Postavio sam se okomito na horizontalno (mislim čak da bi se taj položaj mogao izračunati uz pomoć digitrona i logaritamskih tablica, ali nisam siguran) i pogledao u daljinu. Uzdahnuo sam uz škripu i klepet onako kako to rade iskusniji od mene u sličnim situacijama... Daljina je još uvijek daleko. Baš tamo gdje sam je ostavio zadnji put kad sam joj rekao 'budi tu, a ja idem da bi se vratio'... A zapravo je ta daljina neobično blizu. Zapravo, daljina koju gledam je blizu, dok je moja pozicija daleka i svakim danom sve dalja... Ili možda nije?... U svakom slučaju, ta daljina odiše neodređenim i to me čini zadovoljnim... Naslonio sam se na rukohvat od balkona pofarban u boje srcudragog četveroligaša i zapalio smotuljak duhana... Nedostaje mi taj Fuzbekistan kojeg se sjećam kao prvog pišanja uz vjetar ili kao prvog fuša nakon kvalitetne fuzistencije. I svi oni gordi Doajeni i Provokatori koji su znali iz iskustva kako se ispija kava s mlijekom u ambijentu potpuno promašene atmosfere pijanstva i kiča, toliko karakteristične za Hram Cvijeća i Kratke Loze, i kako se razmišlja o nedoređenom, o djevama i o Fuzu... Uvjeren sam da će se jednog dana vratiti princ Demosten VI. Propuhalo i ponovno uspostaviti monarhiju nalik onoj iz davnih vremena kada se 'nedjeljom u 10' fuzlalo u sjeni štokrla 'Đemde Remiza'. Uvjeren sam, također, da će mudri i prepredeni Đemdo Remiz iz praha i pepela surove stvarnosti uspraviti blago svinute i nesretno izgubljene Fuzere, da će se svi fuzbekistanski Ministri ponovno sastati u dubokom andrgraundu ulice Pitomih Kestena, da će skupiti glave sa svim pripadajućim elementima (oči, nos, usta, zubi, trepavice, krmelji) i kroz Fuzkulturu proniknuti u samu srž onoga što se nekada zvalo (i zove se) Fuzbekistanska misao...
p.s. Neka sve dobre vile Fuzlice i dobri Fuzlenjaci budu uz fuzbekistansku inteligenciju, neka se svi dabrovi vrate u žito...
Post je objavljen 12.10.2007. u 08:34 sati.