Od kad sam bila dijete pišem.
Držeći ovaj blog ponovo me tjera da se primim riječi i razmišljanja no u proteklih par godina je sve to stajalo nekak u stand-by.

Ljudi, znajući za tu moju ljubav, su mi neprestano savjetovali da počinjem zapisivati tatin život.
Trebao je to učiniti Fulvio Tomizza ali netom prije početka pisanja tatine biografije je nažalost preminuo.

Moj je tata Čovjek sa veliko Č, zatim je umjetnik sa malim u samo zbog njegove skromnosti i nakon svega toga otac koji pati jer želi pomoć kćerki a godine i zdravlje mu to ne dopuštaju.

Nemam vam iskreno pojma koliko bi ovaj blog post trebao biti dug kako bi sav njegov život ispričala u detalju... Ali možda je najbolje da počnem iz početka ... Pa nastavim sa zapletom jednom drugom prilikom...


Moja baka Marija koja je vukla korjene sa Vele Luke nekako se sa svojom obitelji našla da živi u Istri. Ona u Rovinju ostali oko Pazina.
Zvali su ju Marija "la mora" (crna Marija) zato jer je imala crnu kosu i tamniju put. Svi koji su imali čast upoznati ju i koji su poslije upoznali mene kažu kako sam njezina kopija... Po fotografijama koje tata ima kod sebe dosta se slažem. Imamo nešto zajednočkog i žao mi je što nisam nikad imala priliku znati ju obzirom da je umrla puno puno prije mog rođenja.

Tatina priča počinje tada kada su nju uhvatili Njemci tokom 2. Svjetskog Rata. Bila je partizanski kurir. Našli su ju kako nosi pisma na Učku. Davajući im lažno ime i skrivajući pisma uspjela se nekako i izvući dok ju nažalost njena vlastita majka nije izdala izgovoreći "Marija, Marija... Ča si to kumbinala."

Baka je tako završila u koncentracijskom logoru u Dachau.
Tamo je upoznala mog djedu: Elio Delbianco.

Nakon oslobođenja '45. ona se vratila u Rovinj, trudna.
On se vratio u Italiju. Možda su se još par puta nakon toga vidjeli ali nikad se nisu ženili iako je djeda bio prijavio tatu kao svog sina. Samo što moj tata to nije znao dok nije pobjegao u Italiju sa 18 godina.

Sjećam se malo svoga djeda... Upoznala sam ga kad sam imala 6 godina u bolnici u Goriziji (Italija).
Umirao je od raka i čitao Aristotela jer nije želio otić gore glup iako u Boga baš i nije vjerovao.
Moj je djed bio radnik i od njega mislim da je tata puno pokupio (uz ime i prezime).
Elio je imao brodogradilište u Monfalconeu (Italija) i bio je jedan od zavarivača koji su sagradili Batiskaf Trieste koji je omogućio profesoru Jacquesu Piccaardu da ode u Marijansku brazdu. Cool djed kaj ne?

To su počeci mog tate... jednako kao i počeci mene same na neki način...

Oduvijek je bio nečija luda jer je bio bez oca, oduvijek je bio sin talijana, švabe.. Oduvijek je bio "žabar".
Zato je i pobjegao od takvih riječi, jer je htio dokazati da on je sin od oca i majke i da vrijedi. Nije želio biti nitko i ništa.

Kad je pobjegao preko granice pucali su za njim. Baki su javili da je on poginuo te je 2 godine nosila crninu koju je skinula nakon što je dobila vijest crvenog križa da je tata živ i zdrav i da se nalazi u Italiji.

Tatu su u svom bijegu uhapsili ali uspio je za uspomenu zadržati metak koji ga je promašio.

