Trebam ime za pjesmu.Budim se s njom, prelijeva mi se u glavi, ali ne da mi čuti riječi.Moglo bi biti nešto o prozorima.Znala bih pisati o prozorima.Moglo bi biti nešto o svijećama.Znam sve kratke fitilje.Moglo bi biti nešto o vinogradima.Znala bih prepoznati bolesti.Moglo bi biti nešto o noćima.Znam izbrojati neprospavane minute.Moglo bi biti nešto o svemu.Znala bih prodati dušu.Mislim da je to pjesma o tebi.Znam lagati, ali tebi sam zaboravila ime.
Nekad poplavljena, nekad razjapljena.Male paučine ispod očiju.Putevi od zvijezda, igračke zapletene u travi.Pokraj ljuljačke.Zveket u glavi.I ja opet sanjam.Cvijeće bez mirisa koje najviše volim.Pukotine na koži kroz koje proviruju uspomene.Guraš ih nazad prstom, a one se lijepe kao krema od vanilije.Hobotnice od jastuka iznad naših glava, sveci nam broje poljupce.Prođi mi još jednom jezikom između usana.Napni tijelo nad mojim, razmakni moje teške razbludne mirise.Mene ima i ispod površine.Lutke kojima se igram trebaju novu odjeću.
Želim zlatnu sredinu i tebe sa strane.Krupne korake na krhotinama tanjurića s čajnim kolačićima.Snažne zaveslaje u vrtlozima od meda.Ugrizi me za uho.Divljaj u mom zagrljaju, iskorači u moj vidokrug.Ne guli limune, istrljaj me cijelim plodovima.Položi me u hladovinu stoljetnog hrasta.Dok mi ljubiš stopala, ja ću ti pričati njegovu priču.Isisavat ću je iz njega svojim ljepljivim prstima.Sigurna sam da je poznavao princeze.Gledat ću nebo između dva najmanja lista i besramno raširiti noge pred tobom.Onaj trenutak prije nego zadnja kap sline iscuri na mene, čuti ću glazbu Cigana.I ona će zajedno s trzajima šetati mojim orgazmima.Ruke ću zariti u koru i zamišljati da sam vezana.Poznajem sve svoje grčeve.One koji krenu iz dna utrobe i djelić vremena zažive na čvoriću od vlage među bedrima.Ti znaš stvoriti maglu u kojoj to poznavanje izgubim i strašne strasti opet dođu iznenada.Različiti su snovi iz kojih se vriskom budiš u znoju.
Puno je starih stvari u mom ormaru, slike još nedovoljno požutjele, osmijesi iz predgrađa, note zaboravljenih pjesama.Haljine koje više ne nosim i pepeo u džepovima.Tijela su ista, iako smo ih tek sada upoznali. Bogovi i smrtnici u toploj pjenušavoj kupki.Gitara sa samo dvije žice, mrlje od crnog vina na tepihu i razlomljene školjke.Crteži na tvojim ramenima i zagrljaji od jučer.Prsten u kutiji.Neki novi na ruci.Sada sam pronašla svoju boju.
Probudila me nečija ruka preklopljena preko pola moje glave.Izvukla sam se iz preteškog zagrljaja i okrenula na jastuku.Na onom do mojeg, lijepa muška glava, kosa tamna.Sklopljene oči i usne izvinute u pozitivnom luku.Tiho diše i izgleda kao da sanja livade.Soba nepoznate boje, veliki prozori, vrhovi drveća naviruju se unutra.Neki novi noćni ormarići.Čaša bistre vode na mojem i knjiga u tvrdom crnom uvezu, naslov ne vidim.Ženska odjeća na tepihu uz krevet, neke fine stvari, zamišljam sebe u tome.Ovo nije moj život.Ovo nije moje jutro.Ukoliko nekom nedostaje, molim javiti se do ponoći.U suprotnom, ostaje meni.
