Od kad sam bila dijete pišem.
Držeći ovaj blog ponovo me tjera da se primim riječi i razmišljanja no u proteklih par godina je sve to stajalo nekak u stand-by.

Ljudi, znajući za tu moju ljubav, su mi neprestano savjetovali da počinjem zapisivati tatin život.
Trebao je to učiniti Fulvio Tomizza ali netom prije početka pisanja tatine biografije je nažalost preminuo.

Moj je tata Čovjek sa veliko Č, zatim je umjetnik sa malim u samo zbog njegove skromnosti i nakon svega toga otac koji pati jer želi pomoć kćerki a godine i zdravlje mu to ne dopuštaju.

Nemam vam iskreno pojma koliko bi ovaj blog post trebao biti dug kako bi sav njegov život ispričala u detalju... Ali možda je najbolje da počnem iz početka ... Pa nastavim sa zapletom jednom drugom prilikom...


Moja baka Marija koja je vukla korjene sa Vele Luke nekako se sa svojom obitelji našla da živi u Istri. Ona u Rovinju ostali oko Pazina.
Zvali su ju Marija "la mora" (crna Marija) zato jer je imala crnu kosu i tamniju put. Svi koji su imali čast upoznati ju i koji su poslije upoznali mene kažu kako sam njezina kopija... Po fotografijama koje tata ima kod sebe dosta se slažem. Imamo nešto zajednočkog i žao mi je što nisam nikad imala priliku znati ju obzirom da je umrla puno puno prije mog rođenja.

Tatina priča počinje tada kada su nju uhvatili Njemci tokom 2. Svjetskog Rata. Bila je partizanski kurir. Našli su ju kako nosi pisma na Učku. Davajući im lažno ime i skrivajući pisma uspjela se nekako i izvući dok ju nažalost njena vlastita majka nije izdala izgovoreći "Marija, Marija... Ča si to kumbinala."

Baka je tako završila u koncentracijskom logoru u Dachau.
Tamo je upoznala mog djedu: Elio Delbianco.

Nakon oslobođenja '45. ona se vratila u Rovinj, trudna.
On se vratio u Italiju. Možda su se još par puta nakon toga vidjeli ali nikad se nisu ženili iako je djeda bio prijavio tatu kao svog sina. Samo što moj tata to nije znao dok nije pobjegao u Italiju sa 18 godina.

Sjećam se malo svoga djeda... Upoznala sam ga kad sam imala 6 godina u bolnici u Goriziji (Italija).
Umirao je od raka i čitao Aristotela jer nije želio otić gore glup iako u Boga baš i nije vjerovao.
Moj je djed bio radnik i od njega mislim da je tata puno pokupio (uz ime i prezime).
Elio je imao brodogradilište u Monfalconeu (Italija) i bio je jedan od zavarivača koji su sagradili Batiskaf Trieste koji je omogućio profesoru Jacquesu Piccaardu da ode u Marijansku brazdu. Cool djed kaj ne?

To su počeci mog tate... jednako kao i počeci mene same na neki način...

Oduvijek je bio nečija luda jer je bio bez oca, oduvijek je bio sin talijana, švabe.. Oduvijek je bio "žabar".
Zato je i pobjegao od takvih riječi, jer je htio dokazati da on je sin od oca i majke i da vrijedi. Nije želio biti nitko i ništa.

Kad je pobjegao preko granice pucali su za njim. Baki su javili da je on poginuo te je 2 godine nosila crninu koju je skinula nakon što je dobila vijest crvenog križa da je tata živ i zdrav i da se nalazi u Italiji.

Tatu su u svom bijegu uhapsili ali uspio je za uspomenu zadržati metak koji ga je promašio.

Obzirom da nisu znali da je on Talijan, smatrali su ga izbjeglicom pa je završio u zatvoru. Prvo u Sansabi u Trstu, zatim u logoru u Capui kraj Napulja.
Tamo je proveo 6 mjeseci. Radio je. Sprijateljio se. Spasio život predivnom čovjeku s kojim se dan danas čujemo:

Gospodin Pino Duiella se utapao u rijeci Volturno, tata je skočio u vodu i nekako ga izvukao vani. Nakon zatvora su se razišli i nisu znali ništa jedan o drugome do prije par godina kada sam dotičnog uspjela nači na internetu. Ustanovilo se da je dragi naš Pino postao režiser te da je 23 godine bio lični režiser Pape Wojtyle.

Upoznala sam Pina prije 5 godina kada sam se busom vraćala iz Dubrovnika. Taj me predivan čovjek čekao u 2 ujutro na zadarskom kolodvoru sa 13 ruža u ruci.
"Daj da upoznam kćerku čovjeka zbog kojeg sam sada tu i zbog kojeg sam sve u životu uspio proživjeti" je rekao. Divan divan gospodin kojem šaljem najveću potporu moguću.





I tako se odvijao tatin život, nakon 6 mjeseci zatvora uspio je doći do oca. Tj otac je došao do njega, dali su si ruku kroz žicu koja je limitirala kamp. tata je tada shvatio da neće biti onako kako je zamišljao. Djeda si je bio stvorio drugu obitelj i ta nije bila spremna prihvatiti novog člana. Je donekle ali sve se to s godinama poslije raspalo.

Djeda je tatu podučavao zavarivanje i sam način života. Bio je poštenjak iako je neke stvari pogriješio. Ali griješimo svi zar ne?

Tata se tamo upoznao sa svojom bivšom suprugom, posvojio njezino dijete i imao s njom drugo: moju sestru, iliti polusestru čiji sam ja stopostotni klon.

Nakon nekoliko zdravstvenik peripetija i bezbroj poslova u njemu se upalila ljubav slikarstva. Ta je ljubav bila toliko jaka da ga je obuzela i dovela do nekih krugova i poznatih faca. Dobro je živio, sa njim i njegova tadašnaj obitelj koja je u svemu tome vidjela samo novac i ništa više.

