Sunce je još uvijek bilo relativno visoko, iskusni znalac bi samo pogledom u nebo mogao odrediti koliko je sati, ja sam koristio sat, iskusan s godinama već dobrano, gotovo do automatizma uvježban pogled prema zapešću lijeve ruke i znao sam da treba još nešto malo minuta proći i biti će pet sati. To što će uskoro biti pet sati nije mi apsolutno ništa značilo, sat sam ionako nosio samo zato što mi je njegova plava boja izvrsno pristajala uz boju očiju.

Sjedeći okrenut prema moru u rasklopivom naslonjaču, lagano sam ispijao hladni gin pomiješan s tonikom. Hladnoća većim dijelom ledom ispunjene staklene čaše prijala je mojoj ruci. Nakon nekoliko trenutaka igranja čašom ostavio sam ju za na to posebno napravljeno mjesto na rukohvatu naslonjača i nastavio čitati. Pisac je upravo opisivao lutanja i istraživanja jednog od glavnih junaka po nudističko-svingerskim kampovima južne francuske u cilju zadovoljenja vlastitih seksualnih prohtijeva.

Udobno zavaljen u naslonjač, izložen naizmjence toplim zrakama sunca i povremenim naletima blagog vjetrića, tog trenutka nisam baš previše razmišljao o seksu i zadovoljenju svojih prohtijeva, nisam razmišljao o ničemu, samo sam nijemo pratio radnju, a uzaludni pokušaju glavnog junaka da dođe do neke žene ostavljali su me ravnodušnim.

- «Izvinite, možete li mi reći gdje ste kupili tu knjigu?» – začuo sam pomalo promukao, ali još uvijek dovoljno prepoznatljivo ženski glas ispred sebe. Lagano sam podizao pogled sa knjige ne bi li otkrio tko je vlasnica glasa koji je prekinuo moju zadubljenost u čitanje. Ne žureći previše da to otkrijem u trenu, iza korica knjige sam prvo primijetio glatki poprilično potamnjeli trbuščić s pupkom ukrašenim nekakvim sjajnim kamenčićem boje svijetlocrvenog vina koji se ljeskao obasjan suncem, a vrlo brzo potom i par prekrasnih ničim ne sputavanih, potpuno suncu i pogledu otvorenih ne velikih, ne premalenih, nego baš onako idealnih sisa. Pogled mi je zastao, nisam trebao gledati dalje da bi otkrio tko je to, jer već pri dolasku na plažu primijetio sam te sise i njihovu vlasnicu, a kasnije skeniranje ostale ponude na ovome dijelu pješčane obale uronjene u more samo je potvrdilo da se radi o nečemu što se ne viđa tako često.

Vjerojatno zbunjena sporošću moje reakcije požurila je s objašnjenjem kako u mjestu gdje ona živi nije uspjela naći tu knjigu, a kako se radi o njenom omiljenom piscu koji ju može i nasmijati i natjerati na razmišljanja, ima jako veliku želju imati tu knjigu.

Nije loše, pomislio sam pokušavajući se maksimalno koncentrirati i u razgovoru s ljepoticom koja je stajala ispred mene, bar koliko toliko pristojno zadržavati pogled na njenom suncem opaljenom licu. Nisam baš uspijevao, pogled mi je i više nego prečesto bježao dole niže, na par onih divnih sisa, na onaj potamnjeli uski struk, bokove…
Odjednom sam prestao razmišljati o ničemu i neke sasvim druge misli su mi ispunile glavu.
- «Vruće je.»- rekao sam – «Idemo u vodu.» Ustao sam, uvukao trbuh, pružio ruku prema njoj, prihvatila ju je, iskusnim s godinama već dobrano, gotovo do automatizma uvježbanim pogledom prema zapešću lijeve ruke pogledao sam isti onaj plavi sat, koji mi tako dobro pristaje uz boju očiju i znao sam da je vrijeme za...

Što je bilo dalje, možda jednog dana u nekoj drugoj prilici. Ovo je bilo samo mala, nakon odmora, odmorom, ljetom, morem inspirirana povratnička priča, a već slijedećih dana na ovim stranicama možete očekivati nastavke priče koju još uvijek iako ne znam zašto nazivam Blues.