Marketing
Kapljice I Priče
Ležim u krevetu čekajući da se kapci krenu spuštati.
Kroz otvoreni prozor čujem kapi kiše kako pričaju nepoznate priče.
Tko zna koja kap kome sada trenutno priča moju priču...
Tko zna hoće ju ta osoba razumjeti ili će samo reči : Kišo prestani više padati.
Jer što smo mi nego kapi minimalno istraženog nepoznatog?
Toliko smo divni i sjajni... A toliko malo držimo jedan do drugoga.
Mislimo da znamo sve a naspram samoj biti našeg postojanja i njegovog samog početka
...ne znamo ništa.
Često ovako razmišljam da je čovjek kroz godine stekao "moć" ogranićenog razumijevanja.
Vidi se to u ljudima. Čita im se u očima.
Želja za istraživanjem gori sada samo u zatvorenim krugovima.
Prihvaćanje zdravog za gotovo se naime širi van njih poput epidemije.
Uz sav taj tehnologijski napredak
želja za proširenje vlastitog intelekta retrogradira.
Hoće li generacije, za 15/20 god još cijeniti miris knjige i osjećaj grubog, žutog, tiskanog zastarjelog papira pod prstima ?
Post je objavljen 12.11.2014. u 11:57 sati.