srijeda, 10.09.2008.
love life nice noise
Love is these blues that I'm singing again
Love is noise and love is pain
Love is these blues that I'm feeling again
(the Verve)
Uhvatila me frka, onako kako te može uhvatiti frka kada ti u kriznim godinama, onima u kojima broj prošlih postaje priželjkivani broj budućih, oni koji kao nešto znaju o zdravlju, onako vrlo-važno i vrlo-zagonetno kažu da si možda opasno bolestan, a ti ne znajući što bi u tome trenutku napravio pobrojiš sve svoje doživljene godine pa vidiš da je to prošlo vrijeme neusporedivo manje u odnosu na ono potrebno za proživjeti sve ono što si za vrijeme proživljavanja tih istih stavio na neki spisak u glavi i zaključiš da svakako to nije vrijeme kada bi trebao prekinuti s izvršavanjem zacrtanoga, jer taj isti spisak ima još puno, puno, puno, toga tako zanimljivog, nedoživljenog.
Uhvatila me frka, jer nakon jednog manje-više običnog bezazlenog posjeta liječniku, zbog obične malo povišene tjelesne temperature, nakon kojega sam očekivao da me pljesnu po guzici uz riječi 'tjeraj kući, nije ti ništa', slijedećih dvadesetak dana sam se nagledao nakrivljenih doktorskih glava i nijemog klimanja njima, islikao rendgenom više puta nego megazumnim objektivom fotoaparata neka polupoznata starletica koja je kao slučajno zaboravila obuci gaćice u popodnevnoj šetnji gradom. Izbodenih vena, kao prosječno dobro opskrbljeni narkoman, prošao sam put kroz nekoliko bolnica, put u kojem se moguća teška bolest pojavljivala u većini liječničkih nalaza, koje sam vukao sa sobom.
Uhvatila me frka, iako uvjeren od samog starta da mi apsolutno nije ništa, ili barem da i ako mi i je baš nešto, da to nije nimalo opasno, nakon svakog novog doktora, na novom višem nivou moje uvjerenje se poljuljalvalo sve više i više. Skupa sa svojim uvjerenjem sam bio kao brodić na valovima koji iz manjih mora prelazi u veća i veća, sve drhtaviji, sve uplašeniji, sve dok takav sebi neprepoznatljiv nisam došao do Posejdona, koji je bez puno klimanja glavom, ne praveći kazališta tamo gdje im nije mjesto da bi veličao svoju ulogu, zaključio da mi ipak nije nešto, pljesnuo me po guzici i rekao 'tjeraj kući, nije ti ništa'.
Paralelno sa tim putovanjem, nimalo ugodnim, odvijalo se nešto drugo, nešto što o čemu nikada nisam razmišljao. Dogodili su se ljudi oko mene, odjedanput sam postao ih svjestan, počeli su se pojavljivati i poznati i nepoznati i to baš točno na onome mjestu u onome trenutku kada su bili potrebni, svi do jednoga spremni na pomoć…..
No nisam o tome htio pričati...... (nastavci slijede)