Penjao sam se kamenim pločama nasipa, trudeći se da moji koraci budu spori, hodao sam polako, mučio sam se jer najradije bi potrčao, gore je stajala Maja i zvala me sa sobom, sve u meni je trčalo, a ja sam nastojao obuzdati noge koje bi da sam tada slučajno bio na olimpijadi mogle bez problema osvojiti zlatnu medalju i srušiti svjetski rekord u brzini, no nisam tada želio biti na olimpijadi i rušiti rekorde i trčati počasni krug sa zastavom raširenom među rukama, da me stotine bliceva osvjetljava i da stotine kamera prenosi moju sliku u milijarde televizora i da još koji od milijardu glasova kaže «jebo majku svoju, što je brz», želio sam samo što prije doći do Maje, istodobno što prije i što sporije, da ne misli da sam jadnik, da ne ispadnem kao psić koji izgubljen u šetnji nakon sati tugovanja i samovanja na poziv poznatog glasa zavrti repom kao propelerom takvom brzinom da bi spojen na one neke uređaje koji jednu energiju pretvaraju u drugu mogao osvijetliti pola grada, kočio sam noge koje su htjele letjeti, zaboravivši u trenu, brzinom kakvom to samo um kada ga nešto svjetlije i blistavije okupa, neslavnu i tugaljivu epizodu u parku.

«Jel' ti uvijek tako smiješno hodaš?» - upita me poprilično opreznim tonom koji je u sebi sadržavao veliku količinu ozbiljnosti za slučaj da stvarno možda iz nekih zdravstveno-osobnih razloga njegujem taj specifičan hod djelomično ukočenim nogama.

Saznavši da je sav moj trud u obuzdavanju trke prema njoj, ponajprije ispao smiješan, a zahvaljujući činjenici da se prava rješenja za probleme uvijek sama pojavljuju u pravome trenutku kada su potrebna, odjednom sam čuo sebe kako lažem i govorim o tome da sam dugo čučao kraj vode i da su mi obje noge skroz utrnule i da je to moje smiješno hodanje ustvari posljedica pokušaja da uopće ostanem na nogama koje skoro da i ne mogu kontrolirati.

Nasmijala se, očito zadovoljna mojom laži i upitala: «Onda? ideš sa mnom na koncert?»

Počeo sam mudrovati kako mi to nije bilo u planu za večeras, namjerno izbjegavajući odmah dati potvrdni odgovor, ali sam izgleda malo previše izkomplicirao priču o svojim planovima, koji su uključivali između ostalog i promatranje teleskopom prolazak i izgaranje kometa AT432 kroz Zemljinu atmosferu što bi kao trebalo biti vidljivo te noći oko pola noći, pa je Maja nakon tog mog objašnjenja slegnula ramenima i pomalo tužnjikavim tonom rekla da će izgleda ipak morati sama na koncert jer između ostaloga AT432 će samo jednom u životu izgarati i bila bi šteta da to propustim.

Eh, tako je to kada počneš «srati kvake» i umjesto jednog «da» pričaš priče, pa ti ne ostaje ništa drugo nego da smisliš veći i sjajniji AT433 koji će u Zemljinoj atmosferi izgarati za tri dana i za kojeg je AT432 patuljčić kojega se nitko nikada neće ni sjećati, pa tako na taj način kažeš Maji da ćeš ipak jako rado s njom na koncert.

nastavlja se ….