trka i pita jel možda ofsajd, tako je i on naglo zastao pred garažom, ispred stolnog. I tamo ostao do daljnjeg. Na poziciji srednjeg vanjskog. Nakon nekoliko partija i još toliko revanševa, shvatili smo da ovo pečenje ajvara stvarno može umoriti čovjeka. Bole leđa i zglobovi. Tu i tamo bi se sjetili El Tienda Trgovientesa. „Tu“ se odnosi na početak igranja uz misao „gle taman nas je četvorica pa tko fali?“, a „tamo“ se odnosi na kraj igranja kada je jedna od djeva ovlaš zabrinuto zapitala „a gdje mi je muž?“. Nakon dosta neodređenog vremena, zaključili smo kako bi bilo dobro privesti dan kraju. Uzeti ga za ruku i lagano ga spremiti na spavanje. Ovdje prestaje moja prisutnost ovog događaja koji će se zaista prepričavati još dugo, dugo vremena, uz kamin i pucketanje drva, uz jutarnju kavu i pelin, uz popodnevni pelin. Legenda kaže da je gordi fuzer Kraicewski bio taj koji je ostao zadnji na bojnom polju, da je njegova ruka zatvorila zadnju teglu s ajvarom, da je on obrisao zadnji komadić patliđana ispod šparheta, zadnju papriku sa cipela. Ali to je samo legenda..... A ajvar?.... Reći ću vam kad ga probam... |
12.11.2007., ponedjeljak
Pogled iz tupog kuta jednog Etruščanina - dio prvi
|
„ideš prema Tamo pa skreneš kod table desno pa još malo i još malo pa lijevo i onda pitaš, nemreš fulat'... a di si ti do sad? Kasniš, već paprike cvrče...“ riječi su bile iskusnog fuzera Kraicewskog, koje sam mogao razabrati preko mobilnog brzoglasa. Signal se lagano gubio, prekidao, šumio i sve ostalo što signal radi kad se bori da dođe do antene, a antene nema u blizini. To je bio znak da su zaista daleko, a ja sam još blizu. Moj signal je bio čist. Sa slikom u mislima (bolje slika u mislima, nego misli na slici, P. Picasso) kako djeve bajne sa maramom na glavi, s uggssicama na nogama, s kariranim pregačama, s djecom u jednoj ruci, s kuhačom u drugoj, u kontrapost stavu lagano miješaju ajvar, krenuh prema Tamo. Na toj slici, koja je sve više nalikovala na kratki jednominutni film, bilo je još raznih detalja poput komadića paprike u kosi, dima od kuhanja u očima, češnjaka pod noktima i feferona među zubima. Kako slika nema zvuk tako su se i djeve bajne smijale i pričale, ali bez tona, o najnovijoj zarinoj kolekciji, o nevjerojatnom zapletu u najnovijoj sapunici, o najnovijoj frizuri jedne od djeva koja nije među njima. Kao na nijemom filmu. Bez zvuka. Idila. Jedino što je nedostajalo u toj idili su bili oni tj. mi. Fuzeri i oni koji se tako osjećaju bili su u nekoj drugoj perspektivi, u nedogledu. U po dimu sličnom ambijentu, ali po mirisu sasma drugačijem. Čak je ovdje bilo i zvuka. tu-du. next player. Sa konobaricom koja ima poprsje kao farovi automobila. Farovi automobila.... tuu-tuu upozorila me je neka baba u golfu dvici da sam ipak na dvosmjernoj cesti, a ne na autoputu. Uz popratnu signalizaciju tj. gestikulaciju. Što je opet bio znak da sam već poodmakao od Grada, jer gdje još u široj okolici Grada ima dvosmjernih cesata. Prema uputama preciznim kao mehanizam rolexa iz Malezije, stigoh do Tamo. Već na prvi pogled i na prvo uho zaključio sam da nešto opako nije štimalo sa mojom slikom. Lagana škripa vrata dovela me do zaključka da sam dobro zaključio da nešto ne štima. Kuhinja puna dima. Sve ok. Miris pečene paprike. Sve ok. Djeca trčkaraju veselo. Sve ok. Djeve