Na pladnju je stajalo pismo.Razmrljana tinta na uredno zalijepljenoj marci.Razmišljala je o njezinoj slini.Da li je prvo polizala prst ili zglob uz palac, možda je marku rastreseno navlažila jezikom, u takvom stanju teško da bi joj kroz misli prošle sve one ruke koje su je prije nje dirale.Na marci je morala biti njezina slina, takvo je pismo moralo biti spremano u tišini, na njezinom radnom stolu, u sredini u kojoj se osjećala komotno, svoje.Koliko puta bi tu istu slinu osjetila u njegovim ustima kada bi joj dolazio baš iz ženinog naručja?Nikada do sad nije zamišljala tu drugu ženu, ona nije bila važna.Sada je sama za sebe napisala svoju ulogu.Trebalo je otvoriti pismo kako bi saznala kakva je to uloga točno bila.
" Ni da ga više ne volim, ne bih Vas mogla nazvati dragom.Dozvolite mi onda pismo započeti od kraja.
Kada se prvi put, nakon dugo vremena probudio sa smiješkom, saznala sam za Vas.Ujutro je u polaganom, divnom milovanju krenuo u pohode mom tijelu.Tada sam prvi put osjetila Vaš miris.Želju u njezinoj iskonskoj aromi.Žudnju koja se u svilenim naborima skupljala oko bedara.Oboje smo se željeli bez prenemaganja.Obrazi među mojim stegnima prije par mračnih sati bili su među Vašima.Tada sam prvi put osjetila Vašu nagost.Kao da me ovila.I nisam mogla drugo do čekati, omamljena.I kada je ušao u mene, olakšan i zadovoljan, s osjećajem potpunog smirenja, i tada sam čekala.Nesvjesna da buljim u njega dok je nasrtao kroz moju mekoću, krv mi se počela prelijevati, iz snova u stvarnost.Tada sam Vas prvi put vidjela.Živu i toplu.Orgazmi su nam se izmiješali, u posljednjem zdravom nagonu.Nadahnuće je izgorjelo na rubu plamena.Nakon godina zajedničkog života tada sam prvi put ležala kraj Vašeg njega.Svog više ne želim natrag.
Nikad nisam mislila da ću pisati ljubavno pismo drugoj ženi da bih spasila brak.
Draga."
Pismo je postavila naglavce na stol, poput krova, i omotala prste oko šalice, kava je još bila vruća.Cvijet u vazi je uvenuo.Njega više neće viđati, naravno.Poslijepodne će u gradu uzeti nekoliko ruža.Bijelih.
| < | siječanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.