Dobio je evropskog oskara za slikarstvo, Vatikansku akademiju ad onorem i još mnogo drugih svjetskih priznanja.

Nakon nekog vremena mu se sva ta elitna gužva nije više dopadala pa se povukao u Rovinj gdje je nastavljao sa svojim radom. Upoznao je moju majku koja je 18 god mlađa od njega i nakon 100 pustolovina 22.6.1991. sam došla na ovaj svijet u Ljubljanskoj bolnici dok su zvonile sirene za uzbunu i dizali helikoptere u zrak dok sve je bilo pod barikadama.


Tata je danas usamljen čovjek. Datum na osobnoj iskaznici čini svoje a najviše utječe to da je prije 4 godine ostao bez vida na jednom oku. Izgubio je svoju samostalnost i sve je to dotaklo i njegov posao. Ali on se neda. On je, kao što sam rekla na početku, čovjek sa velikim slovom Č.

Tata je tata, koliko god on meni nekad dignuo tlak i bio dosadan, ali znam da u sebi me nikad neće ostaviti samu. Vjerojatno da mene nema bi se bio prepustio problemima već odavno, ali ovako se neda.


To je samo kratki rezime jednog umjetnika ... Da krenem pisati sve njegove pustolovine počevši od rada na tankeru i bezbroj krugova oko svijeta do ljubavnih avantura ne bih nikad stala.

Možda jednog dana nastavim...

Kratki dokumentarni video o tatinom životu



Do slijedećeg posta!



Francesca Delbianco Photography na Facebooku

Francesca Delbianco - Mačka - Privatni Facebook Profil

Oznake: umjetnik, otac, čovjek, fotografija, slikarstvo, život

Miroslav Krleža

"Riječi... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora."

Mlade generacije vjerojatno nemaju ni pojma kaj je to a kamoli da su na njoj nešto napisali.
Ja, iako sam dio tih mladih, sam ju isprobala i naravno... Pofotkala!

Imam ju doma oduvijek i ne namjeravam ju dati ća. Dobro je imati nešto što se može brzo smatrati "muzejskim primjerkom" :)



Francesca Delbianco Photography Facebook Stranica

Francesca Delbianco - Mačka Privatni Facebook Profil

Oznake: fotografija, riječi, francescadelbianco, pisaćamašina, pisanje

Nije Rovinj samo Toni Cetinski, Ronald Braus, hoteli 5 zvijezdica ili swingerska plaža.

Ne, Rovinj je ljetna gužva i zimska desaturacija.

Grad kontrasta kao i mnogi ostali turistički gradovi na Istarskoj obali.

Život se u njemu isključi kao kada u sobi ugasite lampu prije spavanja.

Od zlatnog lipanjskog dana ostane samo veo koja poput magle prekrije gradske boje...
Isprazni ulice od onih tisuća koraka brbljajućih turista, pročisti zrak od mirisa kreme za sunčanje a osvježavajući sladoled samo je slatki okus prošlosti.

Preplanulog tena više nema, obrisi kostima već su skoro pa nestali.

Ljudi se sklone u svoje domove. Dućani se zatvore i njihove izloge umjesto odjeće i raznih suvenira "krase" stranice i stranice zastarjelih novina.

Slani i vlažni morski zrak grize nosnice.

Pokoji se mačak smotuljao u sada već rijetkim mrežama na rivi.

U daljini galebi lete ne tražeći više ribu, nego gledaju koja će kanta za smeće nastradati i bivati raznešena po glavnoj ulici Careri.

Grizija je pusta.. Tu i tamo koji umjetnik stoji u svojoj galeriji... Osim Radovana Sredića... Jer znate Radovana nam više nema...

I tu sam ja... Mala crna sjena sa Canonom u ruci koja razbija tišinu zvukom njezinog okidača.


Ps: Žao mi je ako su horizonotalne fotke male, ako ih postavim na jako veliku veličinu prereže mi ih dizajn bloga. Sa vertikalnima je ok. Ako želite vidjeti veću fotku kliknite na nju, znam da je tlaka ali eto.. Nije moja krivnja :)

Francesca Delbianco Photography na Facebooku

Francesca Delbianco (Mačka) - privatni profil na Facebooku

Oznake: fotografija, Rovinj, Istra, Zima, desaturacija

Od kada sam se učlanila u fotoklub - Klub Amaterskih Fotografa Sv. Lovreč - odlazim s njima na razne izlete Istrom.
Prvi na koji sam išla bio je u Benčićima.

Benčići je naselje smješteno u kotlini u blizini Buzeta.
Napušteno je više od desetak godina.
Navodno se prodavalo za nekoliko milijuna kuna (kakva je situacija sada ne znam).

Dojam kojeg sam imala kad sam došla tamo je bio stvarno da je selo duhova.

Izgleda kao da su se ljudi samo digli sa stola, iz kreveta i otpješaćili ća..otišli zauvijek.

Nađe se od odjeće i obuće do lonaca i drva u pečima.

Vlada posebna tišina a u zraku se kisikom miješa onaj neki poseban miris prošlosti i naglog prekida rutinskog života na selu.

Evo vam par fotografija:

- Meša Selimović

Francesca Delbianco Photography na Facebooku

Francesca Delbianco (Mačka) - privatni profil na Facebooku

Oznake: fotografija, prošlost, benčići

Iako sam prehlađena uzela sam fotoaparat iz torbe i napravila krug oko kuće.
Htjela sam zabilježiti tišinu ovog zimskog dana.



"...tišina je carstvo izgubljenih ljudskih glasova. Tišina je zapravo jedini način da se istinski razgovara s ljudima. Tako se traže i nalaze izgubljeni ljudski glasovi, kao umorni konji u nekoj pustopoljini, koji se udruže da bi putovali zajedno." (Talhe ili Šedrvanski vrt) - Irfan Horozović

" Volim zimu i jesen, kada se može osjetiti koštana struktura pejzaža. Nešto leži ispod i cijela priča se ne pokazuje. " - Andrew Wyeth







" U dubini zime sam napokon shvatio da se u meni krije nepobjedivo ljeto. " - Albert Camus





Do slijedećeg posta!