masne kose i neobrijane. Sve ok. Djeve prstima probavaju kvalitet uratka. E tu mi se sve prosvijetlilo, a u istom trenutku i sve izokrenulo naopače i naglavačke. Pa to su Oni sami u kuhinji!!! Kakve djeve, to su Oni u potkošuljama i brade masne probavali da li rakija od kruške paše uz pečene paprike ili ipak ne. Pelin više paše. Daklem situacija je bila ovaka: neiskusni (pritom mislim na spravljanje ajvara) muškarci su u kuhinji pekli paprike i okretali patliđane u čudu smišljajuć šta bi s njima bilo najpametnije, kao da patliđani imaju neku drugu svrhu osim biti u rerni i kao da bi se zaista oni mogli dosjetiti neke druge svrhe okrečući iste, a iskusne (pritom mislim na spravljanje ajvara) djeve su u birtiji lokalnoj uglas pričale o neodređenom, jer kad djeve pričaju o neodređenom to stvarno ostaje neodređeno, pritom izluđivajući konobara sa točno određenim omjerima i vrstama kave, hladnog mlijeka, toplog mlijeka, vode, natrena, smeđeg šećera, naravno za svaku drugačije, uz čašu vode, naravno. Molim. Totalno dijametralno suprotno od moje zamisli pečenja ajvara. Ako zamisao može uopće biti dijametralna. Suprotna može. A ako ste mislili da recepti služe za spravljane hrane i da se doslovno po njima rade delicije, onda ste samo prosječni kuhar/kuharica, a fuzeri strašni su sve samo ne prosječni. Letemičnim preletom zgužvanog papirća sa masnim otiscima nekolicine nepoznatih i par poznatih osoba, zaključeno je da se isti odbacuje. Jednoglasno. I pogrešno. Ali najljepši osjećaj je napraviti dobar plan, a još ljepši taj plan izmjeniti ma koliko ta izmjena bila upitna. Tako je odlučeno da se zbog objektivnih razloga paprika neće guliti, već se direktno iz rerne melje i stavlja u lonac. Srećom pa je neiskustvo pekača ajvara omogućilo istim velike pauze između tura paprika. Jer tko još nezna da rerna bolje peče na višim policama. Osim nas. Koji smo uredno brotvane slagali na najdonju etažu. Ali začuđujuće pa se nitko nije začudio što je potrebnmo preko pola sata za jednu turu. Možda iz razloga što su te pauze iskorištene kvalitetno. Vrlo. Jer domaćin se pokazao kao pravi gazda i odnekud je stvorio stolni nogomet i instalirao ga u dvorištu. Na dovoljnoj udaljenosti da se zaboravi i na rernu i na paprike i na patliđane i na djeve u birtiji. Bar na dvadeset minuta. Problem je u tome što nitko od njih nije zaboravio na nas. Jer nama je jedino bitno bilo u tom trenutku izvest fintu i zabit gol lijevom rukom iz sredine. I pobijediti naravno. Za to vrijeme su paprike odlučile uzeti stvar u svoje ruke i lagano su pocrnile. Tek toliko u inat nama koji smo se usudili zaboraviti na njih. Srećom da su patliđani po svojoj prirodi crni pa nismo uspjeli vidjeti koliko se oni mogu inatiti. I srećom da su se tada djeve vratile iz birtije i podsjetile nas koja je zapravo svrha našeg bitka te nedjelje. A to nije stolni nogomet. Kako se u tom trenutku Zemlja okretala oko četvorice pogrbljenih stvorova, a semafor je pokazivao jedan gol razlike, preostali član petorke, koji je kibicirao sa strane, čuo je slabašan zov patliđana iz kuhinje. A opet toliko jak da ga potakne da napusti mjesto događaja i ode na novo mjesto događaja. Jer tko mu kriv što ujutro nije čitao horoskop u kojem je lijepo bilo napisano: „strijelac: ako ste rođeni u Zagrebu, odrasli na Remizi, sa trenutnim prebivalištem u Utrinama, a stremite ka Kamenarki, ubacite se u četvorku za igranje stolnog nogometa, jer ćete inače gulit patliđane sami u kuhinji; zdravlje dobro; ljubav velika“. I bi tako. |