Obzirom da nisu znali da je on Talijan, smatrali su ga izbjeglicom pa je završio u zatvoru. Prvo u Sansabi u Trstu, zatim u logoru u Capui kraj Napulja.
Tamo je proveo 6 mjeseci. Radio je. Sprijateljio se. Spasio život predivnom čovjeku s kojim se dan danas čujemo:

Gospodin Pino Duiella se utapao u rijeci Volturno, tata je skočio u vodu i nekako ga izvukao vani. Nakon zatvora su se razišli i nisu znali ništa jedan o drugome do prije par godina kada sam dotičnog uspjela nači na internetu. Ustanovilo se da je dragi naš Pino postao režiser te da je 23 godine bio lični režiser Pape Wojtyle.

Upoznala sam Pina prije 5 godina kada sam se busom vraćala iz Dubrovnika. Taj me predivan čovjek čekao u 2 ujutro na zadarskom kolodvoru sa 13 ruža u ruci.
"Daj da upoznam kćerku čovjeka zbog kojeg sam sada tu i zbog kojeg sam sve u životu uspio proživjeti" je rekao. Divan divan gospodin kojem šaljem najveću potporu moguću.





I tako se odvijao tatin život, nakon 6 mjeseci zatvora uspio je doći do oca. Tj otac je došao do njega, dali su si ruku kroz žicu koja je limitirala kamp. tata je tada shvatio da neće biti onako kako je zamišljao. Djeda si je bio stvorio drugu obitelj i ta nije bila spremna prihvatiti novog člana. Je donekle ali sve se to s godinama poslije raspalo.

Djeda je tatu podučavao zavarivanje i sam način života. Bio je poštenjak iako je neke stvari pogriješio. Ali griješimo svi zar ne?

Tata se tamo upoznao sa svojom bivšom suprugom, posvojio njezino dijete i imao s njom drugo: moju sestru, iliti polusestru čiji sam ja stopostotni klon.

Nakon nekoliko zdravstvenik peripetija i bezbroj poslova u njemu se upalila ljubav slikarstva. Ta je ljubav bila toliko jaka da ga je obuzela i dovela do nekih krugova i poznatih faca. Dobro je živio, sa njim i njegova tadašnaj obitelj koja je u svemu tome vidjela samo novac i ništa više.

Dobio je evropskog oskara za slikarstvo, Vatikansku akademiju ad onorem i još mnogo drugih svjetskih priznanja.

Nakon nekog vremena mu se sva ta elitna gužva nije više dopadala pa se povukao u Rovinj gdje je nastavljao sa svojim radom. Upoznao je moju majku koja je 18 god mlađa od njega i nakon 100 pustolovina 22.6.1991. sam došla na ovaj svijet u Ljubljanskoj bolnici dok su zvonile sirene za uzbunu i dizali helikoptere u zrak dok sve je bilo pod barikadama.


Tata je danas usamljen čovjek. Datum na osobnoj iskaznici čini svoje a najviše utječe to da je prije 4 godine ostao bez vida na jednom oku. Izgubio je svoju samostalnost i sve je to dotaklo i njegov posao. Ali on se neda. On je, kao što sam rekla na početku, čovjek sa velikim slovom Č.

Tata je tata, koliko god on meni nekad dignuo tlak i bio dosadan, ali znam da u sebi me nikad neće ostaviti samu. Vjerojatno da mene nema bi se bio prepustio problemima već odavno, ali ovako se neda.


To je samo kratki rezime jednog umjetnika ... Da krenem pisati sve njegove pustolovine počevši od rada na tankeru i bezbroj krugova oko svijeta do ljubavnih avantura ne bih nikad stala.

Možda jednog dana nastavim...

Kratki dokumentarni video o tatinom životu



Do slijedećeg posta!



Francesca Delbianco Photography na Facebooku

Francesca Delbianco - Mačka - Privatni Facebook Profil

Oznake: umjetnik, otac, čovjek, fotografija, slikarstvo, život

Imam 23 godine i još nisam položila za auto.
Takve su okolnosti. Kaj ćete.
Žalim zbog toga jer kad bi bilo suprotno bila bih poput peršuna ili vegete: na sve strane!
Ovako pofotkam "svoje" selo (Rovinjsko), krajolike u njegovom susjedstvu (ja i majka znamo otpješačiti po 10ak km kad nam vrijeme dozvoljava) te obližnje gradove kad se za to ukaže prilika.

