freestyler

četvrtak, 04.02.2010.

od onih bez nekog naslova

Kapi kiše su se razbijale o prednje vjetrobransko staklo, stvarajući nepravilne vodene kružnice koje su iskrivljavale pogled na polupraznu, uličnim svjetiljkama djelomično žuto obojanu ulicu. Poluotvoreni prozor unosio je miris kiše pomješan s mirisom asfalta. Volim taj miris, volim sjaj mokrog, kišom okupanog asfalta. Volim asfalt, rodio sam se na njemu, poljubio prvu curu i zapalio prvu cigaretu s njim pod nogama. Pušim i sada. Puštam da mi neuvučeni dim izlazi kroz usta i onda ga uvlačim duboko u sebe kroz nos. Volim pušiti. Pogledom pretražujem ulicu, ne tražim ništa, samo gledam. Miran sam. Telefon je ugašen i ne postojim za nikoga. Nema me.
Ona. Negdje je na putu, putu koji će ju dovesti u istu ovu ulicu. Ostaviti će svoj automobil negdje dalje, skrivena kišobranom brzim koracima naći će put do mene, otvoriti vrata, sjesti na sjedalo do moga, s pokojom kapljicom kiše na obrazu poljubiti me, reći 'volim te’, reći 'vozi’.
Nije bitno gdje i nije bitno što će poslije biti. Ona i ja skupa. Sami....

Puštam još jednom Radiohead i Creep da ju zajedno dočekamo.