Fressssssh

Samo naizgled

Sjećam se tih jutara, koja su u mojim sjećanjima uvijek iz nekog razloga hladna, iako znam da nisu mogla biti baš uvijek takova.
Najvjerojatnije je taj osjećaj hladnoće povezan s uvijek hladnim teracol pločicama iz hodnika, koje su bile vrlo popularne, valjda zbog cijene, u prigradskim nelegalno izgrađenim naseljima s početka šezdesetih.
Puno godina kasnije saznao sam da su nisku cijenu, koja ih je činila tako popularnim, te pločice mogle zahvaliti činjenici da su se proizvodile na Golom otoku, koji je bio poznat po jeftinoj radnoj snazi.
Možda se taj osjećaj hladnoće urezao u sjećanje i zbog Dalmatinskog običaja da se zimi grije samo jedna prostorija, u tim prigradskim naseljima, koja su nastanjivali uglavnom došljaci u veliki grad u potrazi za
boljim životom.
Ili je za taj osjećaj hladnoće zaslužna neumoljiva bura koja se spuštala negdje odozgo s Klisa i prodirala, nimalo figurativno do kosti.

Sastavni dio tih jutara iz sjećanja su i maslinasto zelene, art deco fotelje, kakve sam desetljećima kasnije viđao na svakoj Zagrebačkoj hrpi glomaznog otpada, dok odjednom nisu postale in komad namještaja.

Na tim foteljama koje su nerijetko služile kao osnova za izgradnju kojekakvih skloništa u danima kad vremenske prilike nisu dopuštale igru na otvorenom, u tim jutrima bi preko naslona uvijek bila prebačena siva jaketa, ili sako kako se to u ovim novim vremenima naziva.

Ti sakoi, od sintetičkog materijala otpornog na habanje, kupljeni kod Kluza, uvijek su bili u nekoj nijansi sive. Ona druga modra varijanta se čuvala za svadbe i sprovode.

Ta nedjeljna jutra, mora biti da su bila nedjeljna, jer jedino nedjeljom je sako iz Kluza bio prebačen preko naslona art deco fotelje, jer drugim danima je sako odlazio prije nego li bi se ja probudio.

U tim nedjeljnim jutrima u džepu sakoa je uvijek bilo nešto.
To nešto vjerojatno današnje klince ne bi impresioniralo , jer uglavnom se radilo o vrećici Bobi štapića, ili Bronhi bombona, nekad i onim velikim crvenim lizalicama, koje su bile posebne po tome što bi folija u koju su bile zapakirane redovito zalijepila za njih.

Teracol pločice su davno prekrivene nekim ljepšim, pojma nemam gdje su završile art deco fotelje, jutra odavno nisu hladna, sve je naizgled bolje samo je bura jednako ubojita.

Sve prolazi ostaju sjećanja i nedovršene priče......