Fotkam od pejzaža do leptira. Smatram to fascinantno za svoju dušu.

Stalno hodamo uokolo i zaneseni vrtlogom brzo tempiranog života jednostavno ne obraćamo pažnju na sav taj micro svijet koji nas okružuje.
Drugi razlog je možda i to što tih životinjica i biljčica ima sve manje pa jednostavno nemožemo primjetiti.

Poduzimamo li šta za to? Ne znam... Ne čini mi se baš tako.
Ja u svom malom svemiru čuvam to sve, pokušavam što manje naškoditi a i istražujem, čitam, pratim.
Svaki put kad ufotkam jednog leptira, gusjenicu, pticu objavim za sebe jedno istraživanje: počevši od imena, vrste, načina življenja.
Na taj način ja to sve "održavam" na životu: davajući pažnju vlastitim intelektualnim interesom za to.
Ne škodi dodati malo informacija u tu sivu materiju koju imamo u lubanji. Od viška glava ne boli! Pogotovo ne od viška znanja ;)
Učite kad god možete, čitajte, proučavajte! Ne znam zašto se neki srame reči (pogotovo među mladima) da vole čitati knjige.
Pa šta ima lošeg u tome? Ništa. Nego društvo partija a ako nisi takav onda te izoliraju. Onda si štreber. Nije tako, vidjet će se za par godina tko će biti uspješniji, a ako ne uspješniji (znamo da faktor sreće ima jaku ulogu u tome pogotovo u današnje doba) bar će se biti duševno ispunjeni. Nikako da biti pametan postane IN... Nije mi jasno zašto društvu toliko smeta ako nisi ovca... Mislim jasno mi je, ovcama lakše naređuješ, ali ja to ne prihvaćam. Ja ću i dalje lupetati po svom, pa tko me želi mrziti nek izvoli, meni je baš svejedno. Moja je savjest čista. Njihova i ne znam baš.

No da ne monologiziram previše... Želim vas sad malo opustiti sa nekoliko fotografija prirode. Fotografije gradova ostavljam za jedan budući post. :-)

Lastin Rep : obožavaju lavandu! Često ih moćete vidjeti kako se hrane nektarom na njezinim cvjetovima (iako je ovo rascvjetana grana jabuke ;) )



Kraljica Europskog Stršljana : izlaze iz simskog sna prije muškaraca, tamo negdje u 4. mjesecu. Počinju skupljat materijal za gnjezda. Ako ih ne smetate neće vam ništa, ali bolje držati se podalje ali NE UBIJATI! Svaki insekt ima svoju ulogu, to što vam se čine strašne vam/nam ne daje pravo da ih istrijebimo.



Ovo je meni jedna od najdražih fotografija krajolika koju sam napravila. Nekako mi stvarno miriši na Istru i ovu stranu mediterana. Toplo, mirno, šareno i sunčano. Rascvjetana brnistra. Ne postoji ljepše od njezinog žutog cvata koji čini kontrast sa zelenim grmljem i krošnjama maslina.



Jedan od puteva koji iz Rovinjskog Sela vodi prema Rovinju:



Gospodin zelembač



Putem iz Rovinjskog Sela do Limskog Kanala



Limski Kanal - ove instalacije koje vidite to su vam uzgoji riba i školjki



Gljiva panjevčica, panjevača : raste iz starih polutrulih panjeva ako joj divlje svinej dozvole. Jestiva. Poširana sa malo češnjaka i peršuna je više nego delicijozna (pogotovo ako ju popratite sa malo pečene svinjske ruže).