Francesca - Mačka

Oznake: fotografija, Zima, tišina, francescadelbianco, citati

Imam 23 godine i još nisam položila za auto.
Takve su okolnosti. Kaj ćete.
Žalim zbog toga jer kad bi bilo suprotno bila bih poput peršuna ili vegete: na sve strane!
Ovako pofotkam "svoje" selo (Rovinjsko), krajolike u njegovom susjedstvu (ja i majka znamo otpješačiti po 10ak km kad nam vrijeme dozvoljava) te obližnje gradove kad se za to ukaže prilika.

Fotkam od pejzaža do leptira. Smatram to fascinantno za svoju dušu.

Stalno hodamo uokolo i zaneseni vrtlogom brzo tempiranog života jednostavno ne obraćamo pažnju na sav taj micro svijet koji nas okružuje.
Drugi razlog je možda i to što tih životinjica i biljčica ima sve manje pa jednostavno nemožemo primjetiti.

Poduzimamo li šta za to? Ne znam... Ne čini mi se baš tako.
Ja u svom malom svemiru čuvam to sve, pokušavam što manje naškoditi a i istražujem, čitam, pratim.
Svaki put kad ufotkam jednog leptira, gusjenicu, pticu objavim za sebe jedno istraživanje: počevši od imena, vrste, načina življenja.
Na taj način ja to sve "održavam" na životu: davajući pažnju vlastitim intelektualnim interesom za to.
Ne škodi dodati malo informacija u tu sivu materiju koju imamo u lubanji. Od viška glava ne boli! Pogotovo ne od viška znanja ;)
Učite kad god možete, čitajte, proučavajte! Ne znam zašto se neki srame reči (pogotovo među mladima) da vole čitati knjige.
Pa šta ima lošeg u tome? Ništa. Nego društvo partija a ako nisi takav onda te izoliraju. Onda si štreber. Nije tako, vidjet će se za par godina tko će biti uspješniji, a ako ne uspješniji (znamo da faktor sreće ima jaku ulogu u tome pogotovo u današnje doba) bar će se biti duševno ispunjeni. Nikako da biti pametan postane IN... Nije mi jasno zašto društvu toliko smeta ako nisi ovca... Mislim jasno mi je, ovcama lakše naređuješ, ali ja to ne prihvaćam. Ja ću i dalje lupetati po svom, pa tko me želi mrziti nek izvoli, meni je baš svejedno. Moja je savjest čista. Njihova i ne znam baš.

No da ne monologiziram previše... Želim vas sad malo opustiti sa nekoliko fotografija prirode. Fotografije gradova ostavljam za jedan budući post. :-)

Lastin Rep : obožavaju lavandu! Često ih moćete vidjeti kako se hrane nektarom na njezinim cvjetovima (iako je ovo rascvjetana grana jabuke ;) )



Kraljica Europskog Stršljana : izlaze iz simskog sna prije muškaraca, tamo negdje u 4. mjesecu. Počinju skupljat materijal za gnjezda. Ako ih ne smetate neće vam ništa, ali bolje držati se podalje ali NE UBIJATI! Svaki insekt ima svoju ulogu, to što vam se čine strašne vam/nam ne daje pravo da ih istrijebimo.



Ovo je meni jedna od najdražih fotografija krajolika koju sam napravila. Nekako mi stvarno miriši na Istru i ovu stranu mediterana. Toplo, mirno, šareno i sunčano. Rascvjetana brnistra. Ne postoji ljepše od njezinog žutog cvata koji čini kontrast sa zelenim grmljem i krošnjama maslina.



Jedan od puteva koji iz Rovinjskog Sela vodi prema Rovinju:



Gospodin zelembač



Putem iz Rovinjskog Sela do Limskog Kanala



Limski Kanal - ove instalacije koje vidite to su vam uzgoji riba i školjki



Gljiva panjevčica, panjevača : raste iz starih polutrulih panjeva ako joj divlje svinej dozvole. Jestiva. Poširana sa malo češnjaka i peršuna je više nego delicijozna (pogotovo ako ju popratite sa malo pečene svinjske ruže).



Vrsarski otoci



Putevima maslina



Zimski ugođaj



Joj... moram.. MORAM stati! :-)
Imam još brdo takvih fotki u arhivama ali postala bi vam pre dosadna da sada sve to tu prikeljim.
Imate linkove sa strane na stranice preko kojih objavljujem sve fotke pa možete lajkati na fejsu, baciti oko ili može i 2 ;)

Nadam se da sam vas bar malo sa tim crticama prirode opustila i da sam vas malo potakla na razmišljanje kako to sve sačuvati.
Priroda je jedinstvena i dio je nas kao što smo mi dio nje. Uništavajući nju to činimo i sebi. Jedan smo drugome potrebni, nitko nesmije prevagnuti.
Priroda slijedi svoj tok, priroda ima svoj balans i tako treba ostati. Vaga životnog ciklusa u zadnje vrijeme teži onoj strani zapuštanja i izumiranja, moramo se potruditi da na neki način to popravimo, ako je uopće moguće.

Budite mi dobro i dobri! ;-)

Oznake: Istra, fotografija, priroda, francescadelbianco, čovjek, Hrvatska, krajolici, Insekti, ekologija, život

Možda ste bili pročitali da sam prije jedno 10ak dana bila u Zagrebu.

Tad sam imala priliku da sa ribom posjetim novootvorenu Bistroteku u Teslinoj.
Ana Galić, vlasnica, nas je divno dočekala i imali smo mogučnost isprobati nekoliko delicija koje Bistroteka nudi.

