freestyler

ponedjeljak, 09.10.2006.

Blues (dio 9.) komet AT432

Penjao sam se kamenim pločama nasipa, trudeći se da moji koraci budu spori, hodao sam polako, mučio sam se jer najradije bi potrčao, gore je stajala Maja i zvala me sa sobom, sve u meni je trčalo, a ja sam nastojao obuzdati noge koje bi da sam tada slučajno bio na olimpijadi mogle bez problema osvojiti zlatnu medalju i srušiti svjetski rekord u brzini, no nisam tada želio biti na olimpijadi i rušiti rekorde i trčati počasni krug sa zastavom raširenom među rukama, da me stotine bliceva osvjetljava i da stotine kamera prenosi moju sliku u milijarde televizora i da još koji od milijardu glasova kaže «jebo majku svoju, što je brz», želio sam samo što prije doći do Maje, istodobno što prije i što sporije, da ne misli da sam jadnik, da ne ispadnem kao psić koji izgubljen u šetnji nakon sati tugovanja i samovanja na poziv poznatog glasa zavrti repom kao propelerom takvom brzinom da bi spojen na one neke uređaje koji jednu energiju pretvaraju u drugu mogao osvijetliti pola grada, kočio sam noge koje su htjele letjeti, zaboravivši u trenu, brzinom kakvom to samo um kada ga nešto svjetlije i blistavije okupa, neslavnu i tugaljivu epizodu u parku.

«Jel' ti uvijek tako smiješno hodaš?» - upita me poprilično opreznim tonom koji je u sebi sadržavao veliku količinu ozbiljnosti za slučaj da stvarno možda iz nekih zdravstveno-osobnih razloga njegujem taj specifičan hod djelomično ukočenim nogama.

Saznavši da je sav moj trud u obuzdavanju trke prema njoj, ponajprije ispao smiješan, a zahvaljujući činjenici da se prava rješenja za probleme uvijek sama pojavljuju u pravome trenutku kada su potrebna, odjednom sam čuo sebe kako lažem i govorim o tome da sam dugo čučao kraj vode i da su mi obje noge skroz utrnule i da je to moje smiješno hodanje ustvari posljedica pokušaja da uopće ostanem na nogama koje skoro da i ne mogu kontrolirati.

Nasmijala se, očito zadovoljna mojom laži i upitala: «Onda? ideš sa mnom na koncert?»

Počeo sam mudrovati kako mi to nije bilo u planu za večeras, namjerno izbjegavajući odmah dati potvrdni odgovor, ali sam izgleda malo previše izkomplicirao priču o svojim planovima, koji su uključivali između ostalog i promatranje teleskopom prolazak i izgaranje kometa AT432 kroz Zemljinu atmosferu što bi kao trebalo biti vidljivo te noći oko pola noći, pa je Maja nakon tog mog objašnjenja slegnula ramenima i pomalo tužnjikavim tonom rekla da će izgleda ipak morati sama na koncert jer između ostaloga AT432 će samo jednom u životu izgarati i bila bi šteta da to propustim.

Eh, tako je to kada počneš «srati kvake» i umjesto jednog «da» pričaš priče, pa ti ne ostaje ništa drugo nego da smisliš veći i sjajniji AT433 koji će u Zemljinoj atmosferi izgarati za tri dana i za kojeg je AT432 patuljčić kojega se nitko nikada neće ni sjećati, pa tako na taj način kažeš Maji da ćeš ipak jako rado s njom na koncert.

nastavlja se ….