Vrsarski otoci



Putevima maslina



Zimski ugođaj



Joj... moram.. MORAM stati! :-)
Imam još brdo takvih fotki u arhivama ali postala bi vam pre dosadna da sada sve to tu prikeljim.
Imate linkove sa strane na stranice preko kojih objavljujem sve fotke pa možete lajkati na fejsu, baciti oko ili može i 2 ;)

Nadam se da sam vas bar malo sa tim crticama prirode opustila i da sam vas malo potakla na razmišljanje kako to sve sačuvati.
Priroda je jedinstvena i dio je nas kao što smo mi dio nje. Uništavajući nju to činimo i sebi. Jedan smo drugome potrebni, nitko nesmije prevagnuti.
Priroda slijedi svoj tok, priroda ima svoj balans i tako treba ostati. Vaga životnog ciklusa u zadnje vrijeme teži onoj strani zapuštanja i izumiranja, moramo se potruditi da na neki način to popravimo, ako je uopće moguće.

Budite mi dobro i dobri! ;-)

Oznake: Istra, fotografija, priroda, francescadelbianco, čovjek, Hrvatska, krajolici, Insekti, ekologija, život

Hipnotiziram ekran laptopa već jedno 15ak minuta.
U meni želja da nešto napišem u formi jednog cool fotoposta. Ali šta?
Otvaram folder fotki na kompu, gledam po kategorijama... O čemu da pišem?
O odrazima dnevnog života na raznim reflektirajućim površinama? O prvoj fotki 2015? O hrani?
O koncertima malo glupo pošto je zadnji post o tome.
Pojma nemam...

Ili da vam na kraju kažem nešto o sebi? O mački u meni?

Mačka... da mačkoljubac sam... Imam i mačku kao temu jedne tetovaže koja mi krasi tijelo... A od kad znam za sebe me određene osobe tako i zovu.



Mačka.

Ne znam jel to zbog toga što sam im zgodna, zbog toga što sam ponekad vrckasta, što pomazim i nakon toga lagano ogrebem,
što ugrizem druge umjesto svoj jezik kad nije vrijeme za reči određene stvari. To nije na meni da istražim.
Ali taj mi nadimak definitivno paše i pristaje ako moram reč svoje mišljenje o njemu.


Da... Mačkasta sam. Ne prilazim svakome ali volim isticati svoju ljepotu, ponekad i kroz vlastite mane. Ajmo ljudi, znamo da nitko nije perfektan! (čak ni barbika... možeš joj glavu skinut i promijeniti - ili u tome stoji njezina perfekcija? Da uvijek promijeniš na njoj ono što ti ne valja?)



Približim se i zapredem samo osobama od povjerenja, od ostalih se manim i zatvorim se u svoje psihološke kartonske kutije iz kojih ne izađem toliko često a kamoli da provirim kroz koju rupicu. Tad pak dotičnima ispadnem poput Schroedingerove mačke, ne znaš jesam li živa u toj kutiji ili ne pa im se iz dana u dan pretvorim u neku ludu i krenu proučavati. Kada sam od želje im to dozvolim, kad nisam depistiram ih na totalno druge ceste ili ih jednostavno zaključam u drugu kutiju i bacim ključ. (čitaj: blokiram ih na fejsu, mobitelu i svugdje gdje je moguće ;) .. )

Jako sam izbirljiva ne zato što mislim da sam posebna iako me mnogi tako nazivaju, nego jer na neki način držim do sebe i svog digniteta.
Dok mi je razmiljšanje još bilo djetinjasto i naivno dozvoljavala sam svima pristup i tako si stvorila neke nezacjeljive rane u duši a posljedica je njihova da sam takva kakva sam. Na što se ne bunim :)

Znate vjerojatno po sebi da ljude tajnovitost intrigira, a njihovu zaintrigiranost možeš manipulirati.
Ako si čovjek kak spada nećeš preć tu granicu, jer i manipulirani imaju pravo na slobodu. No nekima se to baš sviđa i onda tu krene igranje kao kada se mačka igra mišem. Tad, ako si dobra igračica uspiješ ostvariti svoje planove i doći do cilja ak ne uspije barem si se igrala i nisi izgubila vrijeme.
Biti mačka je to: biti svoja iako netko misli da si tuđa. Biti mačka je dovesti osobu da pomisli da te uspjeva kontrolirati ali na kraju ti sama diktiraš pravila. Biti mačka znači imati slobodu uma i življenja.