Sjetila sam te se sinoć dok sam se kupala.Ležala sam napol suha u kadi i izvukla tu jednu nogu na rub kade.Tako se krvava mrlja ispod kože najbolje vidi.Privlači me na neki čudan način.Mislim da sam opsjednuta njome.Dodirujem je svako malo, preko odjeće.Kao da se želim uvjeriti da je još uvijek ovdje.Odgovori mi slabom bolnom packom i onda na tren više ne mislim na to.Htjela sam te nazvati sinoć, znaš.Zamoliti te, ne, reći ti da dođeš.Htjela sam da je i ti vidiš.Izgleda poput kolačića na mom bedru, velika kao stisnuta šaka.Užasnuto bi buljio u nju, znam.Ne bi ju htio ni dotaknuti.Možda bi čak zabrinuto pitao boli li me.Izvukao bi me iz kade i omotao u onaj veliki bijeli ručnik koji visi na vratima.I kao da sama ne znam hodati po svom stanu, vodio bi me za ruku do kreveta.Znaš da volim spavati s mokrom kosom na licu.Odmah bi me svu okružio jastucima i pokrivačima, da mi ne bi ta noga slučajno gdje izronila.Ne bi ti palo na pamet da sam te mogla zvati ne da me spasiš nego da uživam u nelagodi koju si si sam namijenio.Ranjene žene te plaše.Ne trebaju one uvijek tebe, nemoj si laskati.Ja bih željela da ostaneš sa mnom, još više zato što ti to ne bi mogao.Gledala bih te kako grizeš donju usnu dok bi mi pokušavao lijepo reći da i ovako već imaš dovoljno problema.Poželjela sam da dođeš i da vidim koliko bi ti vremena trebalo da me pitaš otkud mi to na tako nezgodnom mjestu.A ja ti ne bih odgovorila, baš zato jer bi ti bilo lakše gledati me u oči nego dotaknuti je.Priznati je.Dolila sam novu, vruću vodu u kadu.Kažu da tako modrice brže prolaze.U susjednom stanu Lenny Kravitz je pjevao "I wanna fly away".
Već je neko vrijeme sjedila u čekaonici.Baš je mogla biti i sama.Neugledne žene oko nje nisu joj se činile vrijednima pažnje.Valjda bi već morala biti gladna, ali vanjske i unutrašnje podražaje svela je na minimum, spremna prepoznati samo slogove vlastita imena.Prekriženih nogu, ljuljajući jedno koljeno na drugom, grijala je dva dana staru modricu.Unutrašnja strana desnog bedra.Ozbiljan razlog kojim bi mogla prisiliti bilo koga da prijeđe krhki most od prikrivenih izgovora i velikih opravdanja.Kada bi to željela.Ovaj grad pun je voljnih muškaraca.Lupiš nogom i izmigolje ispod kamena.Mogla bi biti ovdje ili na bilo kojem drugom mjestu.Pokušala se okretati, ali ni lisice ni povez sa očiju nisu se dali skinuti.Pokušala se uspraviti, ali krevet je bio premekan.Glas je pucao kada bi došao do grla.Primijetila je da je nježno, ali čvrsto pritišće uz krevet i čula njegov glas kako klizi niz vrat.Hipnotički šapat ponavljao je da se smiri.Žena je tada ušla u njen vidokrug.Mogla ju je obuhvatiti pogledom cijelu, poput zagrljaja, no baš je ogrlica tražica poljupce.Rasuta preko raskošnih grudi,gubeći se negdje među njima.U košulji.Žarkocrvena mreža na prekrasnom tijelu.Usporila je korak, uskladila kretanje s njezinim disanjem.Obrisi su se slagali kako se približavala, uzbibane bradavice nasuprot tkanini.Čvornati krajevi ogrlice, skorena krv na blijedoj koži.Mreža od crvenih konaca, raštrkani rezovi.Svježi.Moralo je boljeti iznad neba.A bila je prelijepa.Natjerala se odvratiti pogled i ,nekako sa žaljenjem, samo još jače stisnula noge.
Na pladnju je stajalo pismo.Razmrljana tinta na uredno zalijepljenoj marci.Razmišljala je o njezinoj slini.Da li je prvo polizala prst ili zglob uz palac, možda je marku rastreseno navlažila jezikom, u takvom stanju teško da bi joj kroz misli prošle sve one ruke koje su je prije nje dirale.Na marci je morala biti njezina slina, takvo je pismo moralo biti spremano u tišini, na njezinom radnom stolu, u sredini u kojoj se osjećala komotno, svoje.Koliko puta bi tu istu slinu osjetila u njegovim ustima kada bi joj dolazio baš iz ženinog naručja?Nikada do sad nije zamišljala tu drugu ženu, ona nije bila važna.Sada je sama za sebe napisala svoju ulogu.Trebalo je otvoriti pismo kako bi saznala kakva je to uloga točno bila.
