Pregled posta

Pogled iz tupog kuta jednog Etruščanina - dio zadnji

Sigurno se svatko od vas kad tad susreo sa ajvarom. Na kruhu. Na hlačama. Između zuba. U teglici. Na stubištu. U tramvaju. I sigurno svi znaju da je crvene boje. Sa varijacijama nijansi. Koliko god nijanse mogu biti varijabilne. Sad pitanje: iza kojeg uha se počešati kad ono što bi trebalo biti crveno ispadne zeleno. Koliko god varijanti nijanse crvene vrtili. Fuzer Kraicewski stajao je ispred lonca punim nečega što je trebalo predstavljati jestivu zimnicu, kao što su alkemičari stajali ispred nečega što je trebalo predstavljati zlato. Kao kad ispišeš cijelu ploču integracija i derivacija i razlomaka i sve ti se pokrati i dobiješ rezultat 0. Tako se i on pitao koliko su to nesvjesnih pogrešaka napravili, pored toliko svjesnih i koliko je od njih bilo fatalno da rezultat u loncu bude ovakav kakav je. I kako je Zagreb mogao igrati 4-3-3 kad im je prirodno 4-4-2. Jedan po jedan momak je ulazio u kuhinju, svaki sa svojim načinom izgovora rječice „hmmm“. Tu i tamo oni koji su željeli bit originalniji su izustili „hmmnj“ i „hmhm“. Bio je to jedan od onih trenutaka kada se zapitate tko smo, što smo, odakle smo i kamo stremimo te da li sad odustati i sve pokloniti susjedi koju nitko ne voli i kupiti u dućanu gotov proizvod. I prepustiti se neograničenoj količini onih „znala sam“ „jesam vam rekla da oni to nemogu“, „samo su sve zaprljali, neka radije prčkaju po autima“, „vidite kako je moja frizura postojana i u ovakvoj kuhinji punoj dima“. Onaj iskonski instinkt mužjaka koji je nešto skrivio, a ne želi da to Ona sazna, probudio se u nama i pristupili smo daljnjoj proceduri hineći da je sve prema planu. Kao da smo željeli baš tu zelenu boju. Pritom dodajuć još samo malo octa, još samo malo ljute paprike, ma još ovaj mali feferon.

U malenoj pušnici 1,12x0,98m, u dvorištu, instalirana je peć na drva. Tamo se trebalo dogoditi To. Tamo je Ono trebalo postati Ajvar. Tamo se prelazila crta iz Podsmjeha u Poštovanje. I tako dva sata. Dok kuhača ne ostavi trag. Fuzuki El Tienda Trgovientes se prihvatio posla i ostao se boriti sa dimom, vatrom, ajvarom, vremenom i prostorom. A fantastična četvorka se počela osjećati kao doma (jer ipak je domaćin to nekoliko puta prispodobio) i prihvatila se stolnog nogometa. Kraicewski kao da je izvukao pouku iz ranije slične situacije i kao kad Balaban zastane usred trka i pita jel možda ofsajd, tako je i on naglo zastao pred garažom, ispred stolnog. I tamo ostao do daljnjeg. Na poziciji srednjeg vanjskog. Nakon nekoliko partija i još toliko revanševa, shvatili smo da ovo pečenje ajvara stvarno može umoriti čovjeka. Bole leđa i zglobovi. Tu i tamo bi se sjetili El Tienda Trgovientesa. „Tu“ se odnosi na početak igranja uz misao „gle taman nas je četvorica pa tko fali?“, a „tamo“ se odnosi na kraj igranja kada je jedna od djeva ovlaš zabrinuto zapitala „a gdje mi je muž?“.

Nakon dosta neodređenog vremena, zaključili smo kako bi bilo dobro privesti dan kraju. Uzeti ga za ruku i lagano ga spremiti na spavanje. Ovdje prestaje moja prisutnost ovog događaja koji će se zaista prepričavati još dugo, dugo vremena, uz kamin i pucketanje drva, uz jutarnju kavu i pelin, uz popodnevni pelin. Legenda kaže da je gordi fuzer Kraicewski bio taj koji je ostao zadnji na bojnom polju, da je njegova ruka zatvorila zadnju teglu s ajvarom, da je on obrisao zadnji komadić patliđana ispod šparheta, zadnju papriku sa cipela. Ali to je samo legenda.....

A ajvar?.... Reći ću vam kad ga probam...


Post je objavljen 15.11.2007. u 08:38 sati.