09.11.2007., petak
Kako se kalio ajvar 3 - Sve je u rukama fuzbe
|
Pečena paprika nije izgledala onako kako su fuzeri očekivali. Istina, ne može se točno definirati što su oni to zapravo očekivali, ali očito je da je ogledni primjerak u teglici, koji se nalazio ispred njih, predstavljao ideal u svim smjerovima. Činilo se, onako na prvi pogled i drugi dvogled, da paprika nije dovoljno pečena, da to nije ta boja, da sa pećnicom nešto ne štima, da možda zidni sat pokazuje krivo vrijeme, da... Fuzuki Milovchichenko je možda ispravno primjetio da će se kožica teško guliti na predviđeni način. Sama praksa je ubrzo pokazala koliko je to bila točna primjedba kao i to da rogata paprika nakon pola sata u rerni na 200°C može biti opasno oružje u nestručnim rukama. Na trenutak se nervoza mogla rezati nožem za kruh, ali već sekundu poslije fuzuki El Tienda Trgovientes je gotovo samoincijativno instalirao flajšmašinu i u nju stavio šaku prethodno na komadiće narezane pečene paprike (da bi se pojednostavilo mljevenje) te je istu samljeo u nekoliko okreta. Smjesa je iscurila kroz filtar, ili štogodveć, i spustila se sporo, ali dostižno, na tacnu koja se nalazila točno ispod tog 'štogodveć'. Pogled fuzbekistanaca nakon što se sva masa spustila na tacnu govorio je više od riječi. Nekako su se složili da to za sada ne izgleda dobro, niti previše jestivo, niti da boja nije u skladu sa skladom... No, već sada su bili na 1/3 puta i bilo bi preneozbiljno sada odustati nakon svega što su do sada prošli. Uostalom, što bi jedan prosječni fuzer napravio od onolike količine rogate paprike. Najvjerojatnije oveći kompost negdje iza zgrade... Fuzer Kraicewski i fuzuki Milovchichenko su odlučno krenuli dalje peći paprike, rezati ih na sitnije komadiće i mljeti u flajšmašini, dok je fuzuki El Tienda Trgovientes nastavio sa odgojem podmlatka. Negdje oko treće runde paprika, kada su fuzbekistanci bili u drugom nokdaunu, pojavila su se dva stručna oka, dvije stručne ruke i jedna stručna glava povezane u jednu cjelinu koja je samo jednim šturim pogledom zaključila slijedeće: da je paprika ipak malo prezelena i da nije dovoljno mesnata, da je odluka o nastavljanju pečenja unatoč tome što se kožica nije dala skinuti zapravo jedna velika pogreška i na kraju da unatoč svemu imaju njenu podršku i da će se ovo što rade jednoga dana nalaziti u udžbenicima iz 'Domaćinstva' za 5. razred osnovne škole. Skoro su pustili suzu radosnicu - zbog svega pomalo, ali i zbog toga što su konačno završili sa paprikama. Sreća je da nisu pustili suzu, jer nigdje u receptima nije pisalo da u ajvar ide voda. Negdje u tom prijelomnom periodu odnekud se pojavio putopisac i Etruščanin Danculius Michelius u svoj svojoj veličini zaogrnut plaštem mističnosti, a za kojeg se vjeruje da je u sprezi sa nekoliko vila Fuzlica. Za ovu priču je posebno bitno da je u zadnje vrijeme u vrlo dobrim odnosima sa Fuzlicom Pohotnog Zalogaja koja pomaže ovakve i slične pothvate. Nakon grljenja, rakije i pjesme dobrodošlice fuzbekistanci su otišli na zrak rezimirati sve što je do sada učinjeno. Naravno, uz rezimiranje uvijek izvrsno ide hedonistički