©Udruga za onomatopeju 'Urlik dabra u žitu'
17.10.2007., srijeda
Prošao sam kroz ruralna područja jugoistoka
|
Osvanuo je dan koji se pamti. Pogledao sam oko sebe i spoznao da sam Ministar unutarnjih prostora Fuzbekistana i da je ono što se čini zapravo ono što je. Osjetio sam jaki bazd čarapa sa 80% pamuka. Još koji dan i same će se prošetati do veš mašine. Sa takvim stvarima treba biti strpljiv. Činjenica je da neki ljudi mogu mislima savijati žlice, vilice i noževe, stoga... Na balkonu su dva goluba razmišljala. Prema maglovitom pogledu kojim su tražili daljinu, čini se da su razmišljali o Neodređenom (ili su letjeli iznad toplane). To je ono što veseli svaku fuzbekistansku dušu. Živa bića koja razmišljaju o Neodređenom. I usput 'seru'. A ova dva su to upravo i činila... Jesu li to službeni fuzbekistanski golubovi pismonoše (po boji perja bi rekao da jesu) koji donose poruke iz domovine. Ako jesu, kakvu poruku nose? Možda je princ Demosten VI. Propuhalo sazvao fuzere da upru za dobrobit monarhije, možda je Džemdo Remiz odlučio podjeliti tajnu pripreme rakije sa svima koji to žele i pojasnio onim nezrelim nevjernicima kako kruška dođe u bocu i zašto, možda je Remiza's Kort konačno dočekao završni sloj asfalta, možda se Mona Remiza vratila iz... Sav taj košmar me je podsjetio na dane ponosa i slave kada su ideje bile bistre kao gorski potok, a misli čvrste kao stisnuta pesnica na brončanom spomeniku palim borcima u nekom parku s divljim kestenima. Vođen mudrim i nekako pod dojmom koji su na mene ostavila ona dva goluba pustio sam jednog svojeg 'goluba' i nekako paralelno s time odlučio službenim vozilom kojeg pokreće ljudska snaga obići ruralni teritorij na samom 'jugoistoku' (mnogo, mnogo dalje od Utrinske republike) na koji je rijetko koja remižanska noga (od broja 39 do broja 47) kročila. Vozilo kojeg pokreće ljudska snaga (VKPLJS) je bilo u izuzetno lošem stanju iz razloga što već neko vrijeme, ponajviše zbog prezaposlenosti koja vuče na lijenost, ne obavljam dužnosti koje sam ne tako davno preuzeo kao Ministar unutarnjih prostora. S obzirom da se radilo o gotovo neistraženom teritoriju pretpostavio sam da će mi geografska karta tog dijela svijeta biti iznimno potrebna. Letimični pogled na nju nije mi govorio previše osim onog što sam već znao - da ne znam ništa. Istina, prepoznao sam imena nekih drevnih mjesta i to uglavnom zato što sam ih zapamtio kao mjesta na kojima su Doajeni i Provokatori nekoć lovili ribe i kušali napitke od hmelja i napitke od grožđa koje su nabavljali u sprezi sa starosjediocima. No, to je bilo davno, dok su Doajeni bili mladi, Provokatori još mlađi, a i pivo je tada bilo hladno i osvježavajuće i mogu će je da su sve te priče samo magla. Prošlo je od tada derneka i derneka i pitanje je da li su ta mjesta još uvijek tamo? Pitanje je da li su Doajeni uopće bili tamo onda kad su rekli da su bili ili je to bio samo izgovor za birtijašenje kod konkurencije?... Krenuo sam ranom zorom, dok je narod Utrinske republike još uvijek spavao uz peći na drva i termo čarape. Škripa tramvaja podsjetila me je na Fuzbekistan, ali i na to da bi bilo dobro maknuti se s pruge... Nešto kasnije sam prošao uz obronke Velike Dugavljanske Planine gdje se ponekad, ali samo ponekad, mogao osjetiti neugodan miris prošlosti koja je zacijelo bila burna i slavna, a prema predaji starih Utrinjana i Dugavljana, što je također zabilježeno i u knjizi mudrih izreka Utrinjana i Dugavljana 'Mudri UD', u unutrašnjosti te planine živi zmaj Jakuša Gromovnik. Navodno da je taj vonj neki zmajev nusprodukt... Ostavivši Veliku Dugavljansku Planinu iza svojih leđa ušao sam u svijet malih kućica sa vrtovima i krovovima od naramčastavog bibercrijepa i crkava koje zaista izgledaju kao crkve. S obrađenih njiva, koje su se pružale dokle god im je to moja dioptrija dopuštala, stizao je miris gnojiva, ali onog istinskog, kojeg se svaka fuzbekistanska duša koja drži do sebe rado sjeti, ali to ne želi priznati. Narod koji tamo živi nisam susreo, osim gospodina u gumenim čižmama koji mi je pokazao put koji trebam slijediti... |
