Kiša

ponedjeljak , 26.02.2007.

Kasnoljetno ranonedeljno popodne ispraznilo je grad.
Zlaćane sunčeve zrake mješale su se sa krupnim kapima tople kiše čineći od svake kapljice mali biserčić koji se u sudaru sa asfaltom raspršivao u tisuće malih, čineći vodeno ogledalo u kome se zrcale, nekom toplom, nekom svježom bojom, obojane zgrade pustih gradskih ulica.

Sjedili smo pod starim kestenom, koji je svojom velikom krošnjom, raširenom poput kakvog divovskog zelenog kišobrana štitio drvenu klupu na kojoj smo bili nas dvoje. Sjedeći svako na svome kraju klupe, uživali smo u mirisu svježine koji donosi kiša, uživali u šumu kapi, uživali u slici okupanog grada ispred nas.

Gledala je negdje u daljinu, zamišljena. Gledam u nju. Lagani vjetrić se poigrava s njenom kosom stvarajući mjesto sunčevim zrakama da se upletu u nju. Gledam njene oči, bistre kao planinska rijeka, nisam mogao skinuti pogled sa njih.

Volio bih ju poljubiti, ali i dalje sjedim kao kamen na svojim rukama i ne mičem. Lijepo mi je i ovako, bojim se bilo što učiniti da ne prekinem taj čarobni trenutak, ali stvarno ju želim ljubiti.
Kap kiše je kroz šumu lišća pronašla put do njenog obraza. Pogledala me, nasmijala se. Pružio sam ruku, prstom pokupio kapljicu sa njenog lica i prislonio na svoje usne. Nasmijala se. Volim kada se smije. Predivna je.

Skinula je sandale, pokazala mi da i ja učinim isto, uzela me za ruku i potrčala.

Trčali smo mokrom ulicom, bosim nogama po toplom asfaltu. Kiša je padala po nama. Stali smo, zagrlio sam ju, podigao, usnama kupio kapljice s njenog lica, usne su nam se spajale u jedne, nije se bunila…..

<< Arhiva >>