pristup problematici, pa su, s obzirom da ih je bilo četvero i da ne naruše tradiciju, odigrali nekoliko partija stolnog nogometa. Rezultat u tim trenucima nije bio bitan, ali se dalo primjetiti da će kasniji okršaji biti 'na nož'... Kraći predah nalik na zadah dobro im je došao iz više razloga. Prvi je taj da predah uvijek dobro dođe neovisno o tome zbog čega dolazi, drugi je taj da predah dobro dođe onima koji drže dah a takvih nije bilo, a treći je taj da su se nakon njega trebali suočiti sa 5 kg patliđana, mora se priznati vrlo ružnog povrća. Vrlo lako se moglo primjetiti da ne znaju što točno trebaju učiniti sa patliđanima, ali srećom ponovno im je asistirala ona stručna cijelina i usmjerila ih prema jasnom cilju koji se nije vidio dok su oni gledali prema njemu. U tim trenucima je - zbog dolaska petog fuzbekistanca, ljubitelja svega što je gurmansko Marcumberta Leca - postalo jasno da je zov stolnog nogometa glasan kao štreber iz prve klupe kada zna riješiti zadatak i da će nastavak pečenja ajvara biti prilična avantura. Ipak, fuzer Kraicewski je odlučio pobjediti u srazu sa patliđanima, vodeći se time da patliđani još nikada nisu nadmašili čovjeka, dok je ostatak otišao igrat stolni nogomet, što je opet bio dio internog dogovora koji je umnogočemu govorio o tome kako je fuzbekistanska misao oduvijek bila inovativna i kako je ono sportsko iz fuzera izuzetno teško izbaciti pa čak i u ovako neizvjesnim trenucima. Patliđani su se pekli i ispkeli na opće zadovoljstvo, potom su bili oguljeni (nastradale su jagodice svih deset prstiju) i iscjeđeni također na opće zadovoljstvo, te zatim samljeveni i pridodani postojećoj masi mljevene paprike. Letimičnim pogledom na masu postalo je jasno da boja neće biti kao ona na oglednom primjerku iz teglice i to je bio dovoljno jak razlog da se fuzer Kraicewski pridruži ostatku na stolnom nogometu. Druga varijanta je bila da sjedne i zaplače. Njegova misija je činom priprave patliđana završila i bio je sretan zbog toga. Sada je bio na redu fuzuki El Tienda Trgovientes koji je prisutnima trebao prezentirati i dokazati svoje opjevano pozvavanje rada na kuhinjskim pećima na kruta goriva. Predpostavljalo se da će taj proces potrajati oko dva sata uz neprestano mješanje drvenom kuhačom što se kasnije pokazalo kao definitivna istina. Ajvar je tijekom tog procesa kuhanja dobio na homogenosti, na mirisu i okusu, no boja je zadržala neku čudnu nijansu smeđe - nešto između zelene i crvene. Ipak, po završetku seanse fuzeri su se složili, unatoč očitom zdvajanju, da je i više nego jestiv. Možda treba zažmiriti na oba oka, ali... U cijeloj priči je najbitnije da niti jedna životinja nije stradala i da su korišteni prirodni materijali. |
08.11.2007., četvrtak
Čifuz - gorštak Remize
|
Čifuz je sjedio zavaljen na zelene gajbi pive s bocom Cole u ruci. Igrom slučaja žvaka mu je ispala i zaglavila se između Adedas oriđiđi trenirke i već spomenute gajbe davno popijene. Ćifuz je imao renome lokalnog grubijana i u ovom trenutku nije želio ispasti sprdnja. Tiho je jecao poput svinje pred klanje. Život je surov promrmlja. Poanta: Svi smo mi ponekad Ćifuz. Nagradna igra:1. Pronađi paradoks. 2. Pronađi sibilarizaciju ili jotovanje ili nepostojano A. 3. Pronađi onomatopeju. 4. Pronađi 50 kuna. 5. Pronađi đuveđ. 6. Izbroji đ iz točke 5. |
