Tople kapi kiše su se razbijale o zelenilo razlistanih lipovih grana i nudile onaj divan miris svježine, miris ozona, koji nastaje kada se tisuće kapljica raspada u tisuće komada i kada toplina zraka u svakom tom malom komadiću oslobađa onaj mali atom kisika koji se spaja sa svojom braćom u zraku nudeći savršeno očaravajući čarobni miris, miris jedinstven i poseban, miris kakav nam samo priroda može dati.

Plesala je pod krošnjom. Zrake kasnopopodnevnog sunca milovale su njenu mokru kožu ocrtavajući savršenu figuru njenog tijela, koje se poput kakve žive skulpture od bjelokosti lagano gibalo, prateći ritam kiše. Stajao sam nijemo naslonjen na drvo ne mičući se, ne želeći ničim, nikakvim bespotrebnim pokretom, nikakvim šumom, pa niti ni uzdahom pokvariti trenutak beskrajne ljepote.

Zatvorenih očiju, kose već pomalo mokre, otežale od kiše, podignute glave prema nebu, usana namještenih u čarobni osmijeh, okrenula je svoje golo tijelo prema meni i rukama me pozvala da joj se pridružim.

Usnama kupim kišu s njenog lica, dlanovima ju razmazujem po čitavom tijelu, privijam ju uz sebe… tijelo uz tijelo, koža uz kožu, savršenstvo dodira… miris njenog tijela kroz miris kiše… okus njenih usana, nježnijih od ružinih latica… trenutak kojeg želiš pretvoriti u vječnost… trenutak koji pretvaraš u vječnost znajući da si u njemu svakom svojom misli, svakim svojim uzdahom, svakom svojom željom, svakim svojim pokretom… dahom upijaš mirise, lijepiš ih na dodire, spajaš sve u jedno i sve je jedno, neizbrisivo uklesano u jedan tren, u vječnost, u tren, u vječnost, u tren, u ljubav…