Fressssssh

Priča

Ljubav je jedino što možemo imati, sve ostalo nestaje, najčešće kad to najmanje očekujemo

Demetra

Dugo ti nisam pisao Henriette, ponekad se pitam jesi li uopće ikada i postojala, ili je ono prašnjavo pariško potkrovlje koje je mirisalo po golubovima, tek nešto što sam izmaštao.

Sve se čini tako dalekim Henriette, i onaj smaragdni zeleni šal, koji je onako mekano svilenkasto klizio po tvom vratu, i bogate Ruskinje, sa šubarama od samurovine, čije slavenske duše su tražile utjehu u potocima votke, i suhim vrelim usnama na njihovim grudima.

Nikada nisam volio šampanjac Henriette, pio sam ga jedino s tobom jer sam te volio slušati kako se hihoćeš kad bi ti mjehurići ušli u nos, znala si kihati i smijati se istovremeno, i bila si neodoljiva ko prekrasan pajac, crvenog nosa sa suzama smijeha u kutovima očiju.

Nikako nisi htjela odrasti Henriette , panično si se bojala odrastanja, i ponekad si mrzila svoje tijelo koje je pokazivalo znakove zrele žene.

Dobro sam Henriette, volim nekoga, drugačije nego tebe, drugačije nego bilo koga ranije, Sjećaš li se kako sam volio tebe, kao divlja bujica koja sruši sve pred sobom i nestane, a iza nje ostane gomila blata i utopljenici.

Sada sam drugačiji Henriette, moja ljubav je drugačija, postojana i moćna, kao Dunav. Sjećaš li se Dunava Henriette, bečkih plesnih dvorana, parova koji se vrte u beskonačnom valceru, smiješno iskrivljenih vratova profesionalnih plesačica, i neba onako nježno plavoga, s bijelim oblacima koji ostavljaju dojam kao da su nactani, i onog Bosanca što je slikao portrete na ulici, kako se ono zvao Vlad i još nešto, kako je samo bio smiješan dok ti se udvarao.

Lijepo je voljeti Henriette, i biti voljen. Voljela si i ti Henriette na neki svoj način, mušičavo, lepršavo, u jednom trenutku očajnički, a već u slijedećem nekako neobavezno, kao da nisi bila samo jedna, kao da vas je bilo više, i kao da ni jedna od vas nije htjela ići do kraja, iz nekog iracionalnog straha da ćete s izgubiti.

Sjećaš se Sarah, one što je bila Zaljubljena u kuhara. Da one što je govorila francuski s onim smiješnim naglaskom. Kuhara više nema, bogovi su ga pozvali da im sprema onaj njegov čuveni Mouse od čokolade, koji je imao okus po crvenim sicilijanskim narančama, a ona, Sarah, nije ga još preboljela, nikad i neće, ne zato što ne bi mogla nego zato jer ne želi. Lijepa je još uvijek kao i prije, s tek ponekom borom tuge više. Još uvijek odluta u mislima, Sjećaš se kao je znala odlutat u neke samo njoj poznate svjetove, i onda se nasmiješit i uključit u razgovor kao da je cijelo vrijeme bila prisutna.

Možda na jesen napokon otiđem u Santiago di Compostelu, ako ne na jesen onda u proljeće, svih osamsto kilometara, znaš da mi je to davna želja, i tko zna možda se sretnemo negdje tamo u Parizu, u onom caffeu gdje peku one male croissante s čokoladom. Možda i Sarah bude tamo u bijeloj haljini od šifona sa crvenim točkama i mašnom zavezanon na dnu leđa, s velikim bijelim slamnatim šeširom i naočalama baš onakvima kakve je Ingrid Bergman nosila u onom jednom filmu.

Ljubav je poput reverzne osmoze Henriette, pročišćava nas, oslobađa od grijeha i čini podnošljivima, kao što Demetra kaže jedino što možemo imati, što je stvarno naše, i što nam nitko ne može uzeti.