Da ja sad ne pišem, ovdje vam je Ribin članak na punkufer.hr a fotkice su od moje malenkosti :-) --> Bistroteka: Od doručka do večere u sjajnom bistrou u centru Zagreba

Toplo preporučujem posjetu Bistroteci ak još niste, ambijent predivan a hrana još divnija!

uz posjetu bacite lajk na:


Bistroteka na Facebooku

Francesca Delbianco Photography na Facebooku

Domagoj Jakopović Ribafish na Facebooku

Budite dobri! :-)

Francesca

Oznake: Zagreb, bistroteka, Ribafish, francescadelbianco, fotografija, gastro, punkuferhr

Hipnotiziram ekran laptopa već jedno 15ak minuta.
U meni želja da nešto napišem u formi jednog cool fotoposta. Ali šta?
Otvaram folder fotki na kompu, gledam po kategorijama... O čemu da pišem?
O odrazima dnevnog života na raznim reflektirajućim površinama? O prvoj fotki 2015? O hrani?
O koncertima malo glupo pošto je zadnji post o tome.
Pojma nemam...

Ili da vam na kraju kažem nešto o sebi? O mački u meni?

Mačka... da mačkoljubac sam... Imam i mačku kao temu jedne tetovaže koja mi krasi tijelo... A od kad znam za sebe me određene osobe tako i zovu.



Mačka.

Ne znam jel to zbog toga što sam im zgodna, zbog toga što sam ponekad vrckasta, što pomazim i nakon toga lagano ogrebem,
što ugrizem druge umjesto svoj jezik kad nije vrijeme za reči određene stvari. To nije na meni da istražim.
Ali taj mi nadimak definitivno paše i pristaje ako moram reč svoje mišljenje o njemu.


Da... Mačkasta sam. Ne prilazim svakome ali volim isticati svoju ljepotu, ponekad i kroz vlastite mane. Ajmo ljudi, znamo da nitko nije perfektan! (čak ni barbika... možeš joj glavu skinut i promijeniti - ili u tome stoji njezina perfekcija? Da uvijek promijeniš na njoj ono što ti ne valja?)



Približim se i zapredem samo osobama od povjerenja, od ostalih se manim i zatvorim se u svoje psihološke kartonske kutije iz kojih ne izađem toliko često a kamoli da provirim kroz koju rupicu. Tad pak dotičnima ispadnem poput Schroedingerove mačke, ne znaš jesam li živa u toj kutiji ili ne pa im se iz dana u dan pretvorim u neku ludu i krenu proučavati. Kada sam od želje im to dozvolim, kad nisam depistiram ih na totalno druge ceste ili ih jednostavno zaključam u drugu kutiju i bacim ključ. (čitaj: blokiram ih na fejsu, mobitelu i svugdje gdje je moguće ;) .. )

Jako sam izbirljiva ne zato što mislim da sam posebna iako me mnogi tako nazivaju, nego jer na neki način držim do sebe i svog digniteta.
Dok mi je razmiljšanje još bilo djetinjasto i naivno dozvoljavala sam svima pristup i tako si stvorila neke nezacjeljive rane u duši a posljedica je njihova da sam takva kakva sam. Na što se ne bunim :)

Znate vjerojatno po sebi da ljude tajnovitost intrigira, a njihovu zaintrigiranost možeš manipulirati.
Ako si čovjek kak spada nećeš preć tu granicu, jer i manipulirani imaju pravo na slobodu. No nekima se to baš sviđa i onda tu krene igranje kao kada se mačka igra mišem. Tad, ako si dobra igračica uspiješ ostvariti svoje planove i doći do cilja ak ne uspije barem si se igrala i nisi izgubila vrijeme.
Biti mačka je to: biti svoja iako netko misli da si tuđa. Biti mačka je dovesti osobu da pomisli da te uspjeva kontrolirati ali na kraju ti sama diktiraš pravila. Biti mačka znači imati slobodu uma i življenja.



Obožavam slobodu, one moje trenutke samoće i fantaziranja ali ne odbijam društvo osoba koje mi pašu. Tada branim svoj teritoriji, pogotovo ako je koji Alfa muškarac u pitanju. Tada sikčem, grebem, grizem, branim. Nije posesivnost, nego čuvanje. Iako Alfa muškarac to može činiti sam od sebe.
Kakve mačore volim? Fizički, intelektualno i karakterno jake. Znate onaj feeling da kad hodate zajedno ulicom osjetite njegovu energiju kako je oko vas i se perfektno sljeva s vašom? E to je to šta tražim. Prirodnost razgovora, kada se duboko poznaješ bez da si se ciljano išao upoznavati. Postoje li takvi? Postoje... Postoje... Pojave se nenadano, a nađu se u osobama za koje nisi mislila da će biti takve. Ali to paše... Itekako paše... Kada ste zajedno u vječnoj borbi ljubavi, konkurencije i dominacije i UŽIVATE u tome da nikad nitko potpuno ne pobjedi nad drugome. Nać pravog mačora je biti uvijek zadovoljna da igra završi 1:1.



Poput mica maca volim ljenčariti... Krevet mi je najbolji prijatelj.. Mekano, toplo... Pokrivač zamotan oko tijela kao meso u sarmu. Pa to je perfektno! Još ak vatrica gori u kaminu i u pozadini svira neki sexy blues. No imam i ja svojih 5 min divljanja. Tjeram samu sebe na vježbanje, hodanje kroz prirodu a kad se desi i odem van... I tad izlazak pamtim cijeli život i godinama se priča o njemu. Ne zato što napravim glupost (ok..ok.. priznajem ponekad ju dobro skuham!) nego zato što je to rijetko i onda bude fakat dobro! Ne valja imati čestih dobrih izlazaka, onda to postane monotono ;)

No koliko god ja išla po biker meetinzima, rock koncertima... u zadnje vrijeme, moram priznati mi više prija kino, filmić doma, neka lagana večer i koja čaša vina. Neee, nisam stara baba.. Tek ću 24 god.. Ali stvarno STVARNO nema mi trenutno ništa ljepšeg nego intiman krug prijatelja, dobra klopa, film i koja dobra boca vina ili pive. Gužve nisu više za mene. Možda budu ponovo jednog dana kada poludim u svojih 50 godina i kada tada konačno položim za motor, kupim si Harleya i odem putovati Europom i fotkati. :P



Uz fotografiju obožavam kuhati i peći! Kolače, kekse, sarme razne saftove. Ja i kuhinja smo si na TI i volimo se od glave do pete ;)
I naravno volim i popapati. Nisam zbog zraka ovako buhlasta al kažu dečki da im se to sviđa pa ne riješavam se toliko brzo svog špekića i pršutića.

