Čvrsto ju je stezao za ruku, nikako se nije mogao odvojiti od nje.Pođi sa mnom, molio je.Ne mogu, razgovarali smo već o tome.Daj mi onda nešto tvoje, nešto tvoje da imam blizu kada mi je teško.Što želiš?Bilo bi te lijepo držati za ruku.Uzmi.Ruku?Da, samo uzmi, dajem ti je.Odmaknuo se malo, pogledom više u razmišljanju nego u nevjerici, nasmiješio se i iz unutrašnjeg džepa izvukao nožić na sklapanje.Poljubili su se s olakšanjem, svojom je rukom izvukao njezino zapešće i zabio oštricu kroz zglob ne bi li ga tako lakše rasklimao.Mučeći se neko vrijeme i navlačeći, koji put bi pogledao u njezino blago lice, sada istrzano grašcima znoja i bolnim uzdasima, ali s istim smiješkom odobravanja.Posljednje je tetive trebalo iščupati, nožić je otupio.Moram krenuti sada, draga.Znam, ljubavi.Idi, vidjet ćemo se uskoro.Rastajali su se s rukama u džepovima.Ona skrivajući svoju, on skrivajući njezinu.
Post je objavljen 07.01.2005. u 15:04 sati.