Rafaelova priča

Rafael je dugo čekao da dođe red na njega, ustvari Rafael je bilo zadnje ime kojega se sjećao. Strpljivo je čekao u redu ne razmišljajući ništa. Nije mu ovo bilo prvi puta da stoji u ovakvome redu. Nije se bojao iako se nije sjećao ničega s ranijih putovanja, niti jednog detelja, niti jedne slike, pamtio je samo poseban osjećaj koji je imao po povratku, nekakvu ispunjenost i spoznaju da je bogatiji jer je poznavao sebe više nego kada je krenuo na put.

Gledao je u plavičasti svod čekajući svoj znak, koji će ga povesti na put. Bio je samo jedan od milijardu njemu sličnih koji su nijemo gledali i čekali svoj znak. Znakovi su se pojavljivali velikom brzinom, ali nikakve nervoze nije bilo, jer svako je čekao svoj, koji je jako dobro poznavao i nije bilo ni teoretski moguće da ga ne prepozna i propusti. Relativno rijetko bi se dogodilo da dva ili više njih isti znak prepoznaju kao svoj i krenu na put vođeni njime, sretnici, pomislili bi oni koji ostaju i brzo nastavili razmišljati o ničemu.

Rafael je znao kako znakovi nastaju, stvara ih ljubav, a ljubav je dobro poznavao, ljubav je jedino ono što je imao, on sam je bio ljubav, i znao je svoj zadatak na tome putu, biti i ostati ljubav. Znao je, negdje na Zemlji će se spojiti dvije energije u jednu, dvije energije različitih ljudi u ljubavnom zanosu, dvoje njemu sličnih, davno otišlih na put će se spojiti i stvoriti novog čovjeka koji će njemu biti dom i taj spoj, to zračenje, taj bljesak koji nastaje kada jedan od milijun svojom snagom željom i ustrajnošću uspije naći put do svog cilja, biti će njegov znak da odlazi na put, put ljubavi.

Bljesnulo je i on je istoga trenutka nestao i našao se u nečemu novome. Dvije energije koje su ga zvale još su bile tu, okupavšiga svom topilinom i svom svojom ljubavi koju su imale, dvije ljubavi, Lukrecija i Markus zaželjele su mu dobrodošlicu i iskreno zamolile da ovom novom biću koje tek nastaje bude najbolji vodić i najjači čuvar kroz život koji mu slijedi. Nije imao potrebu ništa obećavati, ljubavi ne trebaju obećanja, u ljubav se vjeruje, sama ljubav je dokaz.

Boravak u novoj sredini nije mu predstavljao problem, nije primjecivao nikakve razlike, doduše lagano je rastao i dobivao nove fizicke oblike, bio na toplom i sigurnom mjestu ali i dalje je bio ono što i je, ljubav. Ljubav ljubavi koje su mu stvorile novi dom osjećao je često i stalno su bile tu kraj njega da ga vole, volio je jako svom svojom ljubavi on i njih jer što bi ljubav drugo mogla raditi osim voljeti. S vremenom je njegov dom postajao sve veći i sve manje je prostora imao u toj toploj i zaštićenoj okolini, imao je osjećaj da mora negdje van, da je vrijeme za novo putovanje.

Kako je kasnije uspio shvatiti, rodio se i taj dan su ljudi upisali, a ljudi su imali taj običaj pisati kojekakve stvari, kao da se ne zaborave, kao da se mogu zaboraviti, kao početak njegovog života, dali mu neko drugo ime, sada je bio Davor. Puno toga mu nije bilo jasno, on je Rafael a ne Davor, on postoji oduvijek, a ne od tog trenutka kada su oni rekli da se on rodio. Upoznao je Klaru, kasnije je saznao da je ona Davorova mama i osjetio je da iz nje izvire ona energija, ona ljubav koju je znao kao Lukreciju, jednu od onih ljubavi koje su ga zvale da dođe, upoznao je i Marka u njemu je prepoznao Markusa (on je imao sreću da mu ljudi nisu skroz ime promjenili), kojeg su zvali Davorovim tatom. Puno stvari, puno naglih promjena u malo vremena, no Rafael se nije bojao. Naviknuti će se i na Davor, kao da je to bitno.


Sasvim neplanirano, potaknuto nekim neću reći čudnim, ali u najmanju ruku poprilično nevjerojatnim slijedom događanja, ovom pričom obajvljenom još davne 2005. godine na jednom drugom blogu (kod pegy), gdje je sasvim nepotrebno i pogrešno protumačena kao pamflet protiv neznam čega ne , što svakako nije, nakratko prekidam započeti serijal nazvan Zelena košulja i ovdje na svome blogu nakon toliko vremena objavljujem istu priču, jer kako ništa u životu nje slučajno, tako ni moje podsjećanje na tu priču baš ovih dana, izgleda nije slučaj (ne nitko pa ni ja nisam trudan), a o razlogu zašto se to baš sada dogodilo nekom drugom prilikom, što može zazvučati i kao obećanje da će na ovome blogu i ubuduće kao i u prethodne tri godine biti još dosta napisanih slova, iako je bilo i drugačijih razmišljanja.