" Ni da ga više ne volim, ne bih Vas mogla nazvati dragom.Dozvolite mi onda pismo započeti od kraja.
Kada se prvi put, nakon dugo vremena probudio sa smiješkom, saznala sam za Vas.Ujutro je u polaganom, divnom milovanju krenuo u pohode mom tijelu.Tada sam prvi put osjetila Vaš miris.Želju u njezinoj iskonskoj aromi.Žudnju koja se u svilenim naborima skupljala oko bedara.Oboje smo se željeli bez prenemaganja.Obrazi među mojim stegnima prije par mračnih sati bili su među Vašima.Tada sam prvi put osjetila Vašu nagost.Kao da me ovila.I nisam mogla drugo do čekati, omamljena.I kada je ušao u mene, olakšan i zadovoljan, s osjećajem potpunog smirenja, i tada sam čekala.Nesvjesna da buljim u njega dok je nasrtao kroz moju mekoću, krv mi se počela prelijevati, iz snova u stvarnost.Tada sam Vas prvi put vidjela.Živu i toplu.Orgazmi su nam se izmiješali, u posljednjem zdravom nagonu.Nadahnuće je izgorjelo na rubu plamena.Nakon godina zajedničkog života tada sam prvi put ležala kraj Vašeg njega.Svog više ne želim natrag.
Nikad nisam mislila da ću pisati ljubavno pismo drugoj ženi da bih spasila brak.
Draga."
Pismo je postavila naglavce na stol, poput krova, i omotala prste oko šalice, kava je još bila vruća.Cvijet u vazi je uvenuo.Njega više neće viđati, naravno.Poslijepodne će u gradu uzeti nekoliko ruža.Bijelih.
Blatnjava krv na obrazima, jutro u magli.Umorni konji i slomljena koplja.Polje prekriveno poznatim i nepoznatim imenima u jednoj boji.Usporena dahom, neki dobri vjetrovi.Miris spaljene kože miješam u glavi.Bijela haljina i svježe cvijeće, to ću ti donijeti.Dajem svoje utvrde i nasade pamuka za onaj ranjeni dio tebe, lice bez očiju u toplim dlanovima.Pjevat ću ti da ne čuješ svoje vriskove, mrviti kruh i biti tvoja nova putovanja.Ne gledam, koraci znaju gdje si.Nije važno, sve što je od tebe ostalo, još uvijek si ti.
Vrata odmaknuta u stranu samo koliko lanac dopušta.Dužine je lopovskog pedlja i pomalo zahrđao.Mislim da je proljeće ili barem rano ljeto.Nije vruće, a trava je još svježe zelena.Ima i mirisa, ali više ih ne znam uspoređivati.Već je netko trebao biti ovdje.Dugo nisam koristila telefon, najveći je problem bio artikulirati želje.I da, pronaći dovoljno strpljivu osobu.U početku nisam mogla odrediti razgovaram li s muškarcem ili ženom.On vjerojatno nije mogao odmah razlučiti glasa li se to čovjek ili životinja.Pretpostavljam da nisam samo dahtala, izgledalo je kao da razumije što želim i rekao je da će poslati nekoga.Imam sat, ali više ne znam mjeri li on samo mjesece ili i dane.Umorna sam.Ostavim vrata tako malo otvorena, samo se spustim na pod.Tako će biti lakše čekati.Pusta neka ulica, koji je ovo grad?Mislim da sam žedna.Da, spava mi se.Svrbe me dlanovi.Noga mi zapne za neke stare vijesti na podu.Nije važno, odšuštam ih samo dalje.Rekla bih da imam neka poznata lica u okviru, tamo u sobi lijevo, iza stepenica.Ili je to posuđeni život.Naslanjam se na dovratak.Ja bih malo disala.Virnem još jednom kroz pukotinu.Ukočim se pred sjenom.Netko dolazi.Mislim da to netko stoji pred mojim vratima.Gurnem ih polako do kraja i pridržavam da ih kucanje ne otvori.Što želi od mene?Zašto je došao.Tako čudan i velik.Šutim i znojim se.Mislim da je otišao.Ne želim otvoriti vrata i provjeriti.Neki ljudi zbilja žele ovaj moj život.