Eto... to bi bilo to od mene... Luda sam i normalna istovremeno. Jer znate pojam "lud" i "normalan" relativni su pojmovi, što je meni normalno vama nije i obrnuto.

Predite vi meni i dalje, budite dobri pa do slijedećeg posta... Valjda više fotografskog od ovog!



Na svim fotkama iz posta sam ja (da se nebiste zabunili sa nekom A. Jolie i ostalim divama :P)
Slobodno se zaljubite! ;)

Francesca - Mačka

Oznake: fotografija, Osobno, portret, autoportret, mačke, mačka, život, monolog

Nakon nezaboravnog vikenda u Zagrebu, krenula ja mala buhtla nazad za Rovinj ali su me na pol puta vratili u kapitalu tako da sam propustila prvi dan Rovinj Music Festivala: što znači nema fotki S.A.R.S.-a niti Silentea. Ali ima od Psihomodo Popa i RMF day 2! :-)

Šator je taj put promijenio lokaciju, sa glavnog trga na glavno parkiralište.
Ledeno je bilo. Grijali smo se kod onih "glisti" koje su puhale topao zrak kad bi se sjetile da služe za to.
Očekivala sam iskreno malo više ljudi, karte nisu bile skupe (50kn), šankovi su bili postavljeni, restoran s klopom također.
Valjda im se nije dalo maknut dupe iz toplog doma (za što ih, iskreno, ne sudim jer nakon 2 dana sjedenja u busu nije se ni meni dalo stajat tamo 5h u ledari ali eto... ipak se fotkanje koncerta ne propušta!).

RMF 6. edicija. Festival koji se sastoji od natjecateljskog dijela, par mjeseci prije bendovi imaju pravo prijave, žiri odabere najbolje koji nastupaju tokom festivala te pobjednika koji je ove godine dobio 5.000kn, i revijalnog dijela kada dođu poznate face i održe svoj koncert.
Proteklih su godina to bili TBF, Hladno Pivo, Opća Opasnost, Majke, Elemental, Josipa Lisac...
Ove godine S.A.R.S. , Silente i Psihomodo Pop.

Uz poznate i ne poznate izvođače nastupali su i lanjski pobjednici. Labinski bend "We Stand United":

Zatim --> Psihomodo Pop



Nakon njih je sljedio natjecateljski dio:

Garage In July iz Osijeka



I Pulski band OvRHa



To bi bilo sve od mene!
RMF je gotov, fotke su objavljenje, čeka se slijedeća edicija festivala!
Svratite do FB stranica bendova i dajte podršku! To je uvijek dobrodošlo!

I da.. Sretna Nova 2015! :-)

Francesca.... Mačka... kak god :)

Oznake: fotografija, glazba, Rovinj, RMF, festival, psihomodo pop, koncert

Evo mene opet :)

Otvorenje izložbe je prošlo super!
Atmosfera je kao i uvijek bila odlična, super ekipa, svi naši najdraži prisutni i puno osmjeha i fotografiranja!

Ovo su moje 2 fotkice koje su bile odabrane za izložbu. Obje slikane u Sv. Lovreču:

A ovdje sam ja sa njima u ozbiljnom izdanju (Fotka by: Foto Tessa)



A ovdje u malo ludom izdanju :D (Fotka by: Nenad Šimunić)



Malo intimne atmosfere u galeriji prije samog otvaranja...





I evo vam par slika sa živih jaslica!


Unutrašnjost crkve u Sv. Lovreču. Moram priznati da dugo vremena nisam ušla u jednu crkvu (nije da često posjećujem crkve, ali eto...) koja je tako toplo zračila. Drage bi volje ponovo svratila unutra. A to puno znači kad ja tak velim.





Dalje... Mali Isus, Marija i Josip :)



Jedan od 3 Kralja



Dječak postolar



Stari način pravljenja metli



Pekao se i kruh



A gospođe su radile domaću tjesteninu



To bi bilo sve od mene, nadam se da sam vam bar malo uspjela orenesti predivan ugođaj kojeg sam doživjela.
Da vam budem iskrena, nisam mislila da ću te Jaslice tako lijepo osjetiti, u svom njihovom duhu...
Vjerojatno mi je karakter pre skeptičan, ili su to neduhovni, hladni i proračunati ljudi učinili u meni.
Jer ne znam... Ljudi sve manje poštuju neke tradicije bile one paganske ili religijske.
Sve se napušta, zapušta...
Smatram da je to tragično i tužno.
Imam sreće da sam se rodila u obitelji koja živi i nastavlja te neke stare vrijednosti.
Vrijednost same obitelji. Vrijednost objeda zajedno, vrijednost da si zaželimo dobro jutro ili laku noć, da se porazgovara o stvarima koje nas tište.
Razgovor danas među ljudima strašno nedostaje. Lakše nam je poslati poruku nego gledati osobu ravno u oči...
Postajemo nesigurni u društvu... I dijela koja su nam prije bila normalna činiti sada nam postaju strana...

Nemojmo izgubiti ljudskost... ona nam je uz sam život najljepši poklon što nam je evolucija, priroda a za neke i Bog sam darovao.
Držite do sebe, jer nismo toliko nepobjedivi koliko mislimo.


