Tomo baš nije imao ni volju, ni želju ostatak večeri provesti sa zajedno sa mnom. To mi je bilo razumljivo jer je i meni njegovo društvo u ovakvim okolnostima bilo mučno zbog sasvim jednostavnog razloga, svaki pogled na njega, ni krivog ni dužnog, vraćao je u sjećanje polumrakom parka sakrivenu klupu, Juru i Brzoga kako plaze po Ankici i Zdenkici, njihove prste uperene prema nama dvojici, svaki pogled na njega vraćao je u uši, izobličenu do bola, jeku njihova smijeha, koja je odzvanjala u glavi znatno duže nego bi ijedan zakon klasične fizike o širenju zvučnih valova mogao to teoretski objasniti, no valjda su naše glave, punjene danima nadom i iščekivanjem, ovaj puta razočarane i prevarene, za to bile i više nego idealan medij.

Uvukao je glavu među ramena. Promrmljao «Jebeš sve to. Odoh kući gledati Ramba. Njega nitko ne može ovako zajebati.» Okrenuo se i krenuo.

Stajao sam ne znajući kuda sa sobom. Da idem kući, nije mi se išlo, nije mi se sjedilo sa starcima i gledalo na televizoru kako se neki koji nemaju pojma sa pjevanjem, krevelje i s bolnim izrazom na licu, ruke prislonjene na želudac, kao da su pojeli nešto od čega im baš i nije najbolje, pokušavaju pjevati o tome kako je njihova draga sama, a oni sami, sami daleko na pučini nekog stranog i dalekog mora, gledajući mjesec kako se ljeska i srebri na tom nepreglednom prostranstvu, snivaju trenutak kada će njihov brod sirenom, koja u tom trenutku svu tugu i samoću nakupljenu mjesecima pretače u zvuk radosti i sreće i najavljuje povratak kući, kada će pod maslinom starom, gdje prvi puta su se poljubili, vidjeti svoju dragu kako mu maše rupčićem kojeg je u noćima dugim ispunjenim samoćom i čežnjom istkala sama.

Otišao sam do rijeke. Kamenom popločanom obalom spustio sam se do same vode. Oduvijek me oduševljavala ta snaga koja u tišini prolazi pored tvojih nogu. Pokušavao sam samo sjediti, slušati tišinu vode koja teče i ne misliti na ništa. Ne misliti ništa u trenutcima kada ti je glava ispunjena kojekakvim bolnim sjećanjima, a priznajem večerašnji događaji su me zaboljeli dobrano, nije nimalo lako, koliko god htio, želio, pokušavao biti prazan, čist, oslobođen, slike se vraćaju, bole, peku.

Gledam u rijeku, ona teče u tišini, ne osvrćući se za obalama koje ostavlja iza sebe, želim biti kao ona, teći, ne razmišljajući o onome što je iza mene, ne razmišljajući o onome što dolazi, ne očekujući ni dobro ni loše, prihvaćajući ono što je moje, što je sada, što je tu, kao rijeka koja i kada od blata opere kakav divan kamen ne ostaje kraj njega diveći mu se vječno, jer zna da će nova kiša donijeti novo blato, kao rijeka koja kada bujicom sruši kakvo drvo ne ostaje kraj njega i ne pokušava ga popraviti, jer zna da ne može, zna da može samo teći. Želio sam i ja teći. Samo teći. Kao rijeka.

«Nemoj Mali da moram skakati u vodu za tobom.» Okrenu sam se, ulično svjetlo koje je osvjetljavalo obalu nije mi dalo da vidim išta više od siluete, ali glas sam prepoznao.
«Jel' imaš još koju cigaretu?» upitala je i nastavila ne čekajući odgovor «Srela sam Tomu, sve mi je rekao. Ako nemaš ništa pametnije u planu, ideš sa mnom? U Klubu je nekakav koncert. Ajd' da ne idem sama.»

Šutke gledajući u onu istu rijeku koja teče, pomislim «Majo, sam Bog te poslao.»

nastavlja se….