Kreveti istrgnuti iz stranica mojih sjećanja.Dala mi je osmijeh, pružila ruku, sklonila u zagrljaj.Ležala uz mene dok sam tonula u san.Svoje je boje pokazala u svim nijansama.Muškarci su mijenjali sporedne uloge.Gradili mostove.Željeli mene, željeli nju.Moju ljetnu sestru.Mirisala je na male sapune, koliko puta sam to lice milovala kroz pjenu.Ispričala mi je svoje snove, rekla sam joj da je hrabra.Omotala sam šal oko njezinog vrata, okružila je lišćem.I tada je bila lijepa.
Žensko tijelo me oduvijek zbunjivalo.Gledala sam pogled muškarca iza očiju starca.Ne vjeruj mu, draga, muškarci će ti podilaziti, a da i ne znaju što žele od tebe.Činit će to tek tako, iz navike valjda, govoriti ti ono što želiš čuti, navesti te da se opustiš i ne paziš, da mogu to dalje raditi drugim ženama.A zašto je to tebi važno, zašto je to njima važno?Odgovarao je svim mojim djetinjim predodžbama o tome kako bi umjetnici trebali izgledati, obučen u crno, vrlo ležernog ponašanja, cigar u ruci.Nisam se ustručavala,zamišljala sam kako bi se moja koža osjećala pod tim smežuranim prstima.Pitala sam se na koji bi me od njegovih strojeva nasadio i vjerovala da je zbilja bio da svakom od tih okruglih stražnjica koje su ga inspirirale.Ili je bar mogao biti.Kakav je bio kao mladić?Isto ovako strpljiv?Tjerajući ženu da se sama baci pred njega na koljena.Nisam ga željela, ali željela sam znati da ga mogu imati.Da li je to isto?
Čvrsto ju je stezao za ruku, nikako se nije mogao odvojiti od nje.Pođi sa mnom, molio je.Ne mogu, razgovarali smo već o tome.Daj mi onda nešto tvoje, nešto tvoje da imam blizu kada mi je teško.Što želiš?Bilo bi te lijepo držati za ruku.Uzmi.Ruku?Da, samo uzmi, dajem ti je.Odmaknuo se malo, pogledom više u razmišljanju nego u nevjerici, nasmiješio se i iz unutrašnjeg džepa izvukao nožić na sklapanje.Poljubili su se s olakšanjem, svojom je rukom izvukao njezino zapešće i zabio oštricu kroz zglob ne bi li ga tako lakše rasklimao.Mučeći se neko vrijeme i navlačeći, koji put bi pogledao u njezino blago lice, sada istrzano grašcima znoja i bolnim uzdasima, ali s istim smiješkom odobravanja.Posljednje je tetive trebalo iščupati, nožić je otupio.Moram krenuti sada, draga.Znam, ljubavi.Idi, vidjet ćemo se uskoro.Rastajali su se s rukama u džepovima.Ona skrivajući svoju, on skrivajući njezinu.
Čaša gorkog pića za opuštanje.Sve u redu?Dobro si?Možemo početi?Skini se ovdje, nemam kupaonice u studiju.Sjedni.Makni kosu s lica.Zašto se sramiš, pa lijepa si.Pogled iza kamere.Ispravi se, izvuci tijelo uvis.Podigni glavu, tako.Dobro je, otvori oči.Ruke stavi na leđa.Gledaj u mene.Zašto si tako ukočena?Hoćeš još nešto popiti?Hoćeš li kakvu glazbu, možda bi ti tako bilo lakše.Primakni stolicu malo bliže, izvan fokusa si mi.Nagni se unatrag.Pazi, nemoj pasti.Ne, to nije dobro.Sjedni onako kako si sjedila na početku.Raširi noge.Ne, ne, makni ruku.Dobro je tako.Budi mirna.Makni ruku.Mislio sam da je to ono što želiš.Sve će biti u redu.Ova će biti dobra.
| < | siječanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.