Do slijedećeg blagdanskog posta! :-)

Oznake: jaslice, fotografija, ljudi, priče, Istra, sveti lovreč

Život je nekad bio drugačiji, jednostavniji, ljudi su se više družili, nije bilo chattanja, blogova..
Družilo se spod murve, čakulalo i zakantalo kako bi se po naški reklo.

Druga važna stvar tog života prošlosti koje je oduzimalo vrijeme (uz kampanju - obrađivanje polja ) bilo je blago.
Tada, više nego danas, izreči "Imati blago je blago" bilo je stvarno tako.
Bila je to obaveza ali ujedno i spas jer provodeći dane držeći brigu o kravama, kokošima, kozama a i svinjama uvijek bi na kraju donijelo nešto: dal jaja, mlijeka, mesa...

Eto.. Prašćić... Prasac... Svinja: to je nekako tema ovoga posta.

Trebalo je saditi cuke (tikve), kuhati mu olupine krumpira... Debljat ga na zdrav način!

U današnje doba imati "prasca" tj ljudi koji ga/ih imaju postaju sve rijeđi... No ja sam sreće da živim u selu i da lično poznajem osobu koja se time bavi.

Uz to kroz te moje 23 god života imala sam priliku i isprobati razne domaće namirnice i mogu vam reči da zahvaljujem okolnostima koje su mi dale mogućnost da sve to upišem u svoju olfativno degustativnu memoriju.
Ljudi moji dragi, kakav konzum, lidl ili ostale mesnice .... Domaće je domaće!

I tako sam se jučer čula sa našom dragom Mercedes i dogovorile smo fotkanje.

Htjela sam to, jer je to nešto posebno... Kad bi se kroz fotografiju mogao i miris prenijeti bila bih tad najzadovoljnija!





Sam ulaz u prostoriju je magičan... Starinski... Miriši na sušene kobasice, zagašenu vatru i onu nijansu vlage koja uvodi u te stare priče ne toliko davne prošlosti.




Prizor je samo takav... Suše se kobasice, vise sa strih drvenih greda "okićene" listovima lovora i granama ružmarina...
Blago je dalo svoje blago nama... običnim ljudima...






Uz kobasice ... Ne može faliti ombolo, špalete (pršuti su još pod pezom!) i koja slanina ;-)



A malih čvaraka? Joj pa nemože bez mini čvarkića!



Uz meso ... Ima tu i ostalih stvari... Finih, hrskavih koje svi mi volimo poput lješnjaka i badema.



Za kraj par slika detalja koji čine ugođaj ambijenta i par fotki starih alatki (spone, pašture, tombolac i sirak)

Suhi kukuruz:



Domaći češnjak:



Spone (izrađeno drvo sa fotke) i pašture (pleteno drvo sa fotke) koje su se koristile kako bi se blagu blokirale prednje noge, tombolac u kojem se držala voda i brus te zadnja fotka je fotka sirka (biljka koje se koristila za raditi metle) :





Što se tiče ovog posta o starim danima i tradicijama to bi bilo sve od mene.
Želim vam dati jedan savjet... za vašu dušu... ukoliko imate priliku da posjetite takvo mjesto, da uživo vidite takav rad a zašto ne i da okusite, nemojte se ustručavati pitati! Dodat ćete jedno predivno novo iskustvo vašem životu a dat ćete na taj način i tračku nade ljudima koji se time bave da još postoje određeni koji će im se za to zahvaliti i cijeniti.
Raditi svoje i za sebe stvarati je ponekad najteže, ali je to jedna od onih sodisfakcija na kraju krajeva za koju nam nitko ne može prigovoriti i za koju nam nitko ne može staviti pod nos da smo nešto krivo učinili.

Poštujmo domaće, radimo domaće dok nam je politički još dozvoljeno.

Ugodan vam dan želim, a sad odo ispeč keksiće do krajai onda na otvorenje izložbe :)

Pusaaaa!!!!!

Oznake: fotografija, Kultura, tradicija, gastro, Istra, kobasice

Dragi prijatelji, čitatelji i ne čitatelji ;)

Kao što je običaj i ove godine fotoklub kojeg sam članica - KAF Sveti Lovreč - organizira skupnu izložbu svojih članica i članova.
Ove je godine tema izložbe sam Sv. Lovreč i njegovo peto obilježavanje živih jaslica.

Izložba se otvara ove nedjelje 21. prosinca 2014. u 16:30h.
Mjesto: Galerija "Placa" - Sveti Lovreč

Svi ste pozvani! :-)

Izložba će biti otvorena za publiku svakim danom do 6. siječnja 2015. godine!

Ukoliko želite posjetiti i žive jaslice one se odvijaju slijedećim danima:


21. i 26. prosinca 2014 i 6. siječnja 2015. od 17 do 20 sati.

Oznake: fotografija, KAF, Sv.Lovreč, Istra, Fotoklub, izložba, živejaslice, Kultura, eventi, Hrvatska, blagdani, galerija

"Volim zimu i jesen, kada se može osjetiti koštana struktura pejzaža.
Nešto leži ispod i cijela priča se ne pokazuje."

~ Andrew Wyeth

Danas sam se čudom digla iz kreveta prije 10 ujutro!
Neka mi je ptićica došla na vrata reči da je livada mrazna.
Nakon bezbroj da/ne odgovora izbacila sam se nekako iz kreveta, uzela fotić i otišla pofotkati ono što još jutarnje sunce nije bilo odledilo.

Ljubitelj sam zime... Nekako mi je draža od onih vrućih i sparnih ljetnih dana...
Volim hodati zaleđenom travom i osjetiti pod sobom onaj "krkr krkr" zvuk pucanja leda.

Ugodan vam vikend svima želim!

Brzo ću smisliti neku novu temu za post :)

Oznake: Zima, mraz, fotografija, Canon, jutro

Ležim u krevetu čekajući da se kapci krenu spuštati.
Kroz otvoreni prozor čujem kapi kiše kako pričaju nepoznate priče.