Obožavam slobodu, one moje trenutke samoće i fantaziranja ali ne odbijam društvo osoba koje mi pašu. Tada branim svoj teritoriji, pogotovo ako je koji Alfa muškarac u pitanju. Tada sikčem, grebem, grizem, branim. Nije posesivnost, nego čuvanje. Iako Alfa muškarac to može činiti sam od sebe.
Kakve mačore volim? Fizički, intelektualno i karakterno jake. Znate onaj feeling da kad hodate zajedno ulicom osjetite njegovu energiju kako je oko vas i se perfektno sljeva s vašom? E to je to šta tražim. Prirodnost razgovora, kada se duboko poznaješ bez da si se ciljano išao upoznavati. Postoje li takvi? Postoje... Postoje... Pojave se nenadano, a nađu se u osobama za koje nisi mislila da će biti takve. Ali to paše... Itekako paše... Kada ste zajedno u vječnoj borbi ljubavi, konkurencije i dominacije i UŽIVATE u tome da nikad nitko potpuno ne pobjedi nad drugome. Nać pravog mačora je biti uvijek zadovoljna da igra završi 1:1.



Poput mica maca volim ljenčariti... Krevet mi je najbolji prijatelj.. Mekano, toplo... Pokrivač zamotan oko tijela kao meso u sarmu. Pa to je perfektno! Još ak vatrica gori u kaminu i u pozadini svira neki sexy blues. No imam i ja svojih 5 min divljanja. Tjeram samu sebe na vježbanje, hodanje kroz prirodu a kad se desi i odem van... I tad izlazak pamtim cijeli život i godinama se priča o njemu. Ne zato što napravim glupost (ok..ok.. priznajem ponekad ju dobro skuham!) nego zato što je to rijetko i onda bude fakat dobro! Ne valja imati čestih dobrih izlazaka, onda to postane monotono ;)

No koliko god ja išla po biker meetinzima, rock koncertima... u zadnje vrijeme, moram priznati mi više prija kino, filmić doma, neka lagana večer i koja čaša vina. Neee, nisam stara baba.. Tek ću 24 god.. Ali stvarno STVARNO nema mi trenutno ništa ljepšeg nego intiman krug prijatelja, dobra klopa, film i koja dobra boca vina ili pive. Gužve nisu više za mene. Možda budu ponovo jednog dana kada poludim u svojih 50 godina i kada tada konačno položim za motor, kupim si Harleya i odem putovati Europom i fotkati. :P



Uz fotografiju obožavam kuhati i peći! Kolače, kekse, sarme razne saftove. Ja i kuhinja smo si na TI i volimo se od glave do pete ;)
I naravno volim i popapati. Nisam zbog zraka ovako buhlasta al kažu dečki da im se to sviđa pa ne riješavam se toliko brzo svog špekića i pršutića.

Eto... to bi bilo to od mene... Luda sam i normalna istovremeno. Jer znate pojam "lud" i "normalan" relativni su pojmovi, što je meni normalno vama nije i obrnuto.

Predite vi meni i dalje, budite dobri pa do slijedećeg posta... Valjda više fotografskog od ovog!



Na svim fotkama iz posta sam ja (da se nebiste zabunili sa nekom A. Jolie i ostalim divama :P)
Slobodno se zaljubite! ;)

Francesca - Mačka

Oznake: fotografija, Osobno, portret, autoportret, mačke, mačka, život, monolog