Sumrak je lagano padao, a nas dvojica smo žurili da ne zakasnimo previše, da nas Zdenkica i Anica ne čekaju predugo pred kinom, no nije nas baš toliko bila briga što bi se one možda dosađivale čekajući, dvije su pa bi se snašle, našle bi već neku zanimaciju, koliko nas je brinulo da se uslijed dužeg čekanja od normalnog možda ne snađu tako da to snalaženje promijeni njihov plan za večerašnji izlazak, da ne odu nekamo drugdje s nekim drugim koga bi možda srele čekajući nas, pa bi Tomo i ja mogli ovu večer provesti sami što i ne bi bilo nešto novo i neuobičajeno, ali bi svakako cijelu večer oko nas u zraku lebdilo … zakasnili smo … propustili priliku … ostali kratkih rukava, suhog kurca, mada je vjerojatnost upotrebe kurca za bilo što drugo osim za pišanje po zidu bila jednaka vjerojatnosti da s kamenom i praćkom pogodim mjesec na nebu, iako sam bio izvrstan šlajderaš koji je mogao kamenom i praćkom razbiti prozor na sedmom katu milicijske zgrade tj. zgrade u kojoj su stanovali milicajci, što je bio tadašnji novi rekord.

Za taj uspjeh, osim što sam dobio slavu u društvu, dobio sam i veliku šamarčinu od staroga, jer eto prilikom tog podviga su me uhvatili, milicajci naravno, i odvezli kući, ispričali starome što sam radio, a on ne čekajući ni sekunde odvali mi takvu šamarčinu da mi je satima poslije zujalo u glavi, a dok su još netom nakon udarca zvjezdice poprilično raznobojne plesale u mojoj glavi iako je taj ples više ličio na potpuno kaotično sudaranje svjetlećih tijela na malom prostoru, čuo sam kako milicajac govori starome :»Tako je druže, batina je iz raja pobjegla i meni je najslađe kada uhvatimo nekoga pa ga odvedemo u onu našu malu sobu za ispitivanje, bez prozora, pa upališ onu lampu, pa opiči po njemu čim stigneš, jedino moramo malo paziti da ga ne dohvatimo baš previše po licu, jer to se vidi, a kapetan baš i ne voli kada se vidi, jer onda mora pisati dugačke izvještaje i izmišljati kako je ovaj koga smo tukli dok smo ga vodili hodnikom hodao s rukama u džepovima pa se nenadano spotaknuo, pa ne stigavši izvaditi ruke iz džepa nosom prvo udario o pod, a kod nas je pod tvrd, betonski…..»

Stari je platio štetu, taj trošak s kamatama, kojima bi na visini pozavidjeo i vrhunski zelenaš, meni bi odbijao mjesecima od džeparca, ali bi svaki puta u svome društvu kada god su odrasli primjetno stišanim tonom uz zatvorene prozore i vrata da glasovi ne pobjegnu iz sobe do ušiju koje ih ne bi trebale čutie, raspravljali o lošem stanju u našoj socijalističkoj, samoupravnoj, suverenoj, i nesvrstanoj državi s neskrivenim ponosom isticao kako sam ja iako mlad, ali svakako pod njegovim utjecajem, tim komunističkim parazitima, koji jako dobro žive na račun poštenog naroda, razbijao prozore na zgradama. Po njegovoj priči je ispadalo da sam porazbijao toliko prozora da bi to bilo dostatno za uspješno poslovanje jedne omanje staklane.

Istina je bila naravno malo drugačija, jedini razlog zbog kojega sam praćkom gađao prozore baš na milicijskoj zgradi je ležao u tome što je ta zgrada bila daleko najviša u kvartu i što je imala parne katove bojane u plavo, a neparne u bijelo, što je olakšavalo mjerenje visinskog dometa hitca, nikakva ideologija, nikakva pobuna mi nije bila u glavi, u glavi su mi bile samo sise i kako doći do njih, kako ih osjetiti pod rukom. I naravno istina je bila da sam razbio samo tri prozora, jedan još na petom katu i jedan na trećem kada sam s hitcem debelo podbacio, uhvatili su me samo jednom i to baš kada sam oborio rekord tako da nisam mogao to pošteno proslaviti, ali sam zato postao heroj kome su na leđa natovarili sve razbijene prozore na toj zgradi.

No nije ovo bila večer stare slave i razbijenih prozora, ovo je bila večer kada bi moji prsti trebali otkopčavati dugmiće na Aničinoj košulji i širiti put do njenih sisa.

… nastavlja se …..