Tko zna koja kap kome sada trenutno priča moju priču...
Tko zna hoće ju ta osoba razumjeti ili će samo reči : Kišo prestani više padati.



Jer što smo mi nego kapi minimalno istraženog nepoznatog?
Toliko smo divni i sjajni... A toliko malo držimo jedan do drugoga.

Mislimo da znamo sve a naspram samoj biti našeg postojanja i njegovog samog početka
...ne znamo ništa.



Često ovako razmišljam da je čovjek kroz godine stekao "moć" ogranićenog razumijevanja.
Vidi se to u ljudima. Čita im se u očima.

Želja za istraživanjem gori sada samo u zatvorenim krugovima.
Prihvaćanje zdravog za gotovo se naime širi van njih poput epidemije.

Uz sav taj tehnologijski napredak
želja za proširenje vlastitog intelekta retrogradira.

Hoće li generacije, za 15/20 god još cijeniti miris knjige i osjećaj grubog, žutog, tiskanog zastarjelog papira pod prstima ?

Oznake: kiša, fotografija, pria

Utorak 16.9.2014.

Blagdan Sv. Eufemije u gradu Rovinju.

Škole nema ili je skraćena, privatnici rade više ili manje ovisi kako odluče, grad miriše na kokice, fritulice s čokoladom i štaubšećerom te pečene klipove kukuruza.
I bruji ljudima...ponekad više, ponekad manje: turisti, Rovinježi (onaj mali broj pravih koji je ostao), i domaći ljudi koji su se spustili iz cijele Istre na sajam kako bi kupili nešto jeftino a da dobro izgleda.

I tu sam i ja.. čak!
Kad sam bila klinka takve su mi manifestacije bile wow! Sad kad sam "malo veća klinka" sve mi je to dosadno, pre gužvasto i ako i odem razmišljam o svom krevetu, knjigama ili gledanju kojeg dobrog filma.

No ove sam godine odlučila malo razbiti tu babsku rutinu i odvela sam svoj Canon u šetnjicu.

Nastojat ću vam dati pokoju informaciju o Sv. Eufemiji, o samome gradu i njegovoj povijesti prateći sve to sa fotografijama.


Počinjemo od samoga Grada staroga imena Castrum Rubini koji potiče navodno iz 3./4. stoljeća poslije K. (a možda i ranije).
Povijest mu je burna: od Rimljana, Bizantinaca, Francuske vlasti, Venecije, Austro-Ugarske monarhije, Italije, Yugoslavije/Hrvatske.
Dalo bi se o tome štošta pisati u detalju, s toga ako itko pročita ovaj blog ima domaću zadaću, uguglati Rovinj i naučiti nešto ;)




Na početku je grad bio smješten na otoku, koji se poslije s godinama (prvo mostom, naknadno cementiranjem) spojio sa kopnom i tako postao poluotok.

Grad je bio nekad poznat po njegovom ribarstvu, danas se to toliko zapustilo da je ribarstvo postalo samo šminka i maska turističkih atrakcija raznih vodića. Starih ribara više maltene niti nema, ono malo njih koji i ima brodicu živi u teškim poteškoćama rada i kroz godine napušta tako hvalevrijedan zanat.





Što reč o gradskom arhitektonskom izgledu? Mislim da je najfascinantiji dio priobalje, sa kućama koje niću iz mora, rađajući se na stijenama, stapajući čovjekovu civilizaciju sa onom morskom.



A da ne zaboravimo detalj po kojem je grad posebno poznat: vješanje robe gdje god se stigne!
I da.. skoro sam zaboravila... satelitskih tanjura (ne znaš ima li više njih ili dimnjaka), antena te klima uređaja.





Ponešto o gradskom satu:

najpoznatiji je po tome ne što nam ukazuje koliko je sati ;) nego što je na njemu postavljen venecijanski visokoreljef lava sa otvorenom knjigom.
Otvorena knjiga znači da je grad bio u dobrim odnosima sa Venecijom, i da nema nadolazećeg međusobnog rata.







A sada malo o Svetoj Eufemiji



Sv. Eufemija : kršćanska mučenica te zaštitnica grada Rovinja.
Kćerka uglednog građanina Kalcedona (blizu Carigrada), preobratila se kršćanstvu u doba carevanja Dioklecijana.
304. god biva pritvorena, mučena te na kraju bačena u arenu sa lavovima koji ju nisu ubili nego navodno rastrgli jednu ruku od kojih je poslijedica i umrla.
Najćešće je prikazana sa kotačem i lavom uz nju te palminim listom u ruci.

800. godine njezin sarkofag nestaje iz Carigrada i kako legenda priča jedne su ga noći našli kako pluta ispred grada Rovinja. Po priči jedini koji je bio u stanju iznjeti sarkofag na kopno do crkvice Sv. Franje bio je mladić sa dva bika. Od tog je dana Eufemija postala zaštitnica grada te je sarkofag smješten u istoimenu baziliku na vrhu poluotoka.

Zanimljivost: portret Sv. Eufemije se nalazi u mozaiku unutar Eufrazijanske bazilike u Poreču!



Bakreni kip Sv. Eufemije postavljen je na vrh zvonika (visine 62m) 1758. nakon što je 1756. jedan grom uništio prijašnji drveni kip.
Kip je visok 4,70m.

Zanimljivost: 20. veljače 1936. vojni je zrakoplov srušio kip. Popravljen, kip se vratio na mjesto 8. srpnja 1938. godine.

1993. kip se šalje na restauracij u Varaždin i vraća se na zvonik godinu dana kasnije.


Nakon što sam vas sad iztlačila sa mrvicom rovinjske povijesti, evo vam malo Rock'n'Roll fotki. Ipak nije "fešta" ako nema koncerta ;)

Predgrupa glavnih izvođača večeri (hrvatski band Vatra) bio je poznati rovinjski band Dream Project koji je ovom prilikom kroz razne izvrsne covere Joea Cockera, Philla Collinsa, Tine Turner itd. uvrstao i pjesme sa njihovog albuma prvijenca "Koža".

Band čine: Zoran Božić Jolle (vocal, klavijature), Martina Dorčić (vocal, back vocal), Leo Modrić (bass, back vocal), Zoran Milan (bubnjevi, back vocal), Željko Momić Keks (gitara), Nenad Dorčić - (gitara, back vocal).



Šećer na kraju band Vatra na hrvatskoj muzičkoj sceni već od 1999.!



To bi bilo sve od mene za danas,
do slijedećeg fototeksta!

Francesca

Oznake: Rovinj, Istra, istria, rovigno, Hrvatska, fešta, svetafuma, eufemija, Crkva, kip, fotografija, vatra, band, glazba, muzika, Venecija, povijest, zanimljivosti, koncertnafotografija, koncerti

Fotografija... Taj jedinstveni čin zaustavljivanja vremena jednim clickom okidača.
Nebitno jel analogni ili digitalni. U rukama nam magija koja je odraz stopostotne realnosti.

Umjetnost se oduvijek skrivala u meni. Od kad sam bila dijete.
Katkad se pojavljivala u formi crteža, pjesme, glazbe (pjevanja) dok jednog dana nisam kupila svoj prvi digitalni fotoaparatić.
Bio je to mali Canon PowerShot A560.
Počela sam tako "škljocati" oko sebe pejzaže, motive koji su mi oduzimali pažnju
a u satima dosade glavni sam subjekt postajala ja i redala sesije autoportreta s kojima su prijatelji bili oduševljeni (i dan danas).

Zalasci, cvijeće... to su bili oni prvi motivi koji svaki početni amater slikava.
Toplina boja zalaska u ribarskom gradiću poput Rovinja je srcu, a očito i oku, draga... A boje ljetnih i proljetnih cvijetova estetski privlačne.
I tako sam punila i praznila SD kartice... Slikala.. Počela objavljivati na deviantArtu... na Facebooku...
Ljudi su počeli komentirati kako u meni se nalazi dobar potencijal, lijep talent za fotografiju.
Takve su mi konstruktivne kritike dale pohoda da se još više udubim u to.





Preokret u cijeloj toj priči nastaje 2010. god kada sam putem Facebooka upoznala grupicu Dubrovačkih fotografa,
među kojima i današnji renomirani Storm Chasers Dubrovnik.
Otišla sam im u posjet na ljeto iste te godine... Tad sam prvi put uzela u ruke DSLR aparat.. Canonov EOS 350D.

Pogled na svijet mi se taj dan promijenio za 180°...
Zvuk okidača, namještavanja blende i vremena okidanja.
Tog sam dana odlučila da moram otić korak naprijed sa mojim hobbyjem : kupiti svoj prvi DSLR.

Nije prošlo par mjeseci da je stigao, busem baš iz Dubrovnika i baš od jednog od njegovih Storm Chasera (B.Bašića).
Bio je kod mene, u mojim rukama, moj "novi" Canon EOS 30D.
Otišla sam odmah u dugu šetnju. Rovinj je za fotografe pravi model.
Jedno je bilo gledati ga prostim okom, sasvim druga priča kad ga se vidjelo kroz tražilo.
Imala sam osjećaj da su se u meni otvorila neka tajna vrata, kao da se u meni nešto otključalo
i dalo mogućnost istraživanja poznatog vraćanjem u nepoznato te spoznajom svih novih lica koja su do tada bila skrivena i nevidljiva.





Kroz godine, taj se način gledanja nije pojavljivao samo tokom fotografiranja.
Postalo je dio mene. Postalo je moje normalno gledanje na svijet koji me okružuje.
I kad nemam fotoaparat pri ruci, u svojoj glavi spremam kadrove, primječujem sjene, razmišljam o blendama koje bi se mogle iskoristiti za bolji efekt,
o načinu kako bi mogla uslikati određeni trenutak, subjekt/objekt.

Kupili su se novi objektivi, kupio se noviji aparat (EOS 450D) i nastavila sam sa uživanjem.. Sve do danas i nastavit ću!

Taj me hobby doveo do poznavanja same sebe, do upoznavanja ostalih dragih ljudi (pogotovo od kad sam se učlanila u Klub Amatersih Fotografa Sv. Lovreč !!!)
te poznatih svjetskih i domaćih izvođača.
Da! Došlo je do toga jer sam se počela baviti koncertnom fotografijom!

Prvi koncert kojeg sam imala čast slikati bio je Arena Fest 2011 u Puli. Upoznala sam Apocalypticu, Laibach i Guano Apes na pressici.. Nakon toga fotkala koncert. Doživljaj života. Neopisiv je osjećaj kad dobiješ mogućnost da spojiš 2 stvari koje obožavaš : fotografiju i glazbu.
Nakon toga su se redali izvođači poput : Gorana Bareta i Majki, Opće Opasnosti, Hladnog Piva, Elementala. TBF-a, Urbana & 4... itd itd











Uvijek slušajte ono što vam srce govori, uvijek pratite onu nit inspiracije koja vas vodi.
Ne mora to biti fotografija, može to biti pisanje, pjevanje, vrtlarstvo, zakaj ne?
Bitno da se nađete, i da sami sebi pružate mogućnost da se u slobodno vrijeme (a ako ste u mogućnosti i poslovno) bavite onime što vas upotpunjava.
Sretni vi, sretni i oni oko vas!



To bi bilo sve od mene za prvi post.
Brzo slijedi novi, kad se ponovo pojavi inspiracija!

Francesca Delbianco

Oznake: fotografija, Rovinj, Canon, umjetnost, pula, apocalyptica, laibach, guanoapes, Hladno pivo, Majke i goran bare, Goran Bare, tbf